ZAKON
O OSNOVAMA SISTEMA OSIGURANjA IMOVINE I LICA
(Objavljen u "Službenom listu SFRJ" br. 17/90, 82/90 i "Sl. listu SRJ", br. 31/93, 24/94)
I. OSNOVNE ODREDBE
Član 1.
Osiguranje imovine i lica i druge poslove osiguranja obavljaju organizacije za osiguranje.
Druge poslove osiguranja mogu obavljati i posebne organizacije u skladu sa odredbama ovog zakona.
Član 2.
Poslovi osiguranja jesu zaključivanje i izvršavanje ugovora o osiguranju imovine i lica i ugovora o reosiguranju, kao i poslovi u sprovođenju mera za sprečavanje i suzbijanje rizika koji ugrožavaju osiguranu imovinu i lica. Drugi poslovi osiguranja jesu posredovanje i zastupanje u osiguranju, snimanje rizika, snimanje i procena šteta, pružanje pravne pomoći i drugih intelektualnih i tehničkih usluga u vezi sa poslovima osiguranja.
Član 3.
Organizacija za osiguranje može se osnovati kao deoničko društvo za osiguranje, javno društvo za osiguranje, društvo za uzajamno osiguranje, sopstveno društvo za osiguranje i mešovito društvo za osiguranje.
Član 4.
Organizacija za osiguranje, obavljajući ekonomsku zaštitu imovine i lica, samostalno određuje i organizuje vođenje poslova prema uslovima tržišta i radi ostvarivanja dobiti, u zemlji i inostranstvu, saglasno odredbama ovog i drugih saveznih zakona.
Organizacije za osiguranje mogu se poslovno i profesionalno udruživati, organizovati i povezivati.
Član 5.
Organizacija za osiguranje može biti osnovana za obavljanje poslova:
1) jedne ili više vrsta osiguranja;
2) reosiguranja;
3) jedne ili više vrsta osiguranja i reosiguranja.
Društvo za uzajamno osiguranje i sopstveno društvo za osiguranje ne mogu da obavljaju poslove reosiguranja.
Član 6.
Osiguranje imovine i lica je dobrovoljno.
Zakonom se izuzetno može propisati obavezno osiguranje od rizika koji ugrožavaju treća lica ili njihovu imovinu i obavezno osiguranje od rizika koji predstavljaju opštu opasnost.
Član 7.
Imovina i lica u Jugoslaviji osiguravaju se kod organizacije za osiguranje osnovane po ovom zakonu.
Savezno izvršno veće propisuje koja se imovina i lica u Jugoslaviji i pod kojim uslovima mogu osigurati ili saosigurati kod inostranog osiguravača.
Član 8.
Organizacija za osiguranje dužna je da obaveze iz ugovora o osiguranju reosigurava iznad iznosa koji je svojim opštim aktom predvidela da sama pokriva sredstvima osiguranja.
Član 9.
Reosiguranje obaveza koje ne može pokriti svojim sredstvima, organizacija za osiguranje dužna je da ponudi drugim organizacijama za reosiguranje u zemlji.
Deo obaveza za koji se ne može obezbediti reosiguranje u zemlji organizacija za osiguranje pokriće reosiguranjem u inostranstvu.
Član 10.
Organizacija za osiguranje dužna je da posluje po ekonomskim načelima i pravilima struke osiguranja, u skladu sa zakonom, načelima lojalne tržišne utakmice, dobrim poslovnim običajima i poslovnim moralom.
II. OSNIVANjE ORGANIZACIJE ZA OSIGURANjE
1. Deoničko društvo za osiguranje
Član 11.
Deoničko društvo za osiguranje osnivaju domaća pravna i fizička lica, usvajanjem odluke o osnivanju deoničkog društva za osiguranje i ulaganjem sredstava u početni fond sigurnosti društva.
Druga lica koja naknadno ulože sredstva u početni fond sigurnosti društva i prihvate odluku o osnivanju društva stiču svojstvo osnivača s pravima, obavezama i odgovornostima utvrđenim tom odlukom, odnosno Statutom društva.
Deoničko društvo može se baviti svim vrstama osiguranja.
Odlukom o osnivanju deoničkog društva za osiguranje utvrđuju se: firma, sedište i delatnost deoničkog društva za osiguranje; novčani iznos sredstava početnog fonda sigurnosti; visina pojedinačnog osnivačkog uloga; naziv osnivača; broj deonica koje se upisuju; vrste deonica i rok konačne uplate; uslovi i način utvrđivanja i raspodele dobiti; način upravljanja društvom i druga pitanja značajna za osnivanje društva.
Član 12.
Visina novčanog iznosa sredstava početnog fonda sigurnosti u momentu osnivanja deoničkog društva za osiguranje ne može biti manja od:
1) 25,000,000.000 dinara za poslove osiguranja života;
2) 50,000,000.000 dinara za poslove ostalih vrsta osiguranja;
3) 50,000,000.000 dinara za poslove reosiguranja.
Savezna vlada najmanje jednom tromesečno utvrđuje visinu novčanog iznosa sredstava iz stava 1. ovog člana zavisno od rasta cena na malo.
Član 13.
Ukupan novčani iznos sredstava početnog fonda sigurnosti izražava se u deonicama koje glase na jednake novčane iznose.
Član 14.
Osnivači deoničkog društva za osiguranje obrazuju osnivački odbor.
Osnivački odbor čine predstavnici osnivača i stručni radnici.
Osnivački odbor preduzima sve radnje potrebne za održavanje osnivačke skupštine i priprema predlog odluke o osnivanju deoničkog društva za osiguranje, kao i predloge drugih akata i odluka koje donosi osnivačka skupština.
Sazivanje osnivačke skupštine objavljuje se na način predviđen odlukom o osnivanju deoničkog društva za osiguranje.
Član 15.
Osnivački odbor dužan je da obavesti savezni organ uprave nadležan za poslove finansija o osnivanju deoničkog društva za osiguranje i dostavi dokaze da su ispunjeni uslovi za osnivanje.
Uz obaveštenje iz stava 1. ovog člana, osnivački odbor dostavlja saveznom organu uprave nadležnom za poslove finansija:
1) predlog odluke o osnivanju deoničkog društva za osiguranje;
2) predlog statuta;
3) dokaz da su obezbeđena novčana sredstva za početni fond sigurnosti;
4) predlog akata poslovne politike;
5) predlog broja i kvalifikacione strukture rukovodećih kadrova deoničkog društva za osiguranje.
Član 16.
Na osnovu dokaza da su ispunjeni uslovi za osnivanje deoničkog društva, savezni organ uprave nadležan za poslove finansija, u roku od 60 dana od dana podnošenja dokaza iz člana 15. stav 2. ovog zakona, donosi rešenje o izdavanju dozvole za osnivanje deoničkog društva.
Ako se rešenje iz stava 1. ovog člana ne donese u roku od 60 dana, smatra se da je doneseno.
Član 17.
Osnivačka skupština deoničkog društva za osiguranje:
1) donosi odluku o osnivanju;
2) donosi statut deoničkog društva za osiguranje;
3) donosi odluku o imenovanju vršioca dužnosti direktora deoničkog društva za osiguranje i članova privremenog upravnog odbora;
4) donosi odluke o osnovama poslovne politike, uslovima osiguranja i tarifama premija osiguranja, tehničkim osnovama, tabeli maksimalnog pokrića i drugim poslovnim aktima;
5) donosi elaborat o očekivanim rezultatima poslovanja deoničkog društva;
6) donosi predlog akata o uslovima i načinu plasmana sredstava rezervi i fondova;
7) donosi predlog programa preventivnih mera;
8) donosi druge odluke koje se odnose na početak rada i poslovanja društva.
Odluka o osnivanju donosi se većinom glasova deoničara.
Elaborat o očekivanim rezultatima poslovanja sadrži naročito: očekivani premijski prihod, očekivane štete, predračun troškova sprovođenja osiguranja, očekivana sredstva rezervi i fondova i očekivane prihode i rashode fondova preventive, program reosiguranja i to najmanje za trogodišnji period.
Odlukom iz stava 1. tačka 1. ovog člana ne može se odrediti više od 20% ukupnih sredstava početnog fonda sigurnosti godišnje za troškove osnivanja i poslovanja deoničkog društva za osiguranje, niti rok duži od pet godina za povraćaj tako utrošenih sredstava u početni fond sigurnosti.
Član 18.
Statut deoničkog društva za osiguranje sadrži:
1) firmu i sedište deoničkog društva;
2) vrste osiguranja kojima će se baviti deoničko društvo;
3) nadležnosti i delokrug skupštine i drugih organa deoničkog društva i uslove za punovažan rad i donošenje odluka;
4) prava, obaveze i odgovornosti direktora i radnika s posebnim ovlašćenjima i odgovornostima;
5) unutrašnju organizaciju deoničkog društva kod poslova osiguranja;
6) ovlašćenja za potpisivanje i zastupanje deoničkog društva;
7) način vršenja unutrašnje kontrole deoničkog društva;
8) promene oblika organizacije za osiguranje i druga organizaciona pitanja u vezi sa poslovanjem deoničkog društva;
9) odredbe o radnoj zajednici deoničkog društva za osiguranje, ako se u njemu obrazuje radna zajednica;
10) druga pitanja od značaja za deoničko društvo.
2. Javno društvo za osiguranje
Član 19.
Društveno-politička zajednica može osnovati društvo za osiguranje javnih dobara od rizika koji predstavljaju opštu opasnost ili od rizika za koje su uvedena obavezna osiguranja.
Javno društvo za osiguranje obavlja delatnost na teritoriji društveno-političke zajednice koja ga je osnovala.
Član 20.
Osnivači javnog društva za osiguranje obezbeđuju novčana sredstva početnog fonda sigurnosti najmanje u visini predviđenoj članom 12. ovog zakona.
Član 21.
Odlukom o osnivanju javnog društva za osiguranje utvrđuju se: firma; sedište i delatnost javnog društva; visina iznosa početnog fonda sigurnosti, a ako ima više osnivača - visina pojedinačnog osnivačkog uloga i naziv svakog osnivača; prava i obaveze osnivača u upravljanju javnim društvom za osiguranje; način utvrđivanja i raspodele dobiti i druga pitanja značajna za osnivanje i rad društva.
3. Društvo za uzajamno osiguranje
Član 22.
Društvo za uzajamno osiguranje mogu osnovati domaća pravna i fizička lica zaključivanjem ugovora sa najmanje 250 fizičkih lica za osiguranje života i 300 lica za ostala osiguranja, ali ne manje od 250, odnosno 300 osiguranja od istih rizika.
Društvo za uzajamno osiguranje osniva se ugovorom.
Društvo za uzajamno osiguranje može se osnovati: kao društvo za uzajamno osiguranje sa neograničenim doprinosom (ulogom) i kao društvo za uzajamno osiguranje sa ograničenim doprinosom (ulogom).
Pod ograničenim doprinosom kod društva za uzajamno osiguranje podrazumeva se da se od osiguranika ne može tražiti dodatni doprinos (ulog) od svakog osiguranika, kad su štete i ostali rashodi veći od prethodno uplaćenog doprinosa (uloga) i ostalih prihoda.
Minimalni doprinos (ulog), odnosno ograničeni doprinos (ulog) svih članova (osiguranika) treba da iznosi najmanje 67% od početnog fonda sigurnosti.
Član 23.
Osnivači društva za uzajamno osiguranje dužni su da u početni fond sigurnosti uplate najmanje 30% iznosa iz člana 12. ovog zakona ako se društvo osniva sa neograničenim doprinosom (ulogom) članova osiguranika, odnosno najmanje 50% ako se društvo osniva sa ograničenim doprinosom (ulogom).
Član 24.
Ugovorom o osnivanju društva utvrđuju se: firma, sedište i delatnost društva; iznos početnog fonda sigurnosti; naziv osnivača; visina pojedinačnog osnivačkog uloga; broj pojedinačnih osnivačkih uloga koje osnivači upisuju; način, uslovi i rokovi vraćanja uplaćenih osnivačkih uloga, sa kamatom iz dobiti društva; način formiranja i upotrebe fondova i rezervi; odredbe o posledicama promene Statuta, opštih uslova osiguranja i odluke o prestanku rada društva na sklopljene ugovore osiguranja; odredbe o poslovanju društva i druga pitanja značajna za osnivanje i poslovanje društva za uzajamno osiguranje.
Član 25.
Pravilima društva se određuju naročito: način utvrđivanja i uslovi i rokovi uplate doprinosa (uloga); pravo na naknadu štete; odredbe o neograničenom, odnosno ograničenom doprinosu (ulogu), obaveza uplate dodatnog doprinosa (uloga) za pokriće gubitka ili mogućnost da se gubitak društva pokrije smanjenjem naknade svim članovima (osiguranicima); uslovi i način raspodele dobiti; odredbe o početku i prestanku članstva u društvu; prava i obaveze članova (osiguranika) koji istupe iz članstva.
Član 26.
Na javno društvo za osiguranje i na društvo za uzajamno osiguranje shodno se primenjuju odredbe člana 12. i čl. 14. do 18. ovog zakona.
4. Sopstveno društvo za osiguranje
Član 27.
Sopstveno društvo za osiguranje može osnovati složeni oblik organizovanja, ili preduzeća udružena u taj oblik organizovanja uplatom sredstava u početni fond sigurnosti u iznosu predviđenom u članu 12. ovog zakona.
Sopstveno društvo za osiguranje može osigurati imovinu i radnike samo preduzeća udruženih u složeni oblik, kao i imovinu i radnike složenog oblika organizovanja koji je osnovao to sopstveno društvo za osiguranje.
Odlukom o osnivanju sopstvenog društva utvrđuju se: firma; sedište i delatnost sopstvenog društva za osiguranje; iznos početnog fonda sigurnosti i rok konačne uplate; uslovi i način utvrđivanja i raspodele dobiti; način upravljanja; unutrašnja organizacija društva i druga pitanja značajna za osnivanje i poslovanje sopstvenog društva za osiguranje.
Odgovornost osnivača za obaveze sopstvenog društva za osiguranje ograničena je sredstvima koja je osnivač obezbedio za početni fond sigurnosti.
Na sopstveno društvo za osiguranje shodno se primenjuju odredbe čl. 11. do 18. ovog zakona.
5. Mešovito društvo za osiguranje
Član 28.
Domaća pravna i fizička lica, zajedno sa stranim licima, mogu osnovati mešovito deoničko društvo za osiguranje.
Osnivači zaključuju ugovor o osnivanju i poslovanju mešovitog društva za osiguranje.
Ugovorom iz stava 2. ovog člana utvrđuju se:
1) delatnost mešovitog društva za osiguranje;
2) firma i sedište mešovitog društva za osiguranje;
3) vrsta i iznos sredstava koje je svaki osnivač dužan da uloži u početni fond sigurnosti i rokovi i način unošenja tih sredstava u početni fond sigurnosti:
4) sastav, način izbora i nadležnost organa upravljanja mešovitim društvom za osiguranje;
5) prava i obaveze organa upravljanja mešovitim društvom za osiguranje i način njihovog odlučivanja;
6) unutrašnja organizacija mešovitog društva za osiguranje;
7) kriterijumi i način raspodele dobiti;
8) međusobni odnosi, prava i odgovornosti osnivača mešovitog društva za osiguranje, način snošenja rizika iz poslovanja, kao i način pokrića gubitka mešovitog društva za osiguranje;
9) mere i odgovornosti za obezbeđenje likvidnosti i solventnosti mešovitog društva za osiguranje;
10) uslovi i način prestanka prava i obaveza osnivača mešovitog društva za osiguranje;
11) prava i obaveze osnivača u slučaju prestanka mešovitog društva za osiguranje;
12) rešavanje sporova;
13) druga pitanja od interesa za osnivanje i poslovanje mešovitog društva za osiguranje.
Mešovito društvo za osiguranje ne može se baviti poslovima reosiguranja niti može osiguravati preduzeća za proizvodnju i promete predmeta naoružanja i vojne opreme, osim u slučaju kad postoji odobrenje Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu, shodno zakonu o stranim ulaganjima.
Sredstva tekuće tehničke premije, sredstva fonda preventive, sredstva početnog fonda sigurnosti, sredstva rezervi sigurnosti i sredstva matematičke rezerve osiguranja života drže se na računima i u plasmanima u Jugoslaviji.
Izuzetno od odredbe stava 5. ovog člana, Savezno izvršno veće može odobriti da se deo sredstava iz stava 5. ovog člana drži na računima u inostranstvu.
Član 29.
Iznos početnog fonda sigurnosti ne može biti manji od iznosa predviđenog u članu 12. ovog zakona.
Za osnivanje mešovitog društva za osiguranje potrebna je dozvola saveznog organa uprave nadležnog za poslove finansija.
Član 30. Brisan
Član 31.
Na poslovanje mešovitog društva za osiguranje shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o poslovanju i sredstvima organizacije za osiguranje, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
6. Posebne organizacije za obavljanje drugih poslova osiguranja
Član 32.
Posebnu organizaciju za obavljanje drugih poslova osiguranja iz člana 2. ovog zakona može osnovati domaća organizacija za osiguranje, domaće pravno i fizičko lice, kao i inostrano pravno ili fizičko lice zajedno sa domaćim pravnim ili fizičkim licem.
Preduzeće iz stava 1. ovog člana osniva se kao društvo sa ograničenom odgovornošću, čiji ukupni ulog ne može biti manji od 2.000,000.000 dinara.
Savezna vlada najmanje jedanput tromesečno utvrđuje visinu iznosa iz stava 2. ovog člana zavisno od rasta cena na malo.
Rešenje o izdavanju dozvole za osnivanje posebne organizacije za obavljanje drugih poslova osiguranja donosi savezni organ uprave nadležan za poslove finansija, u roku od 60 dana od dana podnošenja dokaza potrebnih za osnivanje.
7. Pulovi za osiguranje, odnosno reosiguranje
Član 33.
Dve organizacije za osiguranje ili više njih mogu osnovati PUL za obavljanje poslova saosiguranja, odnosno reosiguranja imovine i lica.
PUL se osniva ugovorom.
PUL za saosiguranje, odnosno reosiguranje u pravnom prometu istupa u svoje ime i za račun svojih osnivača.
Za obaveze koje PUL preuzima po poslovima saosiguranja, odnosno reosiguranja osnivači odgovaraju na način i pod uslovima utvrđenim ugovorom o osnivanju, statutom i drugim opštim aktima.
Na osnivanje i poslovanje PUL-a ne primenjuju se odredbe koje se odnose na ulaganje sredstava iz člana 12. ovog zakona i na sredstva organizacija za osiguranje.
Na osnivanje i poslovanje PUL-a shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o osnivanju i poslovanju organizacija za osiguranje, koje se odnose na deoničkog društvo.
8. Pravni status i upis u sudski registar organizacije za osiguranje
Član 34.
Organizacija za osiguranje je pravno lice sa pravima, obavezama i odgovornostima utvrđenim ovim zakonom i odlukom, odnosno ugovorom o osnivanju.
Delovi organizacije za osiguranje nemaju svojstvo pravnog lica, ali se statutom organizacije za osiguranje može preneti u nadležnost obavljanje određenih poslova i dati određena ovlašćenja u pravnom prometu.
Organizacija za osiguranje novčani promet obavlja preko računa organizacije za osiguranje kod Službe društvenog knjigovodstva.
Delovi organizacije za osiguranje, u okviru prenetih ovlašćenja, mogu obavljati novčani promet i preko posebnog računa kod Službe društvenog knjigovodstva.
Izuzetno, na zahtev organizacije za osiguranje, Služba društvenog knjigovodstva može otvoriti poseban račun delu organizacije za osiguranje radi evidencije izdvojenih sredstava (sredstva rezervi i sredstva preventive).
Račun iz stava 4. ovog člana sastavni su deo žiro-računa organizacije za osiguranje.
Član 35.
Organizacija za osiguranje stiče svojstvo pravnog lica upisom u sudski registar.
U sudski registar upisuju se i delovi organizacije za osiguranje koji imaju određena ovlašćenja u pravnom prometu.
III. UPRAVLjANjE ORGANIZACIJOM ZA OSIGURANjE
1. Deoničko društvo za osiguranje
Član 36.
Deoničkim društvom za osiguranje upravljaju ulagači zavisno od broja i vrste deonica, u skladu sa odlukom o osnivanju i statutom deoničkog društva za osiguranje.
Statutom deoničkog društva za osiguranje uređuje se način učestvovanja osiguranika po osnovu osiguranja života u upravljanju društvom.
Član 37.
Skupština deoničkog društva za osiguranje;
1) donosi izmene i dopune statuta;
2) utvrđuje poslovnu politiku;
3) razmatra i usvaja godišnji izveštaj o poslovanju;
4) usvaja godišnji obračun i donosi odluku o raspoređivanju dobiti, odnosno pokriću gubitaka;
5) donosi odluku o izdavanju deonica;
6) donosi odluku o redovnoj likvidaciji deoničkog društva za osiguranje ili o promeni statusa deoničkog društva;
7) bira i razrešava predsednika i članove upravnog i nadzornog odbora i utvrđuje naknadu za njihov rad;
8) obavlja i druge poslove predviđene statutom deoničkog društva.
Na skupštini deoničkog društva sve odluke donose se većinom glasova prisutnog broja ulagača, ako statutom nije drugačije određeno.
Skupštinom deoničkog društva rukovodi predsednik, odnosno predsedavajući.
Član 38.
Deoničko društvo za osiguranje ima upravni odbor.
Direktor i zaposleni u deoničkom društvu za osiguranje ne mogu biti članovi upravnog odbora deoničkog društva za osiguranje.
Statutom deoničkog društva za osiguranje bliže se uređuju broj članova i sastav upravnog odbora, uslovi za opoziv članova, kao i druga pitanja iz delokruga upravnog odbora.
Član 39.
Upravni odbor deoničkog društva za osiguranje:
1) planira i programira rad društva;
2) utvrđuje uslove osiguranja i donosi tarife premija, u skladu sa članom 17. ovog zakona, tabele maksimalnog pokrića, druge poslovne opšte akte društva i druge opšte akte, osim akata koje donosi skupština;
3) priprema predloge za skupštinu i izvršava njena akta;
4) razmatra i usvaja izveštaje o poslovanju u toku godine;
5) vrši izbor, imenuje i razrešava direktora i utvrđuje njegov lični dohodak;
6) podnosi nadzornom odboru, u skladu sa statutom, izveštaj o poslovanju;
7) saziva sednice skupštine;
8) vrši i druge poslove predviđene statutom deoničkog društva, kao i poslove koji nisu u nadležnosti skupštine ili nadzornog odbora.
Član 40.
Nadzorni odbor prati i kontroliše poslovanje deoničkog društva za osiguranje i o tome podnosi izveštaj skupštini deoničkog društva za osiguranje.
Statutom se utvrđuju sastav i broj članova nadzornog odbora.
Nadzorni odbor dužan je da od upravnog odbora zahteva sazivanje skupštine ako to nalažu interesi deoničkog društva.
Ako upravni odbor ne prihvati zahtev nadzornog odbora, nadzorni odbor ima pravo da sazove sednicu skupštine deoničkog društva za osiguranje.
Član 41.
Svaki član nadzornog odbora ima jedan glas. Član nadzornog odbora koji se ne slaže sa odlukom nadzornog odbora može izdvojiti svoje mišljenje.
Član nadzornog odbora ne može biti lice koje je istovremeno član upravnog odbora deoničkog društva za osiguranje.
Radnik zaposlen u deoničkom društvu za osiguranje ne može biti član nadzornog odbora.
Član 42.
Nadzorni odbor dužan je da obavesti skupštinu o rezultatima nadzora, ukazujući na eventualne propuste upravnog odbora, direktora i drugih lica zaposlenih u deoničkom društvu za osiguranje.
Član 43.
Deoničko društvo za osiguranje ima direktora.
Prava, obaveze i odgovornosti direktora deoničkog društva za osiguranje utvrđuju se statutom deoničkog društva za osiguranje.
Član 44.
Direktor deoničkog društva za osiguranje:
1) predstavlja i zastupa deoničko društvo;
2) izvršava odluke skupštine i upravnog odbora deoničkog društva, odnosno stara se o njihovom sprovođenju;
3) predlaže poslovnu politiku, plan i program rada i mere za njihovo sprovođenje;
4) podnosi godišnji obračun i periodične izveštaje o rezultatima poslovanja deoničkog društva;
5) pokreće inicijativu i daje predloge za unapređivanje poslovanja deoničkog društva;
6) imenuje, utvrđuje lični dohodak i razrešava radnike sa posebnim ovlašćenjima i odgovornostima;
7) organizuje i rukovodi radnom zajednicom, ako se u deoničkom društvu obrazuje radna zajednica;
8) donosi pojedinačne odluke u okviru svoje nadležnosti;
9) obavlja i druge poslove i zadatke utvrđene statutom i odlukama skupštine.
Član 45.
Direktor deoničkog društva odgovoran je za zakonitost rada deoničkog društva za osiguranje.
Direktor deoničkog društva za svoj rad odgovoran je upravnom odboru i skupštini deoničkog društva za osiguranje.
Član 45a.
Organizacija za osiguranje iz člana 3. ovog zakona, u skladu sa svojim statutom, zaključuje ugovor o uslovima pod kojima direktor, kao i drugi radnici dok su u radnom odnosu, a najduže do dve godine posle prestanka radnog odnosa u organizaciji za osiguranje, ne mogu osnovati organizaciju za osiguranje koja bi obavljanjem delatnosti mogla da prouzrokuje štetu organizaciji za osiguranje u kojoj je radio.
Ako lica iz stava 1. ovog člana postupe suprotno uslovima određenim statutom organizacije za osiguranje, organizacija za osiguranje ima pravo da pred nadležnim sudom zahteva naknadu nastale štete i pravo na podnošenje tužbe za brisanje iz sudskog registra te organizacije za osiguranje.
2. Mešovito društvo za osiguranje
Član 46.
Na upravljanje mešovitog društva za osiguranje shodno se primenjuju odredbe o deoničkom društvo za osiguranje (čl. 36. do 45. ovog zakona).
3. Javno društvo za osiguranje
Član 47.
Javnim društvom za osiguranje upravljaju osnivači.
Odlukom o osnivanju javnog društva za osiguranje uređuje se učešće osiguranika u upravljanju.
Organe javnog društva za osiguranje bira i razrešava osnivač društva.
Organi upravljanja, prava i obaveze i sastav i način odlučivanja organa javnog društva za osiguranje uređuju se odlukom o osnivanju društva i statutom.
4. Društvo za uzajamno osiguranje
Član 48.
Društvom za uzajamno osiguranje upravljaju članovi (osiguranici).
Organi upravljanja i sastav i način rada organa društva za uzajamno osiguranje uređuju se statutom društva zavisno od uloženog doprinosa (uloga).
5. Sopstveno društvo za osiguranje
Član 49.
Sastav i način rada organa sopstvenog društva za osiguranje uređuju se odlukom o osnivanju i statutom društva.
Na organe upravljanja sopstvenog društva za osiguranje shodno se primenjuju odredbe o deoničkom društvu za osiguranje (čl. 36. do 45. ovog zakona).
IV. RADNA ZAJEDNICA ORGANIZACIJE ZA OSIGURANjE
Brisano>
Član 50.
Brisan>
V. POSLOVANjE I SREDSTVA ORGANIZACIJE ZA OSIGURANjE
Član 51.
Poslove osiguranja i reosiguranja organizacija za osiguranje obavlja u svoje ime i za svoj račun.
Poslove osiguranja iz člana 2. ovog zakona organizacija za osiguranje može obavljati i u svoje ime, a za račun drugih lica ili u ime i za račun drugih lica ili može posredovati kod tih poslova.
Član 52.
Organizacija za osiguranje, sama ili sa drugim organizacijama za osiguranje, može sredstvima preventive osnivati preduzeća ili organizacije društvenih delatnosti (institut, zavod i sl.) za proučavanje, projektovanje i izradu uređaja u oblasti preventivne zaštite imovine i lica i pružanje drugih usluga u oblasti preventive.
Član 53.
Za obaveze iz ugovora o osnivanju i ugovora o reosnivanju organizacija za osiguranje odgovara svim sredstvima.
Sredstva kojima organizacija za osiguranje posluje su sredstva početnog fonda sigurnosti, premija osiguranja, sredstva tehničkih rezervi, sredstva rezervi sigurnosti, sredstva matematičke rezerve, sredstva preventive, sredstva poslovnog fonda i ostala sredstva organizacija za osiguranje.
Član 54.
Za ukupan iznos naknade nastalih šteta i ostalih obaveza društva za uzajamno osiguranje koji se ne mogu izmiriti iz sredstava društva jemče osiguranici svojim sredstvima, u skladu sa ugovorom o osnivanju društva.
Član 55.
Sredstva iz člana 53. stav 2. ovog zakona mogu se deponovati u banci, Poštanskoj štedionici ili drugoj finansijskoj organizaciji.
Sredstva iz člana 53. stav 2. ovog zakona mogu se ulagati u hartije od vrednosti, nepokretnosti i druge oblike imovine.
Sredstva iz člana 53. stav 2. ovog zakona mogu se koristiti za neposredno davanje kredita i hipotekarnih zajmova.
Više od 50% od ukupnih sredstava matematičke rezerve ne može se plasirati u nepokretnosti.
Član 56.
Organizacija za osiguranje dužna je da u poslovanju sredstvima iz člana 53. ovog zakona obezbedi sigurnost plasmana, odnosno ulaganja kako ne bi ugrozila njihovu vrednost i sopstvenu likvidnost u izvršavanju svojih obaveza.
Član 57.
Sredstva osiguranja života organizacija za osiguranje dužna je da vodi na posebnom računu i ona se ne mogu koristiti niti biti predmet prinudnog izvršavanja za pokrivanje obaveza iz drugih organizacija za osiguranje.
Sredstva osiguranja života imaju karakter štednje i uživaju zaštitu kao ulozi na štednju.
Član 58.
Premija za osiguranje sastoji se od funkcionalne premije i režijskog dodatka.
Funkcionalna premija sastoji se iz tehničke premije i doprinosa za preventivu.
Režijski dodatak sadrži sredstva za sprovođenje osiguranja.
U premiju osiguranja života može se uneti doprinos za preventivu.
Član 59.
Prihodi organizacija za osiguranje formiraju se iz premije osiguranja, premije aktivnih poslova saosiguranja i reosiguranja i drugih prihoda poslova osiguranja, prihoda od finansiranja i vanrednih prihoda.
Pod drugim prihodima iz stava 1. ovog člana podrazumevaju se prihodi po osnovu učešća u šteti, iz pasivnih poslova saosiguranja i reosiguranja, prihodi od regresa i ostali prihodi.
Član 60.
Pod rashodima organizacija za osiguranje, u smislu ovog zakona, podrazumevaju se rashodi za plaćanje šteta i ugovorenih svota osiguranja, rashodi za plaćanje šteta po osnovu aktivnih poslova saosiguranja i reosiguranja, rashodi za plaćanje premija po osnovu pasivnih poslova saosiguranja i reosiguranja, rashodi za preventivu i drugi rashodi poslova osiguranja, rashodi za sprovođenje delatnosti osiguranja i reosiguranja, kao i rashodi finansiranja i vanredni rashodi.
Rashodi za plaćanje šteta po osnovu osiguranja, saosiguranja ili reosiguranja i ugovorenih svota utvrđuju se na osnovu ugovora, odnosno opšteg akta organizacija za osiguranje. Rashodima za štete smatraju se i troškovi utvrđivanja i procenjivanja šteta, troškovi ostvarivanja regresnih zahteva, sudski troškovi i takse u sporovima po obavezama iz osnova osiguranja, troškovi veštačenja i drugi troškovi u vezi sa likvidiranjem šteta.
Član 61.
Rashodima organizacija za osiguranje smatraju se i:
1) izdvajanja iz premije osiguranja života za matematičku rezervu osiguranja života;
2) izdvajanja krajem obračunskog perioda koja se odnose na: vreme trajanja osiguranja, odnosno reosiguranja u narednom periodu (prenosne premije); nastale, a neizmirene obaveze po osnovu osiguranja, odnosno reosiguranja (rezervisane štete) i rezervacije za masovne i katastrofalne štete u dužem periodu.
Izdvajanja iz stava 1. tačke 2. ovog člana istovremeno su prihodi u narednoj godini.
Pod nastalim i neizmirenim obavezama podrazumevaju se i neprijavljene štete čiji se iznos utvrđuje na način predviđen opštim aktom organizacije za osiguranje.
Način obračunavanja i visina dela premije osiguranja, odnosno reosiguranja koja se izdvaja na ime prenosnih premija, rezervisanih šteta i rezervacije za masovne i katastrofalne štete, kao i način obračunavanja matematičke rezerve uređuju se opštim aktom organizacije za osiguranje.
Član 62.
Deo prihoda iz poslovanja organizacije za osiguranje koji, po godišnjem obračunu, preostane posle podmirenja rashoda iskazuje se kao ostvarena dobit.
Dobit iz stava 1. ovog člana, na osnovu odluke organa upravljanja organizacije za osiguranje, koristi se za:
1) pokriće gubitka iz prethodne godine;
2) izdvajanje u rezerve sigurnosti;
3) isplatu dela dobiti deoničarima, odnosno ulagačima srazmerno sredstvima koja su uložili, a kod društva za uzajamno osiguranje - članovima (osiguranicima) srazmerno visini njihovih doprinosa (uloga);
4) izdvajanje u druge fondove organizacije za osiguranje (fond preventive, poslovni fond, sredstva za zajedničku potrošnju, ako nije obrazovana radna zajednica i sl.).
Skupština organizacije za osiguranje može odlučiti da radnici te organizacije učestvuju u raspodeli dela dobiti.
Skupština organizacije za osiguranje može odlučiti da dobit posle raspodele iz stava 2. ovog člana privremeno ne raspoređuje.
Član 63.
Organizacija za osiguranje koja je formirala rezerve sigurnosti najmanje u visini 50% od ostvarene prosečne premije osiguranja u poslednje dve godine, računajući i godinu za koju se raspoređuje ostvarena dobit, nije obavezna da izdvaja iz dobiti u rezerve sigurnosti.
Član 64.
Ako prihod organizacije za osiguranje po godišnjem obračunu nije dovoljan za pokriće rashoda, organizacija za osiguranje iskazuje gubitak iz poslovanja.
Član 65.
Gubitak iz člana 64. ovog zakona organizacija za osiguranje pokriva iz:
1) neraspoređene dobiti;
2) dodatnog doprinosa (uloga) osiguranika kod društva za uzajamno osiguranje;
3) rezerve sigurnosti;
4) poslovnog fonda u delu koji se odnosi na novčana sredstva i sredstva u plasmanima čiji rok vraćanja ističe do dana predaje završnog računa;
5) fonda preventive ako nadležni organ upravljanja donese takvu odluku:
6) početnog fonda sigurnosti.
Ako organizacija za osiguranje nastali gubitak u celini ne izmiri na način iz stava 1. ovog člana, nepokriveni deo gubitka organizacija za osiguranje može da prenese u narednu godinu kao nepokriveni gubitak.
Član 66.
Organizacija za osiguranje dužna je da u toku naredne poslovne godine izmiri nepokriveni gubitak iz prethodne godine, kao i da nadoknadi sredstva početnog fonda sigurnosti uvećana za indeks rasta cena na malo u iznosu korišćenom za pokriće gubitaka ako su sredstva početnog fonda sigurnosti smanjena ispod visine iznosa utvrđenih članom 12. ovog zakona.
Član 67.
Organizacija za osiguranje koja se bavi osiguranjem života utvrđuje posebno dobit, odnosno gubitak za ovu vrstu osiguranja.
Organizacija za osiguranje koja se bavi poslovima osiguranja i poslovima reosiguranja dužna je da posebno utvrđuje dobit, odnosno gubitak iz ovih poslova i da iskazuje jedinstveni rezultat.
Član 68.
Radi obezbeđenja trajnog izvršavanja obaveza organizacija za osiguranje dužna je da ima garantnu rezervu.
Garantnu rezervu čine:
1) početni fond sigurnosti;
2) rezerve sigurnosti;
3) fond preventive, ako nadležni organ upravljanja organizacije za osiguranje donese takvu odluku;
4) rezerve za masovne katastrofalne štete.
Organizacija za osiguranje mora imati minimum garantne rezerve:
1) kod osiguranja i reosiguranja života - 3% od matematičke rezerve osiguranja života u prethodnoj godini;
2) kod ostalih osiguranja i reosiguranja - 10% od bruto-premije osiguranja, odnosno reosiguranja u prethodnoj godini umanjene za udele saosigurača i reosigurača, odnosno retrocesionara, sa umanjenjem najviše za 50%, a za prekookeanske brodove i osiguranje avijacije sa umanjenjem najviše za 85%.
Ukupan iznos garantnih rezervi iz stava 2. ovog člana ne može biti manji od iznosa utvrđenih u članu 12. ovog zakona.
Izuzetno, novoosnovane organizacije za osiguranje i organizacije za osiguranje koje proširuju delatnost za obračun garantne rezerve, u smislu stava 3. ovog člana, koriste premiju, odnosno matematičku rezervu osiguranja života iz tekuće godine umanjenu za 20%.
Garantne rezerve utvrđuju se prilikom donošenja godišnjeg obračuna za odnosnu godinu.
Član 69.
Organizacija za osiguranje dužna je da u toku svog poslovanja vodi računa o usklađenosti visine sredstava garantne rezerve iz člana 68. ovog zakona i visine premije osiguranja u samopridržaju.
Ako je garantna rezerva smanjena do 25% od iznosa iz člana 68. ovog zakona, organizacija za osiguranje dužna je da donese program mera za usklađivanje poslovanja radi obezbeđenja propisanog iznosa garantnih rezervi u roku od 12 meseci.
Ako je garantna rezerva smanjena više od 25% od propisanog iznosa, organizacija za osiguranje je dužna da donese program mera za usklađivanje poslovanja radi obezbeđenja propisanog iznosa garantnih rezervi u roku od 18 meseci.
Ako se programom mera u rokovima iz st. 2. i 3. ovog člana ne obezbedi iznos garantne rezerve u visini iz člana 68. ovog zakona, organizacija za osiguranje je dužna da u roku od narednih šest meseci uskladi obim premijskog prihoda, odnosno visinu premije samopridržaja.
Član 70.
Tehničke rezerve organizacije za osiguranje, u smislu ovog zakona, čine prenosne premije i rezervisane štete i iznosi za masovne i katastrofalne štete u dužem periodu.
Član 71.
Organizacija za osiguranje dužna je da sastavlja godišnji obračun i izveštaj o poslovanju.
Uz godišnji obračun (bilans stanja, bilans uspeha i aneks), organizacija za osiguranje prilaže izveštaj o poslovanju.
Izveštaj iz stava 1. ovog člana sadrži:
1) prikaz finansijskog položaja i finansijske strukture;
2) pokazatelje fizičkog obima poslovanja;
3) pokazatelje ekonomičnosti i efikasnosti poslovanja;
4) informacije o povećanju ili smanjenju početnih rezervi sigurnosti;
Izveštaj o poslovanju sadrži i druge podatke i ocene o poslovanju organizacije za osiguranje i obrazloženje o promenama u računovodstvenim iskazima.
Organizacija za osiguranje dužna je da, po donošenju godišnjeg obračuna, objavi osnovne podatke iz bilansa.
Član 72.
Organizacija za osiguranje sastavlja periodični obračun na način i u rokovima propisanim saveznim zakonom.
Član 73.
Funkcioner koji rukovodi saveznim organom uprave nadležnim za poslove finansija utvrđuje podatke iz člana 71. ovog zakona koje objavljuje organizacija za osiguranje.
Član 74.
Ako se organizacija za osiguranje bavi osiguranjem života i ostalim vrstama osiguranja ili reosiguranjem, a predstoji joj likvidacija ili stečaj i postoje zahtevom uslovi za osnivanje organizacije za osiguranje života, osiguranici života sredstvima te organizacije mogu da osnuju novu organizaciju za osiguranje života.
Ako ne postoje uslovi iz stava 1. ovog člana, sva osiguranja života, sa sredstvima, ustupaju se drugim organizacijama za osiguranje, ako ih one prihvate.
U slučajevima iz st. 1. i 2. ovog člana, preuzete obaveze prema osiguranicima se ne menjaju.
Ako ne postoje uslovi za osnivanje nove organizacije za osiguranje života, odnosno za ustupanje ugovora o osiguranju života drugim organizacijama radi osnivanja nove organizacije za osiguranje života ili ustupanje tih osiguranja drugim organizacijama za osiguranje, ugovorene svote osiguranja mogu se smanjiti.
Za donošenje odluke o osnivanju, odnosno ustupanju osiguranja iz ovog člana, osiguranici života obrazuju odbor koji preduzima sve pripremne radnje za osnivanje nove organizacije za osiguranje života u skladu sa odredbama ovog zakona ili za ustupanje osiguranja života drugim organizacijama za osiguranje.
Za osnivanje nove organizacije za osiguranje života i za smanjenje svota osiguranja odbor iz stava 5. ovog člana zatražiće stručno mišljenje ovlašćenog aktuara.
VI. PRESTANAK ORGANIZACIJE ZA OSIGURANjE
Član 75.
Organizacija za osiguranje prestaje u postupku likvidacije:
1) ako organ upravljanja organizacijom za osiguranje o tome donese odluku;
2) ako se pravosnažnom odlukom suda utvrdi ništavost upisa u sudski registar;
3) ako organizacija za osiguranje prestane da ispunjava uslove iz člana 12. ovog zakona ili ne nadoknadi sredstva početnog fonda sigurnosti na način predviđen članom 66. ovog zakona ili ne postupa na način predviđen članom 69. ovog zakona, a nisu ispunjeni uslovi za pokretanje postupka stečaja;
4) ako savezni organ uprave nadležan za poslovanje finansija izda rešenje o ukidanju dozvole iz člana 16. stav 1. ovog zakona, saglasno članu 115. ovog zakona;
5) u drugim slučajevima predviđenim ovim zakonom.
U slučajevima iz stava 1. tač. 1. i 2. ovog člana, imovina organizacije za osiguranje deli se na ulagače, srazmeno visini njihovih udela.
U slučaju likvidacije društva za uzajamno osiguranje, imovina se prvenstveno koristi za povraćaj uloga osnivačima, a preostala imovina deli se između njenih članova (osiguranika) srazmerno visini njihovog uplaćenog doprinosa (usluga) u poslednje tri godine.
Član 76.
Savezni organ uprave nadležan za poslove finansija doneće rešenje o ukidanju dozvole ako naknadno utvrdi da organizacija za osiguranje osnovana po odredbama ovog zakona ne ispunjava uslove predviđene u čl. 12. i 15. ovog zakona i ako svoje poslovanje nije uskladila sa odredbama člana 57. ovog zakona.
Rešenje o ukidanju dozvole savezni organ iz stava 1. ovog člana dostaviće preko Službe društvenog knjigovodstva Jugoslavije, nadležnoj službi društvenog knjigovodstva, koja podnosi predlog za pokretanje postupka likvidacije nad organizacijom za osiguranje.
Član 77.
Postupak stečaja organizacije za osiguranje pokreće se ako u roku od 15 radnih dana od dana nastanka nelikvidnosti organizacija za osiguranje ne uspostavi svoju likvidnost.
Član 78.
Na postupak stečaja organizacije za osiguranje primenjuju se odredbe zakona kojim se uređuje prinudno poravnanje, stečaj i likvidacija.
Član 79.
U stečajnu masu organizacije za osiguranje ulaze:
1) sva novčana sredstva kojima organizacija za osiguranje raspolaže;
2) sva pokretna i nepokretna imovina i imovinski interes;
3) sva potraživanja organizacije za osiguranje;
Član 80.
Iz stečajne mase izmiruju se obaveze organizacije za osiguranje po sledećem redosledu;
1) potraživanja poverilaca po osnovu ugovora o osiguranju i reosiguranju života do visine obaveza iskazanih u matematičkoj rezervi iz člana 57. ovog zakona;
2) potraživanja poverilaca po osnovu ugovora o osiguranju od posledica nesrećnog slučaja;
3) potraživanja poverilaca po osnovu ugovora o osiguranju ostalih vrsta osiguranja i po osnovu ugovora o reosiguranju;
4) ostala potraživanja poverilaca;
5) potraživanja osnivača organizacije za osiguranje.
VII. JUGOSLOVENSKI BIRO OSIGURANjA
Član 81.
Jugoslovenski biro osiguranja osnivaju organizacije za osiguranje (u daljem tekstu: Biro).
Biro obavlja poslove predviđene međunarodnim sporazumima o osiguranju korisnika, odnosno sopstvenika motornih vozila od odgovornosti.
Biro predstavlja jugoslovenske organizacije za osiguranje u međunarodnim organizacijama osiguranja, po poslovima iz stava 2. ovog člana.
Organizacije za osiguranje mogu ugovorom poveriti Birou obavljanje određenih poslova od zajedničkog i opšteg interesa za osiguranje (statistika, prikupljanje informacija, razvoj osiguranja, stručno osposobljavanje, informacije, stručno osposobljavanje kadrova, aktuarstvo i drugi poslovi).
Član 82.
Biro je pravno lice.
Biro se upisuje u sudski registar.
Statutom se uređuje organizacija Biroa.
Ugovorom između organizacija za osiguranje i Biroa utvrđuju se način njegovog finansiranja i poslovi iz člana 81. stav 4. ovog zakona koji se poveravaju Birou.
VIII. OBAVEZNA OSIGURANjA
Član 83.
Po ovom zakonu obavezno se osiguravaju:
1) putnici u javnom saobraraćaju od posledica nesrećnog slučaja;
2) korisnici, odnosno sopstvenici motornih vozila od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima;
3) korisnici, odnosno sopstvenici vazduhoplova od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima.
Član 84.
Sopstvenici, odnosno korisnici prevoznih sredstava na koje se primenjuju odredbe ovog zakona o obaveznim osiguranjima dužni su da zaključe ugovor o obaveznom osiguranju sa organizacijom za osiguranje.
Ugovor o obaveznom osiguranju mora biti zaključen pre nego što se prevozno sredstvo stavi u saobraraćaj.
Organizacija za osiguranje koja se bavi obaveznim osiguranjem dužna je da zaključuje ugovore o obaveznom osiguranju pod uslovima pod kojima obavlja ta osiguranja.
Član 85.
Odredbe ovog zakona o obaveznim osiguranjima ne odnose se na Jugoslovensku narodnu armiju.
1. Osiguranje putnika u javnom saobraćaju od posledica nesrećnog slučaja
Član 86.
Sopstvenici, odnosno korisnici vozila koja služe za prevoz putnika u javnom saobraćaju dužni su da zaključe ugovor o osiguranju putnika od posledica nesrećnog slučaja.
Ugovor iz stava 1. ovog člana dužni su da zaključe sopstvenici, odnosno korisnici:
1) autobusa kojima se vrši javni prevoz u gradskom, međugradskom i međunarodnom linijskom i vanlinijskom saobraćaju;
2) putničkih taksi - automobila i rentakar vozila kad se iznajmljuju sa vozačem;
3) autobusa kojima se vrši prevoz radnika na posao i sa posla;
4) šinskih vozila za prevoz putnika;
5) svih vrsta pomorskih, jezerskih i rečnih plovila, uključujući skele i splavove, kojima se na redovnim linijama ili slobodno prevoze putnici, uključujući i krstarenje i prevoz turista;
6) svih vrsta rentakar plovila iz tačke 5. ovog člana koja se iznajmljuju sa najmanje jednim članom posade;
7) vazduhoplova kojima se vrši javni prevoz putnika na redovnim i posebnim linijama ili slobodno;
8) turističkih vazduhoplova koji se koriste za kraće prelete i panoramske letove i rentakar vazduhoplova koji se iznajmljuju sa pilotom;
9) autobusa kojima turistička preduzeća prevoze turiste;
10) svih ostalih prevoznih sredstava, bez obzira na vrstu pogona, kojima se prevoze putnici uz naplatu prevoza u vidu delatnosti.
Član 87.
Pod putnicima se podrazumevaju: lica koja se radi putovanja nalaze u jednom od prevoznih sredstava određenih za vršenje javnog prevoza, bez obzira da li su već kupila voznu kartu, kao i lica koja se nalaze u krugu stanice, pristaništa, luke, aerodroma ili u neposrednoj blizini prevoznog sredstva pre ukrcavanja, odnosno posle iskrcavanja, koja su imala nameru da putuju određenim prevoznim sredstvom ili su njime putovala, osim lica koja su zaposlena na prevoznom sredstvu.
Pod putnicima iz stava 1. ovog člana podrazumevaju se lica koja imaju pravo na besplatnu vožnju.
Član 88.
Najniže iznose u visini osiguranih suma na koje mora biti ugovoreno osiguranje po jednom putniku za slučaj smrti, trajnog gubitka opšte radne sposobnosti, prolazne sposobnosti za rad, na ime naknade za gubitak zarade i stvarnih nužnih troškova lečenja, utvrđuje Savezno izvršno veće.
Član 89.
Putnik koga zadesi nesrećni slučaj odnosno prema uslovima osiguranja, određeni korisnik u slučaju smrti putnika ima pravo da zahteva da organizacija kod koje je izvršeno osiguranje neposredno njemu izvrši svoju obavezu iz ugovora o osiguranju.
Ako je za nastalu štetu odgovoran prevozilac koji je zaključio ugovor o osiguranju, u naknadu štete koju duguje prevozilac uračunaće se iznos koji je organizacija za osiguranje isplatila po osnovu obaveznog osiguranja putnika.
Ako sopstvenik, odnosno korisnik vozila nije zaključio ugovor o osiguranju putnika po odredbama ovog zakona, a desio se nesrećan slučaj, putnik, odnosno lice koje bi bilo korisnik osiguranja, da je ugovor o osiguranju bio zaključen, može zahtev za isplatu osigurane sume istaći organizaciji sa sedištem na teritoriji republike ili autonomne pokrajine na kojoj se nesrećni slučaj dogodio, a koja obavlja ovu vrstu osiguranja.
Organizacija za osiguranje kojoj se obratilo lice iz stava 1. ovog člana postupiće kao da je ugovor o osiguranju bio zaključen uz osiguranu sumu iz člana 88. ovog zakona, a organizacija ima pravo na regres prema licu odgovornom za štetu za isplaćeni iznos, kamatu i troškove.
Ako organizacija za osiguranje ne može ni u sudskom postupku da ostvari prvo na regres iz stava 4. ovog člana, ona ima pravo da zahtev za isplatu nenadoknađenih iznosa istakne prema ostalim organizacijama za osiguranje koja sprovode ovu vrste osiguranja, i to srazmerno premiji ostvarenoj u obaveznom osiguranju putnika u javnom saobraćaju u odnosu na ukupnu premiju ostvarenu na teritoriji republike ili autonomne pokrajine u toj vrsti osiguranja.
U slučaju stečaja organizacija za osiguranje, lice iz stava 1. ovog člana može da zahteva naknadu od organizacije iz stava 3. ovog člana, odnosno od organizacije iz člana 108. ovog zakona.
2. Osiguranje sopstvenika, odnosno korisnika motornih vozila
a) Ugovor o obaveznom osiguranju i njegovo dejstvo
Član 90.
Sopstvenik, odnosno korisnik motornih i priključnog vozila dužan je da zaključi ugovor o osiguranju odgovornosti za štetu koju upotrebom motornog vozila (u daljem tekstu: osiguranje autoodgovornosti) pričini trećim licima usled smrti, povrede tela, narušavanje zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari, osim od odgovornosti za štetu na stvarima koje je primio na prevoz.
Pod štetom koja je prouzrokovana upotrebom motornog vozila podrazumeva se i šteta koja je trećem licu prouzrokovala padom stvari sa motornog ili priključnog vozila.
Član 91.
Motorna i priključna vozila, u smislu ovog zakona, jesu vozila za prevoz lica, za prevoz stvari i za vuču i radna vozila koja, prema propisima o registraciji drumskih vozila, moraju imati saobraćajnu dozvolu koja se produžava u rokovima ne dužim od 12 meseci uz prethodni tehnički pregled.
Registracija motornog i priključnog vozila, produženje registracije i izdavanje probnih tablica može se izvršiti tek kad se organu nadležnom za registraciju podnese dokaz o zaključenom ugovoru o osiguranju.
Član 92.
Nema pravo na naknadu štete po osnovu osiguranja autoodgovornosti:
1) ugovarač osiguranja;
2) sopstvenik, korisnik, suvlasnik i drugi imalac vozila i onda kad nisu upravljali vozilom u času nastupanja štete;
3) vozač vozila koji je odgovoran za štetu.
Član 93.
Najniže osigurane iznose na koje se mora ugovoriti osiguranje od autoodgovornosti određuje Savezno izvršno veće.
Obaveza organizacije za osiguranje na naknadu štete po osnovu osiguranja autoodgovornosti na može biti veća od iznosa koji utvrđuje Savezno izvršno veće ako ugovorom o osiguranju nije predviđen veći iznos.
Ako iznos iz stava 1. ovog člana nije dovoljan da se naknade sve štete prouzrokovane istim štetnim događajem, prvenstveno se naknađuju štete na licima.
Ako ima više oštećenih lica, a ukupna naknada premašuje iznos iz stava 1. ovog člana, prava oštećenih lica, prema organizaciji za osiguranje, srazmerno se smanjuju.
Organizacija za osiguranje koja je isplatila jednom oštećenom licu iznos veći od onog koji mu pripada s obzirom na srazmerno sniženje naknade, jer nije znala niti je mogla znati da postoje i druga oštećena lica, ostaje u obavezi prema tim drugim licima samo do visine iznosa iz stava 1. ovog člana.
Član 94.
Kad organizacija koja obavlja poslove zdravstvenog, invalidskog ili penzijskog osiguranja istakne odštetni zahtev, organizacija za osiguranje je dužna u okviru odgovornosti svog osiguranika, da plati naknadu u visini troškova lečenja i drugih nužnih troškova koji su učinjeni u skladu sa zakonskim propisima o zdravstvenom osiguranju, odnosno dužna je da plati srazmerni iznos doprinosa za invalidsko i penzijsko osiguranje.
Srazmerni iznos doprinosa za invalidsko i penzijsko osiguranje određuje se u kapitaliziranom iznosu prema preostalom vremenu radnog staža i godina života fizičkog lica potrebnih za sticanje prava na starosnu penziju.
Član 95.
Ako je oštećeno lice istaklo odštetni zahtev neposredno prema organizaciji za osiguranje, organizacija za osiguranje ne može u odgovoru na takav zahtev isticati prigovore koje bi na osnovu zakona ili ugovora o osiguranju mogla istaći prema osiguranom licu zbog nepridržavanja zakona ili ugovora.
Organizacija za osiguranje koja je naknadila štetu oštećenom licu stupa u njegovo pravo prema licu odgovornom za štetu za iznos isplaćene naknade trećem oštećenom licu, uz kamatu i troškove, ako nije nastupila njena obaveza prema uslovima ugovora o osiguranju autoodgovornosti.
Član 96.
Osiguranjem autoodgovornosti obuhvaćene su, u skladu sa odredbama ovog zakona, i štete prouzrokovane upotrebom vozila koje je koristilo, odnosno kojim je upravljalo lice koje za to nije imalo ovlašćenje.
Organizacija za osiguranje koja naknadi štetu, u slučaju iz stava 1. ovog člana, stupa u prava oštećenog lica prema licu koje je odgovorno za štetu, i to za isplaćeni iznos naknade štete, kamatu i troškove.
Član 97.
Ako se u toku trajanja osiguranja promeni vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila, prava i obaveze iz ugovora o osiguranju autoodgovornosti prelaze na novog vlasnika, odnosno korisnika i traju do isteka tekućeg perioda osiguranja.
Član 98.
Organizacija za osiguranje kod koje je vlasnik, odnosno korisnik vozila osigurao autoodgovornost dužna je da štetu koja je upotrebom vozila prouzrokovana u inostranstvu naknadi trećem licu do visine određene propisima o obaveznom osiguranju države u kojoj je nastala šteta.
Ako je isplaćena naknada štete iz stava 1. ovog člana veće od iznosa iz člana 93. stav 1. ovog zakona, organizacija za osiguranje ima pravo da od lica odgovornog za štetu zahteva razliku između isplaćene naknade i iznosa na koji je ograničena njena obaveza, kao i kamatu i srazmerni deo troškova.
b) Naknada za štete prouzrokovane upotrebom vozila čiji vlasnik, odnosno korisnik nije osigurao autoodgovornost
Član 99.
Oštećeno lice kome je šteta prouzrokovana upotrebom vozila čiji sopstvenik, odnosno korisnik nije osigurao autoodgovornost ima pravo da zahteva naknadu štete od organizacije za osiguranje koja obavlja obavezno osiguranje autoodgovornosti sa sedištem na teritoriji republike, odnosno autonomne pokrajine na kojoj je šteta nastala.
Organizacija za osiguranje kojoj je podnesen zahtev iz stava 1. ovog člana dužna je da isplati naknadu štete kao da je bio zaključen ugovor o osiguranju.
Organizacija za osiguranje koja je izvršila naknadu štete oštećenom licu stupa u prava tog oštećenog lica prema licu koje je odgovorno za štetu, i to za isplaćeni iznos, kamatu i troškove.
Ako organizacija za osiguranje ne može ni u sudskom postupku ostvariti pravo iz stava 3. ovog člana, ima pravo da zahtev za isplatu nenaknađenih iznosa naknade štete istakne prema ostalim organizacijama za osiguranje koje sprovode ovu vrstu osiguranja, i to srazmerno premiji koju ostvaruju u obaveznom osiguranju od autoodgovornosti pomnoženoj brojem vozila u odnosu na ukupnu premiju ostvarenu na teritoriji republike, odnosno autonomne pokrajine za ta osiguranja pomnoženu brojem vozila.
U slučaju stečaja organizacije za osiguranje, oštećeno lice može da zahteva naknadu štete od organizacije iz stava 1. ovog člana, odnosno od organizacije iz člana 108. ovog zakona.
v) Naknada za štete prouzrokovane upotrebom nepoznatog vozila
Član 100.
Oštećeno lice kome je šteta prouzrokovana upotrebom nepoznatog vozila ima pravo da zahteva naknadu štete zbog smrti, povrede tela ili narušavanja zdravlja, od organizacije za osiguranje koja obavlja osiguranje autoodgovornosti čije je sedište na teritoriji republike, odnosno autonomne pokrajine na kojoj je šteta nastala, i to do visine iznosa utvrđene odlukom Saveznog izvršnog veća za putnička vozila.
Štete od nepoznatog vozila snose sve organizacije za osiguranje koje obavljaju osiguranje od autoodgovornosti u republici, odnosno autonomnoj pokrajini gde je šteta nastala, srazmerno premiji koju ostvaruju u toj vrsti osiguranja pomnoženoj brojem vozila u odnosu na ukupnu premiju ostvarenu na teritoriji republike, odnosno autonomne pokrajine u toj vrsti osiguranja pomnoženu brojem vozila.
Ako se pronađe vozilo čijom je upotrebom prouzrokovana šteta, organizacija za osiguranje koja je snosila štetu ima pravo na regres prema organizaciji kod koje je bilo izvršeno osiguranje autoodgovornosti i to za isplaćeni iznos, kamatu i troškove.
U slučaju stečaja organizacije za osiguranje, oštećeno lice može da zahteva naknadu štete od organizacije iz stava 1. ovog člana, odnosno od organizacije iz člana 108. ovog zakona.
Član 101.
Lice koje nije državljanin Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a kome je na teritoriji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije pričinjena šteta upotrebom nepoznatog vozila ima prvo na naknadu štete po osnovu člana 100. ovog zakona ako po zakonu države čiji je državljanin državljani Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije imaju pravo na naknadu štete prouzrokovane upotrebom nepoznatog vozila.
Lice koje nije državljanin Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, a kome je na teritoriji Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije pričinjena šteta upotrebom nepoznatog vozila ima prvo na naknadu štete po odredbama člana 100. ovog zakona i ako je to predviđeno ugovorom Biroa sa nacionalnim biroom osiguranja države čiji je državljanin ili ako je nacionalni biro osiguranja iz države čiji je državljanin popisao višestrani ugovor, odnosno sporazum koji je potpisao i Biro.
U slučaju stečaja organizacije za osiguranje, oštećeno lice koje nije državljanin Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije može, pod uslovima iz stava 1. ovog člana, da zahteva naknadu od organizacije iz člana 99. stav 1. ovog zakona, odnosno od organizacije iz člana 108. ovog zakona.
g) Naknada za štete prouzrokovane upotrebom vozila sa inostranom registracijom
Član 102.
Lice koje motornim vozilom inostrane registracije ulazi na teritoriju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije mora imati važeću međunarodnu ispravu o osiguranju autoodgovornosti koja važi za teritoriju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ili neki drugi dokaz o postojanju takvog osiguranja, koja pokriva štete najmanje do iznosa iz člana 93. stav 1. ovog zakona.
Međunarodna isprava iz stava 1. ovog člana potrebna je i za motorno vozilo koje se doprema u Jugoslaviju nekim prevoznim sredstvom, osim ako u Jugoslaviji neće biti korišćeno.
Pogranični organi unutrašnjih poslova kontrolišu da li su ispunjeni uslovi iz st. 1. i 2. ovog člana.
Član 103.
Pod međunarodnim ispravama i dokazima iz člana 102. stav 1. ovog zakona podrazumevaju se oni dokumenti čiju valjanost priznaje Biro.
Priznavanje valjanosti međunarodnih isprava i dokaza Biro može izvršiti samo unapred, obaveštavanjem saveznog organa nadležnog za unutrašnje poslove.
Priznavanje valjanosti međunarodnih isprava i dokaza uključuje i garantovanje Biroa za obaveze zasnovane tim ispravama i dokazima, do iznosa iz člana 93. ovog zakona.
Član 104.
Lica koja nemaju valjanu međunarodnu ispravu ili dokaz iz člana 102. stav 1. ovog zakona moraju na granici zaključiti sa domaćom organizacijom za osiguranje ugovor o osiguranju autoodgovornosti koji važi za teritoriju Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
Član 105.
Lice kome je pričinjena šteta upotrebom vozila sa inostranom registracijom za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja autoodgovornosti iz člana 102. stav 1. ovog zakona podnosi odštetni zahtev jednoj od organizacija za osiguranja koja obavlja osiguranje autoodgovornosti.
Ako u roku od šezdeset dana organizacija za osiguranje, kojoj je podnesen odštetni zahtev, sa potrebnom dokumentacijom, ne isplati naknadu štete, oštećeno lice ima pravo da odštetni zahtev podnese Birou.
Ako Biro ne isplati naknadu štete u roku od trideset dana od dana podnošenja zahteva, oštećeno lice može podneti tužbu protiv Biroa i organizacije za osiguranje iz stava 1. ovog člana.
Član 106.
Štetu prouzrokovanu upotrebom vozila inostrane registracije koje je osigurano kod jugoslovenske organizacije za osiguranje naknađuje ta organizacija prema odredbama ovog zakona koje važe za vozila jugoslovenske registracije.
Član 107.
Za naknadu štete koja je prouzrokovana upotrebom vozila inostrane registracije koje nije obuhvaćeno osiguranjem autoodgovornosti važe odredbe člana 99. ovog zakona.
Član 108.
Ako na teritoriji republike, odnosno autonomne pokrajine na kojoj se dogodila šteta nijedna organizacija za osiguranje nema sedište, odnosno u slučaju stečaja organizacije za osiguranje, korisnik osiguranja iz člana 89. odnosno oštećeno lice iz čl. 99. 100. i 101. ovog zakona može ostvariti svoj zahtev prema organizaciji za osiguranje sa poslovnim mestom u toj republici ili autonomnoj pokrajini.
Ako organizacija za osiguranje koja je naknadila štetu ne može da ostvari regres, ima pravo da zahtev za isplatu nenaknađenih iznosa naknade štete istakne prema ostalim organizacijama za osiguranje koje sprovode ovu vrstu osiguranja u toj republici ili autonomnoj pokrajini, i to srazmerno ostvarenoj premiji u toj vrsti osiguranja.
d. Osiguranje sopstvenika, odnosno korisnika vazduhoplova od odgovornosti za štete koje vazduhoplov može pričiniti trećim licima.
Član 109.
Sopstvenik, odnosno korisnik jugoslovenskog vazduhoplova dužan je da se osigura od odgovornosti za štete koje vazduhoplov može pričiniti trećim licima.
Za inostrani vazduhoplov koji ulazi u vazdušni prostor Jugoslavije mora postojati osiguranje od odgovornosti za štete iz stava 1. ovog člana, ako nije pruženo drugo obezbeđenje za naknadu štete ili ako međunarodnim ugovorom nije drukčije određeno.
Član 110.
Savezno izvršno veće određuje najniže iznose na koje pojedine vrste vazduhoplova moraju biti osigurane u smislu člana 109. ovog zakona.
Obaveza organizacije za osiguranje za naknadu štete po osnovu člana 109. ovog zakona ograničena je visinom iznosa koji utvrđuje Savezno izvršno veće, ako ugovorom o osiguranju nije predviđen veći iznos.
IDž. NADZOR NAD POSLOVANjEM ORGANIZACIJE ZA OSIGURANjE.
Član 111.
Aktuarske poslove, u smislu ovog zakona, obavljaju ovlašćeni aktuari.
Bliže uslove za dobijanje ovlašćenja za obavljanje aktuarskih poslova propisuje funkcioner koji rukovodi saveznim organom uprave nadležnim za poslove finansija.
Propisom iz stava 2. ovog člana odrediće se organ, odnosno organizacija koja će licima koja ispunjavaju propisane uslove izdavati ovlašćenja za obavljanje poslova ovlašćenog aktuara.
Član 112.
Ovlašćeni aktuar daje mišljenje o tome da li se organizacija za osiguranje u svom poslovanju pridržava načela i pravila struke osiguranja iz člana 10. ovog zakona.
Ovlašćeni aktuar daje, naročito, mišljenje o:
- tehničkim osnovama;
- tarifama premija;
- tabelama maksimalnog pokrića;
- pravilnicima o načinu utvrđivanja matematičke rezerve, prenosnih premija i rezervisanih šteta, rezervacijama za masovne i katastrofalne štete i načinu kako su ti pravilnici primenjeni u godišnjem obračunu;
- tome da li su garantne rezerve u godišnjem obračunu organizacije za osiguranje utvrđene saglasno članu 68. ovog zakona.
Član 113.
Ako organ ovlašćen za kontrolu poslovanja organizacije za osiguranje utvrdi neispravnost godišnjeg obračuna, o tome će obavestiti ovlašćenog aktuara koji je dao mišljenje iz člana 112. ovog zakona.
Ovlašćeni aktuar je dužan da preispita svoje mišljenje i da o tome obavesti organ iz stava 1. ovog člana.
Ako se ovlašćeni aktuar ne složi sa zahtevom organa ovlašćenog za kontrolu iz stava 1. ovog člana, sprovodi se postupak iz člana 114. stav 2. ovog zakona.
Član 114.
Organ u organizaciji za osiguranje u čiji delokrug spada donošenje opšteg akta i godišnjeg obračuna iz člana 113. ovog zakona dužan je, pre njegovog donošenja, da razmotri mišljenje ovlašćenog aktuara.
Ako se nadležni organ iz stava 1. ovog člana ne složi sa mišljenjem ovlašćenog aktuara, dužan je o tome izvestiti republički, odnosno pokrajinski organ uprave koji će obrazovati komisiju aktuara koja će razmotriti odnosni opšti akt i godišnji obračun i dati svoje mišljenje.
Mišljenje komisije ovlašćenih aktuara dostavlja se organu u organizaciji za osiguranje u čiji delokrug spada donošenje opšteg akta, odnosno godišnjeg obračuna. Organ u organizaciji za osiguranje u čiji delogrug spada donošenje opšteg akta, odnosno godišnjeg obračuna dužan je, pre njegovog donošenja, zauzeti stav o mišljenju komisije.
Ako organ u organizaciji za osiguranje odbije mišljenje komisije ovlašćenih aktuara, dužan je da o tome u roku od 30 dana obavesti republički, odnosno pokrajinski organ uprave koji će odmah obaveštenje dostaviti saveznom organu uprave nadležnom za poslove finansija.
Član 115.
Republički, odnosno pokrajinski organ uprave nadležan je da u roku od tri meseca izda rešenje organizaciji za osiguranje o otklanjanju nedostataka koje je utvrdila komisija ovlašćenih aktuara ili može predložiti saveznom organu uprave nadležnom za poslove finansija da organizaciji za osiguranje, koja nije uvažila mišljenje ovlašćenih aktuara, izda rešenje o oduzimanju dozvole iz člana 16. stav 1. ovog zakona.