Otpremnina je autonomno pravo ustanovljeno u korist radnika kojima prestaje radni odnos zbog penzionisanja, i isplaćuje se iz sredstava preduzeća.
U konkretnom slučaju, otpremnina nije isplaćena tužiocu po penzionisanju zbog odsustva matertijalnih sredstava, već odmah po prilivu tih sredstava.
Pošto se zakašnjenje u isplati računa od priliva sredstava, tuženo preduzeće nije bilo u docnji sa isplatom otpremnine.
Radniku kome je radni odnos prestao otvaranjem stečaja, a nakon toga reguliše penziju, ne pripada pravo na isplatu otpremnine
PRAVO NA ISPLATU OTPREMNINE, Čl. 28. Opšteg kolektivnog ugovora
Prema odredbi člana 9. stav 1. tačka 18) Zakona o porezu da dohodak građana ("Službeni glasnik RS", br. 24/2001) će plaća se porez da dohodak građana da primanja ostvarenja to osnovu otpremnine prilikom odlaska u penziju i novčane naknade, odnosno otpremnine koje se isplaćuju. ju zaposlenom za čijim je radom prestala potreba u skladu sa zakonom kojim se uređuju radni odnosi do iznosa koji je kao najniži utvrđen tim zakonom, odnosno Opštim kolektivnim ugovorom.
Zaposleni i poslodavac mogu da zaključe pismeni sporazum da isplata otpremnine, kao i pravo utvrđeno navedenim odredbama Zakona, bude isplaćena u ratama i predviđenim rokovima
Prema članu 117. Zakona o ralu u slučaju otkaza ugovora o radu u smislu člana 101. stav 1. tačka 8. ovog Zakona, poslodavac je dužan da isplati otpremninu u visini utvrđenoj opštim aktom ili Ugovorom o radu, i to zaposlenom:
Međutim, zaposleni i poslodavac mogu da zaključe pismeni sporazum da isplata otpremnine, kao i pravo utvrđeno navedenim odredbama Zakona, bude isplaćena u ratama i predviđenim rokovima
Otpremnina zbog prestanka radnog odnosa se utvrđuje na osnovu bruto zarade i isplaćuje zaposlenom u bruto iznosu
U slučaju otkaza o radu zbog tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih promena (član 101. stav 1. tačka 8. Zakona o radu), poslodavac je, shodno članu 117. Zakona o radu, dužan da isplati otpremninu od najmanje dve a najviše 5 zarada zaposlenog. zavisno od staža osiguranja i to za zaposlene koji imaju:
Ako zaposleni nije radio i ostvario zaradu u mesecu koji prethodi . mesecu prestanka radnog odnosa, kao osnov za isplatu otpremnine uzima se zarada koju bi ostvario da je radio
Član 90. stav 1. Zakona o radu utvrđuje da" poslodavac može zaposlenom da isplati otpremninu pri odlasku u penziju, solidarnu pomoć, jubilarnu nagradu i pomoć u slučaju smrti zaposlenog ili člana njegove uže porodice, u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu.
U osnov za utvrđivanje naknade zarade ne ulaze: uvećana zarada, radni učinak, druga primalja (otpremnina pri odlasku u penziju, solidarna pomoć, , jubilarna nagrada, pomoć u slučaju smrti člana uže porodice korisnika naknade); druga primanja ukoliko su utvrđena opštim aktom ili ugovorom o radu (topli obrok, regres za godišnji odmor, tereneki dodatak); naknada zarada to drugim osnovama, naknada troškova u skladu sa propisima o radu (naknada troškova za dolazak i odlazak sa posla i za vreme provedeno na službenom putu u zemlji i inostranstvu) i sva druga lična primanja koja isplaćuje poslodavac.
U osnov za utvrđivanje naknade zarade ne ulaze: uvećana zarada, radni učinak, druga primanja (otpremnine pri odlasku u penziju, solidarna pomoć, jubilarna nagrada, pomoć u slučaju smrti člana uže porodice korisnika naknade); druga primanja ukoliko su utvrđena opštim aktom ili ugovorom o radu (topli obrok, regres za godišnji odmor, tereneki dodatak); naknade zarade no drugim osnovama, naknada troškova u skladu sa propisima o radu (naknada troškova za dolazak i odlazak sa posla i za vreme provedeno na službenom putu u zemlji i inostranstvu, i sva druga lična primanja koja isplaćuje poslodavac).
Ukoliko poslodavac u slučaju sporazumnog prestanka radnog odnosa isplati otpremninu zaposlenom, isplaćena otpremnina u smislu člana 81. stav 3. Zakona čini zaradu (druga primanja) i na nju je poslodavac dužan da plati porez i doprinos za obavezno socijalno osiguranje.
Utvrđivanje visine otpremnine koja se isplaćuje zaposlenom koji je proglašen tehnološkim viškom
Prema tome, shodno članu 117. Zakona o radu, dužni ste da isplatite otpremninu zaposlenima kojima prestaje radni odnos otkazom od strane poslodavca, kao i shodno članu 101. stav 1. tačka 8).
-za otpremninu kod odlaska u penziju - do iznosa dvostruke prosečne mesečne zarade po zaposlenom isplaćene u Republici prema poslednjem objavljenom podatku republičkog organa nadležnog za poslove statistike;
-za otpremnine, odnosno novčane naknade koje se isplaćuju zaposlenim za čijim radom je prestala potreba u skladu sa zakonom koji uređuje radne odnose - do iznosa koji je utvrđen tim zakonom (što podrazumeva osnove prestanka radnog odnosa i iznosa novčane naknade i otpremnine iz čl. 107. m 117. Zakona o radu - ("Službeni glasnik RS", br. 70/ 2001 i 73/2001);
Zaposleni je dobio otkaz ugovora o radu jer je za njegovim radom prestala potreba usled tehnoloških i organizacionih promena. Upravo u tom trenutku zaposleni je odsustvovao sa rada zbog korišćenja neplaćenog odsustva. Da li zaposlenom može prestati radni odnos dok mu poslodavac ne isplati otpremninu.
U slučaju otkaza ugovora o radu, poslodavac je dužan da zaposlenom za čijim je radom prestala potreba za obavljanjem određenog posla, usled tehnoloških, ekonomskih ili organizacionih prometa, isplati otpremninu u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu, a najmanje dve, a najviše pst zarada zaposlenog, zavisno od staža osiguranja (član 117. Zakona o radu - "Sl. glasnik RS", br. 70/01 i 73/01.
Prema tome, zaposlenom ne može prestati radni odnos dok mu poslodavac ne isplati otpremninu u skladu sa članom 117. Zakona o radu bez obzira što je odsustvovao sa rada zbog korišćenja neplaćenog odsustva.
Uslovi pod kojim se isplaćuje otpremnina u primeni propisa o višku zaposlenih
Pod kojim uslovima se isplaćuje otpremnina u primeni propisa o višku zaposlenih?
Poslodavac je dužan da zaposlenom kome prestaje radni odnos po ovom osnovu a kome ne može da obezbedi obavljanje drugih poslova ili osposobljavanje za rad na drugim poslovima isplati otpremninu u skladu sa članom 117. Zakona o radu.
Prema tome, poslodavac zaposlenom isplaćuje otpremninu samo ako ne može da mu obezbedi obavljanje drugih poslova ili osposobljavanje za rad na drugim poslovima.
To znači da zaposleni za čijim je radom prestala potreba za obavljanjem određenog posla a koji u konkretnom slučaju odbije zapošljavanje kod drugog poslodavca nema pravo na isplatu otpremnine.
Poslodavac je dužan da zaposlenom kome prestaje radni odnos zbog prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla (ukidanje radnog mesta a kome ne može da obezbedi obavljanje drugih poslova ili osposobljavanje za rad na drugim poslovima isplati otpremninu u skladu sa članom 117. Zakona o radu. međutim, ukoliko je zaposleni potpisao sporazumni raskid radnog odnosa, u smislu člana 99. Zakona o radu, to znači da se saglasio da mu prestane radni odnos bez obezbeđivanja jednog od prava po osnovu "tehnološkog viška" i bez prava na otpremninu.
U slučaju otkaza ugovora o radu zbog prestanka potrebe za obavljanjem određenih poslova, poslodavac je dužan da zaposlenom isplati otpremninu u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu, čiji iznos ne može biti niži od iznosa utvrđenim ovim zakonom (član 117. Zakona).
U slučaju otkaza ugovora o radu zaposlenom za čijim je radom prestala potreba poslodavac je dužan da isplati otpremninu prema stažu osiguranja (od najmanje dvostrukog do petostrukog iznosa zarade - član 117. Zakona).
Otkaz ugovora o radu poslodavac može dati zaposlenima tek nakon isplate otpremnine u skladu sa članom 117.Zakona o radu.Poslodavac je dužan da isplati otpremninu u visini utvrđenoj opštim aktom ili ugovorom o radu i to zaposlenom preko 30 godina provedenih u radnom odnosu - najmanje u visini petostrukog iznosa zarade
Ovlašćeno lice u smislu člana 120.Zakona o radu, donosi rešenje kojim zaposlenom otkazuje ugovor o radu.Rešenje mora da sadrži obrazloženje i pouku o pravnom leku.Zaposleni kome poslodavac posle isplate otpremnine otkaže ugovor o radu zbog prestanka potrebe za njegovim radom, ostvaruje pravo na novčanu naknadu i pravo na penzijsko i o osiguranje i zdravstvenu zaštitu, u skladu sa propisima o zapošljavanju
Prema tome, i u slučaju sporazumnog prestanka radnog odnosa, ako je zaposleni višak, isplata jednokratne novčane naknade (pomoći) ima karakter otpremnine kod otpuštanja sa posla, i na istu poslodavac nije dužan da plaća doprinos za obavezno socijalno osiguranje, ovo zbog toga što otpremnina kod otpuštanja sa posla nema karakter zarade, u smislu propisa o radu.
Po članu 117. Zakona o radu garantovani iznos otpremnine se ima isplatiti tužiocu kome je prestao radni odnos po osnovu tehnološkog viška. Time se ne dira u prava tuženog da svojini aktima reguliše umanjenje iznosa na ime toga što je tužilac dobio stan na korišćenje
Presudom Opštinskog suda u G. M. P. 249/02 od 16.1.2003. godine odbijen je tužbeni zahtev tužioca kojim je traženo da se poništi rešenje tuženog a kojim je tužiocu isplaćena otpremnina zbog prestanka radnog odnosa kod tuženog po osnovu tehnoloških i organizacionih promena iz razloga što je tužiocu bez pravnog osnova umanjena otpremnina za iznos od 45.000,00 dinara, kao neosnovan.
Među strankama nije sporno da je tužiocu prestao radni odnos i istom je isplaćena otpremnina po tom osnovu a zbog tehnoloških i organizacionih promena visina otpremnine je utvrđena rešenjem tuženog tako što je na iznos koji bi pripao tužiocu odbijen deo od 45.000,00 dinara a na ime činjenice da je tužilac od tuženog ranije dobio dvosoban stan na korišćenje. Pravilno je prvostepeni sud primenio odredbu člana 117. Zakona o radu koji reguliše da se isplaćuje garantovani iznos otpremnine radniku kome prestaje radni odnos po osnovu tehnološkog viška. Pravilno je tuženi prvo utvrdio visinu otpremnine a zatim je umanjio jer je za to bio ovlašćen za slučaj dobijanja stanova na korišćenje ili kredita po osnovu stambene izgradnje. Pomenutim članom je samo regulisan garantovani iznos koji pripada zaposlenom a kome prestaje radni odnos po osnovu tehnološkog viška a ne dira se u druga prava poslodavca, u konkretnom slučaju tuženika, da svojim aktima to pitanje reguliše na način kako je to tuženi uradi.
Isplata otpremnine je neophodan uslov za valjanost otkaza ugovora o radu zaposlenog za čijim je radom prestala potreba, a njeno neisplaćivanje dovoljan razlog za poništaj akta kojim je zaposlenom otkazan ugovor o radu
Isplatom pripadajuće otpremnine nakon prestanka radnog odnosa (na primer - po podnošenju tužbe sudu) poslodavac ne može otkloniti učinjenu povredu prava zaposlenog i tako konvalidirati ranije nezakonito doneto rešenje. Isplata otpremnine s docnjom može biti samo osnov za donošenje novog akta o otkazu ugovora o radu.
Prema odredbi člana 117. ZOR ("Službeni glasnik RS", br. 70/2001) u slučaju otkaza ugovora o radu zbog prestanka potrebe za radom zaposlenog, poslodavac je dužan isplatiti otpremninu. Iz ovog razloga, poslodavac, u smislu odredbe člana 119. ZOR može otkazati ugovor o radu tek posle isplate otpremnine. Isplatom otpremnine s docnjom ne otklanja se u potpunosti povreda prava zaposlenih (pravo na naknadu zarade i uplatu doprinosa itd.). Sud, uostalom zakonitost akta o prestanku radnog odnosa ceni prema stanju materijalno- pravnog odnosa u momentu njenog donošenja i povodom spora za poništaj odluke o pravima, obavezama ili odgovornosti zaposlenog nije ovlašćen da ureduje te odnose (na primer preinačenjem datuma prestanka radnog odnosa) već samo ceni njegovu zakonitost.
Isplata otpremnine mora da prethodi otkazu ugovora o radu zaposlenom višku
Okolnost da zaposleni nije tražio poništaj otkaza ugovora o radu nije smetnja za samostalni tužbeni zahtev za isplatu otpremnine.
Prema odredbi člana 117. stav 1. Zakona o radu u slučaju otkaza ugovora o radu u smislu člana 101. stav 1. tačka 8. ovog Zakona poslodavac je dužan da isplati otpremninu. Međutim i sada pre otkaza zaposlenom mora biti isplaćena otpremnina. Pravno pokriće za ovaj stav se nalazi i u odredbi člana 119. Zakona o radu. Njegov početni fragment glasi "posle" pokazuje vremeneki redosled između isplate otpremnine i otkaza ugovora o radu - šta je prethodno. Tome u prilog i način određivanja osnovice član 117. stav 2. Zakona o radu - zarada koju zaposleni ostvaruje za mesec koji prethodi mesecu u kome mu prestaje radni odnos.
Tužbeni zahtev zasniva se na tvrdnji da je tužilac prodao robu (kupine) trećem licu u Švajcarskoj, ali da nije hteo da otpremi robu bez plaćanja cene od 37.000 DEM, nakon čega je postignut dogovor sa predstavnikom stranog kupca u B. i tuženim da tuženi preda u zalogu tužiocu 37.000 DEM, kao obezbeđenje plaćanja tužiočeve robe. Nakon otpreme robe, bez polaganja zaloge, stranke su sačinile protokol od 7. 3.1998. godine kojim je, po navodima tužioia, tuženi takođe potvrdio, odnosno preuzeo obavezu da izmiri dug prema tužiocu u iznosu od 37.000 DEM, što tuženi u parnici osporava. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtev za isplatu dinarske proitvvrednosti navedenog iznosa, nije dozvoljeno preinačenje tužbe povećanjem tužbenog zahteva (za iznos obračunate zatezne kamate do 27.08.2002. godine, a o izmakloj koristi tužioca nije ni raspravljano, jer tužilac nije ni opredelio, već samo najavio takav tužbeni zahtev. Prema obrazloženju pobijane presude, tužilac nije dokazao da je tuženi preduzeo bilo kakvu obavezu prema tužio
Među strankama je bilo sporno da li je tuženi primio robu po navedenim otpremnicama te zavisno od toga da li je dužan da isplati cenu primljene robe tužiocu. Nespornim je u toku postupka učinjeno od strane stranaka da je tuženi platio deo fakture za robu isporučenu po otpremnici broj 10/97 te da iznos fakture za robu po otpremniii 11/97 nije izmiren. Sporno je međutim, da li je tuženi navednu robu, po obe označene otpremnice primio te zavisno od toga da li je pasivno legitimisan po zahtevu za utvrđivanje potraživanja u visini cene iste.
Prema utvrđenom činjeničnom stanju u prvostepenom postupku parnične stranke su 6.12.1995. godine zaključile ugovor po otpremnici br.00960. Ovaj ugovor je u ime i za račun tuženog kao kupca potpisao njegov komercijalista V. R. Tom prilikom on je potpisao i potvrdu da je predmetnu otpremnicu - ugovor potpisao i primio u originalu, uredno popunjen, potpisan i protumačen od obe ugovorne strane. Tužilac je kao prodavac registra žiro-računa preduzeća SRJ 1995/96 i za docnije godine uredno izmirio svoju ugovornu obavezu. Tuženi nije isplatio ispostavljene mu fakture. Stoga je na temelju ovakvog činjeničnog stanja usvojen tužbeni zahtev za isplatu ugovorene cene registra žiro-računa, dok je protivtužbeni zahtev za poništenje spornog ugovora odbijen. Nižestepeni sudovi su tako odlučili jer nalaze da u zaključenju spornog ugovora nije postojala zabluda na strani lica koje je potpisalo u ime tuženog. Štaviše, lice koje je takav ugovor potpisalo za tuženog nije postupalo sa pažnjom dobrog privrednika u smislu odredbe člana 61. stav 2
Prema utvrđenom činjeničnom stanju nadležni organ tuženog preduzeća je doneo rešenje o prestanku radnog odnosa tužioca zbog odlaska u starosnu penziju br. 50/99-188 od 9.03.1999. godine. Tužilac je primio to rešenje i nakon toga je uputio dopis tuženom u kome je naveo da pristaje da ode u penziju, pod uslovom da mu se isplati otpremnina sa osnovicom zarade iz meseca .03.1999. godine, a ako mu se ova otpremnina ne isplati podneće tužbu sudu poslednjeg dana, 22.04.1999. godine. Tužilac je tužbu podneo 20.4.1999. godine, a tuženi mu je isplatio otpremninu 26. 5 1999. godine.
Pravilno je postupio prvostepeni sud kad je odbio kao neosnovan zahtev tužioca da se obaveže tuženi da mu na ime duga isplati 980, 00 dinara, dajući za svoju odluku razloge koje u potpunosti prihvata i ovaj sud. Pravilnom ocenom izvedenih dokaza prvostepeni sud je utvrdio da su se stranke nalazile u poslovnom odnosu na osnovu narudžbenice.otpremnice broj 000164, na osnovu koje je tužilac isporučio tuženom imenike na dan 8.10.1998. godine, a da su isti od strane tuženog vraćeni tužiocu 18.12.1998. godine. Takođe, iz spisa predmeta proizilazi da je tuženi dana 14.1.1998. godine u vidu dopisa koji se smatra zvaničnim pismenim otkazom, otkazao tužiocu dalji prijem telefonekih imenika, što je učinio u skladu sa uslovima predviđenim u predmetnoj narudžbenici . otpremničl.Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja, pravilan je zaključak prvostepenog suda da tuženi nije u obavezi da tužiocu na ime vraćenih telefonekih imenika platu po ispostavljenom računu.
Tužilac je u ovoj pravnoj stvari obavio posao otpremanja (špedicije), te je isti shodno članu 835. Zakona o obligacionim odnosima ovlašćen, pored ostalog, da sprovede potrebne carinske radnje i isplati carinske dažbine za račun nalogodavca.
Tužilac je postavio zahtev tako što je tražio da mu se isplati provizija čiji će iznos opredeliti prema nalazu veštaka. Uz tužbu nije priložio fakture niti drugu dokumentaciju o tome da je izvršeno otpremanje robe od A do tuženog TK "Lj. M". Ni tokom spora tužilac nije pružio ni jedan pismeni dokaz iz koga bi se videlo da je tuženi TK "Lj. M" preuzeo robu od grčkog partnera A.