Članom 1O a. Zakona o braku i porodičnim odnosima u stavu četvrtom predviđeno je da novčani iznos izdržavanja ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, niti veći od 50% od ukupne mesečne zarade ili penzije, ili drugog stalnog mesečnog primanja, odnosno od najniže zarade u republici u prethodnom mesecu.
Osim toga, nižestepeni sudovi nisu imali u vidu da je i majka dužna da doprinosi izdržavanju maloletne dece u smislu člana 298. stav 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima, pa su iz navedenih razloga nižestepene presude ukinute u ovom delu U ponovnom postupku, prvostepeni sud će utvrditi kolike bi prihode ostvarivao sada pokojni M. I. u spornom periodu, uzevši u obzir primanja na radnom mestu i primanja od dopunskog rada u poljoprivredi, kao i koliki bi bio doprinos tužene kao majke za izdržavanje maloletne dece, nakon čega će biti doneta pravilna odluka o iznosu naknade materijalne štete na ime izgubljenog izdržavanja kao i mesečne rente, uzevši u obzir odredbu člana 310a. stav 4. Zakona o braku i porodičnim odnosima, kao i iznose koje su tuženi primili od 1.03.1997.godine na ime porodične penzije
Zakona o braku i porodičnim odnosima novčani iznos izdržavanja, koji se u smislu st. 1. i 2. ovog člana određuje u donosu na zaradu, odnosno minimalnu zaradu ne može biti manji od 7% za svako izdržavano lice, niti veći od 22% od mesečne zarade obveznika izdržavanja, odnosno minimalne zarade.
3Rev.4456/92 (RS)Međutim, izuzetno, kada obveznik zakonskog izdržavanja ostvaruje zaradu na radu u inostranstvu u valuti zemlje u kojoj radi, onda primalac izdržavanja može da traži da mu plaća izdržavanje u stranoj valuti u kojoj davalac izdržavanja ostvaruje zaradu. Ovo stoga, što se u smislu člana 309. navedenog Zakona, visina sredstava koja su potrebna za izdržavanje tražioca izdržavanja, utvrđuje prema mogućnostima lica koje je dužno da daje izdržavanje, a prilikom ocenjivanja ovih mogućnosti za lice koje se nalazi na radu u inostranstvu, se imaju u vidu primanja koja tamo ostvaruje. Ovakva obaveza se, na zahtev tužioca izdržavanja može utvrditi i kada se davalac izdržavanja protivi zahtevu za plaćanje u stranoj valuti, pa se tim pre, može utvrditi i kada davalac izdržavanja prizna zahtev za plaćanje u stranoj valuti, jer ovakvo plaćanje nije u suprtnosti sa imperativnim propisima. Kako se tužilac saglasio da plaća tuženoj na ime izdržavanja po 200 DM mesečno, a taj iznos predstavlja visinu sredstava koja su tuženoj potrebna za izdržavanje,
Ovo je u suprotnosti ne samo sa odredbom člana 310 a. stav 3. Zakona o braku i porodičnim odnosima, koja propisuje da novčani iznos izdržavanja ne može biti veći od 50% od ukupne mesečne penzije, nego i sa odredbom člana 93. stav 1. Zakona o izvršnom postupku koja određuje da se za potraživanje po osnovu zakonskog izdržavanja izvršenje može sprovesti do iznosa od 1/2 penzije.
3Rev.5387/94 (RS)U sporovima povodom ugovora o doživotnom izdržavanju revizija nije dopuštena ukoliko vrednost predmeta spora ne prelazi propisani iznos, osim u sporovima radi ispunjenja obaveze izdržavanja
3Rev.5498/96 (RS)Obzirom da je u konkretnom slučaju ranija odluka o visini novčane obaveze tuženog za izdržavanje tužilje doneta 1991. godine, te da je iznosila 1.000.000 tadašnjih dinara, to je pravilan zaključak nižestepenih sudova da postoje izmenjene okolnosti u smislu člana 316. Zakona o braku i porodičnim odnosima, dok je novi iznos obaveze tuženog pravilno utvrđen i u svemu u skladu sa članom 309. i 310. istog Zakona, uzimajući u obzir materijalne i porodične prilike tužilje i tuženog.
U tom pravcu prvostepeni sud može ispitivati činjenice i sprovoditi dokazni postupak kako bi utvrdio da li su ovim sporazumom u dovoljnoj meri zaštićeni interesi maloletne dece. Stoga je potrebno da prvostepeni sud u ponovnom postupku primenom odredbi iz čl. 309, 310, 310a i 311 Zakona o braku i porodičnim odnosima Republike Srbije, utvrdi ukupan iznos sredstava potreban za izdržavanje maloletne dece predlagača, materijalne mogućnosti oba roditelja i njihov radni status jer od svih ovih činjenica zavisi da li je sporazum o visini naknade za izdržavanje maloletne dece, u njihovom interesu.
Prvostepenom presudom je odbijen tužbeni zahtev kojim je traženo da se utvrdi da je tuženi prirodni otac maloletne tužilje R. N. koju je rodila tužilja R. M. dana 10.03.1999. godine u Beogradu i da se obaveže tuženi na plaćanje doprinosa za izdržavanje maloletne tužilje u iznosu od 40 od zarade koju ostvaruje u preduzeću u kome je zaposlen, počev od dana podnošenja tužbe pa ubuduće svakog prvog do petog u mesecu sve dok ta obaveza traje, a na ruke tužilji R. m. - majci i zakonskom zastupniku maloletne tužilje.
Na osnovu izvedenih dokaza prvostepeni sud je pravilno utvrdio sve činjenice od značaja za pravilnu odluku u ovoj pravnoj stvari i zaključio da je tužilja kao roditelj dužna i u mogućnosti da na ime doprinosa za izdržavanje maloletne dece mesečno plaća dosudene iznose počev od 27.2.2003. godine kao dana presuđenja za tekući mesec. Naime, ako su maloletna deca poverena jednom roditelju na čuvanje i vaspitavanje, obaveza drugog roditelja na plaćanje doprinosa za izdržavanje nastaje od dana postavljenog zahteva za izdržavanje u toku parnice. Kako je u konkretnom slučaju tuženi isti zahtev istakao na ročištu od 27.2.2003. godine kada je i doneta presuda tada na rok od kada teče ova obaveza nema značaja momenat napuštanja bračne zajednice tužilje kao i momenat podnošenja tužbe za razvod braka.
U prvostepenom postupku je utvrđeno da je pok. M. zaključio ugovor o doživotnom izdržavanju kao primalac izdržavanja sa sinom M. i unukom tada mal. A., te da su ovim ugovorom M. i A., pored obaveze izdržavanja prihvatili i obavezu da tužiocu u roku od jedne godine posle smrti primaoca izdržavanja isplate iznos od 10.000 tadašnjih dinara. Istim ugovorom bilo je predviđeno da se ugovor, u slučaju da se potomci ugovarača ne prihvate njegovih utvrđenih obaveza, ima raskinuti, kao i da se u slučaju neispunjenja obaveza isti može poništiti. Takođe, među strankama nije bilo sporno da tužiocu nije isplaćen iznos od 10.000 dinara, u ugovorom predviđenom roku a ni jedna od stranaka nije isticala činjenicu da davaoci izdržavanja iz predmetnog ugovora nisu ispunili svoje obaveze koje su se odnosile na izdržavanje pok. M.
Neosnovan je tužiočev navod da navedena sporna odredba ugovora predstavlja raskidni uslov jer obaveza u pogledu isplate novčanog iznosa tužiocu koju su tuženi prihvatili prilikom zaključenja ugovora o doživotnom izdržavanju nije u direktnoj vezi sa svrhom ugovora, koja je očigledno bila u tome da se obezbedi izdržavanje pok. M. i stoga neispunjenje takve obaveze ne može proizvesti pravo dejstvo raskidnog uslova.
Prema odredbi čl. 310-a st. 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima RS, sud određuje obavezu u novcu. Prema stavu 2. istog propisa, ako je obaveznik izdržavanja u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje druga stalna novčana mesečna primanja, sud određuje buduće iznose izdržavanja procentualno u odnosu na zaradu, penziju ili drugo stalno novčano primanje.
Iz spisa ove poreske stvari se vidi da je u odnosu na tužilju utvrđena obaveza plaćanja poreza na kapitalnu dobit na utvrđenu poresku osnovicu. U postupku je utvrđeno da je tužilja nepokretnost stekla po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju kao davalac izdržavanja, da je nepokretnost otuđila, pa imajući u vidu vrednost nepokretnosti u vreme sticanja i u vreme otuđenja, po reski organi su našli da je kroz ove pravne poslove tužilja ostvarila kapitalnu dobit u navedenom iznosu. U primeni prava, poreski organi su primenili odredbu člana 74. st. 7. i 8. Zakona o porezu na dohodak građana ("Službeni glasnik RS", br. 24/91), a navedenim odredbama je predviđeno da nabavnu cenu nepokretnosti stečene po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju čini plaćeni iznos izdržavanja, usklađen indeksom rasta cena na malo od dana zaključenja ugovora do smrti primaoca izdržavanja. Ukoliko poreski obveznik ne raspolaže dokumentacijom o plaćenom izdržavanju ili ona nije verodostojna, nabavnu cenu utvrđuje nadležni poreski organ vodeći računa o
Utvrđujući visinu zarade tuženog i majke maloletnog tužioca sud nije utvrdio visinu njihovih bruto zarada, već visinu neto zarada koje su isplaćene. Naime članom 1. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Sl. glasnik RS", br. 29/2001) kojim je promenjen stav 4. čl. 310a Zakona o braku i porodičnim odnosima propisano je da se novčani iznosi izdržavanja u procentima od 7% do 22% određuju u odnosu na zaradu odnosno minimalnu zaradu. Prema čl. 2. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o radnim odnosima ("Sl. glasnik RS", br. 28/2001), kojim je promenjen član 63. Zakona o radnim odnosima, od ređeno je da se zarada sastoji iz zarade koju zaposleni ostvari na osnovu cene rada, radnog učinka i vremena provedenog na radu, naknade zarade, dodatka na zaradu i obaveza koje zaposleni plaća po osnovu poreza i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje iz zarada, u skladu sa zakonom (bruto zarada).
Prema članu 310a stav 4. ovog Zakona, novčani iznos izdržavanja koji se određuje u odnosu na zaradu, ne može biti manji od 7% za svako izdržavano lice, niti veći od 22% od mesečne zarade obveznika izdržavanja. Ovaj maksimalni iznos odnosi se na sva izdržavana lica.
Nije suprotno odredbama Zakona o braku i porodičnim odnosima dosuđivanje kombinovanih iznosa i to procentualno od zarade koju tuženi ostvaruje i paušalno od privatne, dodatne, druge delatnosti, ukoliko utvrđeni doprinos u procentualnom iznosu nije dovoljan za podmirenje osnovnih životnih potreba izdržavanog lica - dece, a pri tom je obveznik izdržavanja u mogućnosti da tu zaradu ostvaruje i njome doprinosi izdržavanju
Prema odredbi člana 310. Zakona o braku i porodičnim odnosima Republike Srbije, predviđeno je da se prilikom ocenjivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, uzimaju u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče zaradu. Prema odredbi člana 310 a. istog zakona, sud određuje obavezu izdržavanja u novcu, s tim da ako je obveznik izdržavanja u radnom odnosu ili korisnik penzije ili ostvaruje stalna mesečna novčana primanja, sud budući iznos izdržavanja određuje procentualno u odnosu na zaradu, penziju ili drugo stalno novčano primanje, a ako obveznik izdržavanja ne ostvaruje stalna mesečna novčana primanja, sud određuje buduće iznose izdržavanja procentualno u odnosu na iznos garantovane zarade u republici, za prethodni mesec.
Cilj zakonskog izdržavanja je da se visina iznosa za izdržavanje odredi tako da budu obezbeđena najnužnija sredstva za izdržavanje primaoca izdržavanja. Stoga, kad to okolnosti slučaja opravdavaju, sud će obavezu izdržavanja odrediti u novcu (u fiksnom iznosu), u smislu člana 310. a. stav 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima.
Nije suprotno citiranim odredbama Zakona o braku i porodičnim odnosima, dosuđivanje i kombinovanih iznosa i to procentualno od zarade koju tuženi ostvaruje u redovnom radnom odnosu, kao i paušalno od privatne, dodatne, druge delatnosti, ukoliko utvrđeni doprinos u procentualnom iznosu nije dovoljan za podmirenje osnovnih životnih potreba izdržavanog lica - dece, a pri tom je obveznik izdržavanja u mogućnosti da tu zaradu ostvaruje i njome doprinosi izdržavanju.
Međutim, pri donošenju odluke kojom je obavezan tuženi da na ime izdržavanja tužilje plaća 40% mesečno od zarade, sudovi nisu imali u vidu da je Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o braku i porodičnim (objavljenom u "Službenom glasniku RS", br. 29/2001 od 17.5.2001. godine, stupio na snagu 1.6.2001. godine), izmenjen stav 4. član 310a. Zakona o braku i porodičnim RS tako da glasi "novčani iznos izdržavanja koji se, u smislu stava 1. i 2. ovog člana, određuje u odnosu na zaradu, odnosno minimalnu zaradu ne može biti manji od 7% za svako izdržavano lice niti veći od 22% od mesečne zarade obveznika izdržavanja, odnosno minimalne zarade".
S obzirom na situaciju da oba roditelja odbijaju vršenje roditeljskog prava i dužnosti u pogledu odgoja i vaspitanja deteta, a ono se od dana faktičkog raskida bračne zajednice stranaka nalazi kod majke tuženog, trebalo je saslušati babu mal. Zagorke da li bi ona htela da se stara o mal. Zagorki a roditelje obavezati na plaćanje potrebnog iznosa na ime izdržavanja. U slučaju da ni baba deteta ne bi želela da prihvati tu obavezu, onda sud treba u smislu člana 408. Zakona o parničnom postupku u vezi čl. 19. Osnovnog zakona o odnosima roditelja i dece, mal. Zagorku poveriti drugoj osobi ili ustanovi na čuvanje i vaspitanje a roditelje obavezati na plaćanje potrebnog iznosa na ime izdržavanja.
U konkretnom slučaju, kako je naprijed navedeno, sporno je da li je nastupila zastarjelost prava tužene na naplatu dospjelih. a neplaćenih iznosa koji proizlaze iz prava na izdržavanje. dosuđenih pravosnažnom presudom. Dospjeli, a neisplaćeni obroci. koji proizlaze iz prava na izdržavanje, tretiraju se kao obična potraživanja, a ne kao obaveze koje izviru iz porodičnog prava. zbog čega i zahtjevi za njihovo prinudno ostvarenje zastarjevaju zbog iskazane nemarnosti primaoca izdržavanja da blagovremeno realizuje svoje, po zakonu mu pripadajuće pravo. Dakle. ne radi se o zastarjelosti prava na izdržavanje iz kog proističu povremena davanja, koje prema odredbi člana 373. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima ne može zastariti.
Pismeni izvještaj Centra za socijalni rad B. broj 03544/2-67/1-98 od 8.5.1998. godine nema svojstvo vještačkog nalaza i mišljenja u smislu člana 260. Zakona o parničnom postupku bez obzira na to što su ga potpisali pored direktora i stručna lica socijalni radnik i pedagog, odnosno psiholog. U ovoj vrsti spora Centar za socijalni rad, kao organ starateljstva ima procesni položaj stranke u pogledu stavljanja prijedloga o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju đece u smislu člana 76. Porodičnog zakona ("Službeni list SR BiH", broj 21/79 i 44/89), koji se primjenjuje na osnovu člana 12. Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 21/92). Centar je ovlašćen da u granicama tog predloga iznosi činjenice koje stranke nisu navele i predlaže da se izvedu potrebni dokaz i da ulaže pravna sredstva i preduzima druge parnične radnje. Zbog toga članovi stručnog tima Centra ne mogu imati svojstvo vještaka, nego eventualno stručnih pomagača stranke. Tome treba dodati da sud nije vezan prij
Uzgred se napominje da protivnikovi navodi o đelomičnoj zastarjelosti predlagateljičinog potraživanja i o izmirenju obaveze do 28.2.1992. godine mogu biti relevantni u izvršnom postupku, a o tome da je on penzionisan s malim iznosom penzije, da se predlagateljica više puta udavala i da je naslijedila kuću i zemlju od kojih ostvaruje visoke prihode - u eventualnoj parnici za ukidanje ili smanjenje dosuđenog izdržavanja.
Kada je optuženi obavezan da na ime svog doprinosa za izdržavanje mal. Deteta plaća mesečni iznos naveden u izreci počev od 6.10.1999. godine, a na osnovu pravnosnažne parnične presude, pa isplati samo iznose prvih 5 meseci, a ostalih 10 meseci ne plati ništa, tada je očigledno izbegao da ispunjava svoju obavezu, pa je na pomenuti način izvršio kriv. Delo izbegavanje davanja izdržavanja iz čl. 119 st. 1 KZS.
Kada je podneta tužba u toku 2004. Godine za izmenu pravnosnažne parnične presude iz 1994. Godine o izdržavanju bračnog druga jer se tužiljino zdravstveno stanje pa i radna sposobnost smanjili, tada sud ne može presudom da utvrdi obavezu tuženi ada plaća tužilji na ime izdržavanja iznos-deo penzije u procentima počev od 12. P.1997. Godine a shodno čl.310a Zakona o braku i porodičnim odnosima.
Kada je pravnosnažnom parničnom presudom utvrđena obaveza tuženog da plaća tužilji mesečne iznose na ime izdržavanja počev od 28.12.1991. godine pa u buduće, a takođe pravnosnažnom parničnom presudom je ta obaveza za tuženog ukinuta počev od 4.04.2001. godine, tada se tužbeni zahtev tužilje za isplatu duga-zaostalih iznosa na ime mesečnog izdržavanja od 1991. godine do 2001. godine ima odbiti kao neosnovan jer je tužiočevo potraživanje zastarelo shodno čl. 372 i 373 zoo. Kako je tužiljino pravo prestalo da postoji usled zastarelosti, bez značaja bi bilo tužiljino pravo da traži revalorizaciju utvrđenog potraživanja usled visoke inflacije i denominacije dinara.
Na osnovu izvedenih dokaza je utvrđeno da po pravnosnažnoj presudi Opštinskog suda u G. Milanovcu obavezan je tuženi da tužilji isplati na ime izgubljenog izdržavanja određene iznos i to počev od 28.12.1991. godine, tuženi je obavezu ispunjavao do kraja 1991. godine a nakon toga rentu nije plaćao tokom 1992. godine. Presudom pravnosnažnom istog suda ukinuta je obaveza tuženog za plaćanje rente tužilji počev od 4.04.2001. godine pa u buduće.
Nije osnovano isticanje tuženog u reviziji o pogrešnoj primeni materijalnog prava i o tome da nisu utvrđene mogućnosti tuženog za izdravanje maloletnog tužioca. Upravo, suprotno revizijskim navodima, u postupku su utvrđene mogunosti oba roditelja za izdržavanje tužioca, njihovo imovno stanje, zdravstveno stanje i stepen sposobnoti za rad kao i mogućnosti za zaposlenje, a u smislu čl. 310. Zakona o braku i porodičnim odnosima i tuženi obavezan da u fiksnom iznosu doprinosi izdržavanju tužioca. Tuženi nije lice koje ostvaruje stalna mesečna primanja i ne ostvaruje zaradu ni penziju a ni drugo stalno mesečno novčano primanje iz čl. 310. st. 2. Zakona o braku i porodičnim odnosima i određivanje procenta u odnosu na najnižu zaradu u Republici za prethodni mesec ne bi bilo pravično prema tužiocu kao izdržavanom licu i bilo bi protivno cilju zakonskog izdržavanja. Tuženi kao roditelj je dužan da doprinosi izdržavnju svog deteta u kom cilju mora da aktivira sve svoje snage i ostvari makar i minimalan prihod bilo kakvim radom za ispunj
Iz spisa proizilazi da je pravnosnažnom sudskom odlukom utvrđena obaveza tužioca da plaća tuženoj mesečni iznos na ime izdržavanja, da tužena sada stanuje kod svedoka kao podstanara i da nisu zasnovali vanbračnu zajednicu i da svedok tuženu ne izdržava.
Prema stavu zahteva za zaštitu zakonitosti javnog tužioca obaveze optužene, odnosno iznosi koje je trebala da plati na ime obaveze izdržavanja, određeni su na 15% mesečne zarade, pa se ne može utvrditi koji je to iznos novca koji je okrivljena dužna da isplati na ime zaostalih rata.
Pritom će imati u vidu da su drugotužilac i trećetužilac usled smrti oca ostvarili pravo na porodičnu invalidninu i da se tek upoređivanjem iznosa koji je poginuo, da je ostao u životu, bio dužan i mogao da obezbedi na izdržavanja sinova u skladu sa odredbama Zakona o braku i porodičnim odnosima, sa ostvarenom porodičnom invalidninom, lica koja je on izdržavao, može izvesti zaključak da li i u kojoj visini izdržavana lica trpe štetu zbog izgubljenog izdržavanja odnosno u kom obimu je takva šteta pokrivena ostvarenom porodičnom invalidninom tj. penzijom (lica koja su izgubila izdržavanje zbog smrti lica koje ih je izdržavalo imaju pravo na naknadu štete u skladu sa članom 194 Zakona o obligacionim odnosima u vidu razlike između porodične invalidnine ili penzije i novčanog iznosa koji bi poginuli, da je živ, bio u mogućnosti i dužan da im daje). S obzirom da je članom 63 Zakona o radnim odnosima ("Službeni glasnik RS" broj 28/01) propisano šta čini zaradu zaposlenog, a u vezi novog načina obračuna zarade, nužno je da
Odredbom člana 160 stav 1 Porodičnog zakona određeno je da se izdržavanje određuje prema potrebama poverioca i mogućnostima dužnika izdržavanja, pri čemu se mora voditi računa o minimalnoj sumi izdržavanja.
Odredbom člana 160 stav 2 istog zakona određeno je da potrebe poverioca izdržavanja zavise od njegovih godina, zdravlja, obrazovanja, imovine, prihoda te drugih okolnosti od značaja za određivanje izdržavanja. U stavu 3 istog člana određeno je da mogućnosti dužnika izdržavanja zavise od njegovih prihoda, mogućnosti za zaposlenje i sticanja zarade, njegove imovine, njegovih ličnih potreba, obaveze da izdržava druga lica te drugih okolnosti od značaja za određivanje izdržavanja. U stavu 4 istog člana određeno je da minimalna suma izdržavanja predstavlja sumu koju kao naknadu za hranjenike odnosno za lica na porodičnom smeštaju periodično utvrđuje ministarstvo nadležno za porodičnu zaštitu, u skladu sa zakonom.
Prvostepeni sud utvrđuje mogućnosti tužioca kao dužnika izdržavanja uzimajući o obzir visinu njegove neto zarade u poslednja tri meseca … i potrebe poverilaca izdržavanja za stariju ćerku …te pozivajući se na odredbe člana 162 Porodičnog zakona obavezuje tužioca da na ime svog dela doprinosa za izdržavanje dece plaća za stariju ćerku 3.500,00 dinara a za mlađu ćerku 2.500,00 dinara mesečno. Ovakvi iznosi su prenisko odmereni, na šta se osnovano ukazuje žalbom.
Uzimajući u obzir činjenicu da prosečna plata tužioca kao dužnika izdržavanja iznosi 27.592,92 dinara za poslednja tri meseca, te da nema obaveze da izdržava druga lica, da je tužena, kojoj su deca poverena na negu, čuvanje i vaspitanje nezaposlena, te da minimalna suma izdržavanja kada je poverilac izdržavanja dete iznosi 9.465,00 dinara za jedno dete za novembar mesec 2005. godine, 9.588,00 dinara za decembar mesec 2005. godine i 9.741,00 dinara za januar mesec 2006. godine, primereni iznosi koje tužilac treba da plaća na ime svog dela doprinosa za izdržavanje dece, po oceni ovog suda a primenom citiranih zakonskih odredaba su, za stariju ćerku 5.500,00 dinara i za mlađu ćerku 4.500,00 dinara, ukupno 10.000,00 dinara mesečno.
Minimalna suma izdržavanja iz člana 160 stav 1 i stav 4 Porodičnog zakona predstavlja iznos ispod kojeg sud ne može utvrđivati mesečne novčane potrebe deteta, ukoliko se utvrđivanjem srazmerne obaveze dužnika izdržavanja u okviru tako utvrđenih mesečnih potreba deteta ne povređuje odredba člana 162 stav 2 Porodičnog zakona prema kojoj visina izdržavanja po pravilu ne može biti veća od 50% redovnih mesečnih novčanih primanja dužnika izdržavanja i odredba člana 160 stav 1 Porodičnog zakona prema kojoj se izdržavanje određuje prema mogućnostima dužnika izdržavanja, te ukoliko je visina određene obaveze izdržavanja u skladu sa odredbom člana 162 stav 3 Porodičnog zakona prema kojoj visina izdržavanja treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za dete kakav uživa roditelj dužnik izdržavanja.
U konkretnom slučaju, a imajući u vidu mogućnosti dužnika izdržavanja, prvostepeni sud je neosnovano ukupne mesečne potrebe mldb. dece stranaka utvrđivao ispod minimalne sume izdržavanja i na osnovu toga u preniskom iznosu odredio obavezu tužioca na plaćanje doprinosa za izdržavanje mldb. dece. Zbog toga je ovaj sud obavezu tužioca odredio u skladu sa mogućnostima dužnika i potrebama poverioca izdržavanja, po citiranim zakonskim odredbama.
Odredbom člana 160 stav 1 Porodičnog zakona određeno je da se izdržavanje određuje prema potrebama poverioca i mogućnostima dužnika izdržavanja, pri čemu se mora voditi računa o minimalnoj sumi izdržavanja.
Odredbom člana 160 stav 2 istog zakona određeno je da potrebe poverioca izdržavanja zavise od njegovih godina, zdravlja, obrazovanja, imovine, prihoda te drugih okolnosti od značaja za određivanje izdržavanja. U stavu 3 istog člana određeno je da mogućnosti dužnika izdržavanja zavise od njegovih prihoda, mogućnosti za zaposlenje i sticanja zarade, njegove imovine, njegovih ličnih potreba, obaveze da izdržava druga lica te drugih okolnosti od značaja za određivanje izdržavanja. U stavu 4 istog člana određeno je da minimalna suma izdržavanja predstavlja sumu koju kao naknadu za hranjenike odnosno za lica na porodičnom smeštaju periodično utvrđuje ministarstvo nadležno za porodičnu zaštitu, u skladu sa zakonom.
Prvostepeni sud utvrđuje mogućnosti tužioca kao dužnika izdržavanja uzimajući o obzir visinu njegove neto zarade u poslednja tri meseca … i potrebe poverilaca izdržavanja za stariju ćerku …te pozivajući se na odredbe člana 162 Porodičnog zakona obavezuje tužioca da na ime svog dela doprinosa za izdržavanje dece plaća za stariju ćerku 3.500,00 dinara a za mlađu ćerku 2.500,00 dinara mesečno. Ovakvi iznosi su prenisko odmereni, na šta se osnovano ukazuje žalbom.
Uzimajući u obzir činjenicu da prosečna plata tužioca kao dužnika izdržavanja iznosi 27.592,92 dinara za poslednja tri meseca, te da nema obaveze da izdržava druga lica, da je tužena, kojoj su deca poverena na negu, čuvanje i vaspitanje nezaposlena, te da minimalna suma izdržavanja kada je poverilac izdržavanja dete iznosi 9.465,00 dinara za jedno dete za novembar mesec 2005. godine, 9.588,00 dinara za decembar mesec 2005. godine i 9.741,00 dinara za januar mesec 2006. godine, primereni iznosi koje tužilac treba da plaća na ime svog dela doprinosa za izdržavanje dece, po oceni ovog suda a primenom citiranih zakonskih odredaba su, za stariju ćerku 5.500,00 dinara i za mlađu ćerku 4.500,00 dinara, ukupno 10.000,00 dinara mesečno.
Minimalna suma izdržavanja iz člana 160 stav 1 i stav 4 Porodičnog zakona predstavlja iznos ispod kojeg sud ne može utvrđivati mesečne novčane potrebe deteta, ukoliko se utvrđivanjem srazmerne obaveze dužnika izdržavanja u okviru tako utvrđenih mesečnih potreba deteta ne povređuje odredba člana 162 stav 2 Porodičnog zakona prema kojoj visina izdržavanja po pravilu ne može biti veća od 50% redovnih mesečnih novčanih primanja dužnika izdržavanja i odredba člana 160 stav 1 Porodičnog zakona prema kojoj se izdržavanje određuje prema mogućnostima dužnika izdržavanja, te ukoliko je visina određene obaveze izdržavanja u skladu sa odredbom člana 162 stav 3 Porodičnog zakona prema kojoj visina izdržavanja treba da omogući najmanje takav nivo životnog standarda za dete kakav uživa roditelj dužnik izdržavanja.
U konkretnom slučaju, a imajući u vidu mogućnosti dužnika izdržavanja, prvostepeni sud je neosnovano ukupne mesečne potrebe mldb. dece stranaka utvrđivao ispod minimalne sume izdržavanja i na osnovu toga u preniskom iznosu odredio obavezu tužioca na plaćanje doprinosa za izdržavanje mldb. dece. Zbog toga je ovaj sud obavezu tužioca odredio u skladu sa mogućnostima dužnika i potrebama poverioca izdržavanja, po citiranim zakonskim odredbama.
Imajući u vidu odredbu člana 73. porodičnog zakona, pravilno je prvostepeni sud utvrdio da je obaveza okrivljenog da učini dodatne napore za obezbeđenje predstava radi isplate zaostalih i budućih mesečnih iznosa na ime izdržavanja maloletnog tužioca jer je relativno mlad, zdrav, živi u poljoprivrednom rejonu, po struci je monter grejanja s obzirom na uočenu pojavu gasifikacije na teritoriji Vojvodine.
Predmet tužbenog zahteva je naknada inflatorne štete, koja je nastala obezvređivanjem iznosa na ime izdržavanja i troškova postupka u prethodnoj presudi o izdržavanju. Iako se ovaj zahtev odnosi na prethodnu obavezu izdržavanja, on ne pripada sporovima o izdržavanju, u kojima je, po članu 382. stav 4. tačka 1. ZPP, revizija uvek dozvoljena. On pripada sporovima o naknadi štete, a pošto oni imaju tretman imovinsko pravnih sporova, dozvoljenost revizije se ocenjuje zavisno od revizijskog limita.
Kod ovako utvrđenih činjenica pravilno su nižestepeni sudovi delimično usvojili tužbeni zahtev tužilaca jer odgovornost tuženog za nastalu štetu proizilazi iz odredbe člana 170. stav 1. ZOO, pri čemu je visina naknade nematerijalne štete po svim vidovima utvrđena u iznosima koji predstavljaju pravične novčane naknade iz odredbe člana 200. ZOO, jer odgovaraju okolnostima konkretnog slučaja i svrsi naknade, a obaveza tuženog na isplatu materijalne štete i naknadu štete koju tužioci trpe gubitkom izdržavanja proističe iz odredaba člana 193. i 194. ZOO.
Pravilno su na osnovu člana 287. Zakona, nižestepeni sudovi zaključili da tužilji pripada pravo na supružansko izdržavanje od tuženog kao bračnog druga, budući da je iz opravdanih razloga napustila bračnu zajednicu, a da je njeno sadašnje zaposlenje privremenog karaktera, s obzirom na prirodu tog posla i njeno narušeno zdravstveno stanje. Imajući u vidu ukupne prilike i potrebe obe parnične stranke kao bračnih drugova, Vrhovni sud nalazi da dosuđeni iznos izdržavanja u visini zakonskog minimuma od 15% od penzije tuženog neće ugroziti njegovu egzistenciju. Taj novčani iznos, koji trenutno iznosi 1.800,00 dinara mesečno, predstavlja samo dopunu potrebnih sredstava za izdržavanje tužilje, koje će morati da obezbedi sama ili preko drugih lica. Obaveza jednog bračnog druga da izdržava drugog neobezbeđenog druga je prioritetna u odnosu na obaveze svih ostalih lica, pa i njihove dece.
Prema odredbi člana 287. stav 1. Zakona, pravo na supružansko izdržavanje ima bračni drug koji nema dovoljno sredstava za izdržavanje. Kako je pobijanom presudom tužilji dosuđen upravo nedostajući iznos sredstava potreban za njeno izdržavanje, koji joj tuženi prema sopstvenim potrebama i mogućnostima može obezbediti bez ugrožavanja sopstvene egzistencije, neosnovani su u tom smislu njegovi revizijski navodi o pogrešnoj primeni ove zakonske odredbe. Tuženi nije obezbedio tužilji kao bračnom drugu drugi oblik izdržavanja, kroz uživanje zajedničke ili njegove posebne imovine, da bi mogao tražiti da bude oslobođen novčane obaveze izdržavanja u skladu sa odredbom člana 315. Zakona.