ZAKON
O BRAKU I PORODIČNIM ODNOSIMA
(Objavljen u "Sl. glasniku SRS" br. 22/80, + 22/93, 25/93, 35/94, (46/95))
......
PETI DEO
STARATELjSTVO
1. SVRHA STARATELjSTVA
Član 219.
Svrha starateljstva nad maloletnim licem je da se zbrinjavanjem, vaspitavanjem i obrazovanjem što potpunije razvije njihova ličnost, da se osposobe za aktivan stvaralački život u samoupravnoj sosijalističkoj zajednici.
Svrha starateljstva nad punoletnim licima je zaštita njihove ličnosti, koja se prvenstveno ostvaruje zbrinjavanjem, osposobljavanjem za samostalni život i lečenjem.
Starateljstvo ima za svrhu i obezbeđivanje imovinskih i drugih prava i interesa lica pod starateljstvom (dalje štićenici).
2. ORGAN NADLEŽAN ZA POSLOVE STARATELjSTVA
Član 220.
Poslove starateljstva predviđene ovim zakonom vrši i ostvaruje organ starateljstva iz člana 23. ovog zakona.
Član 221.
Organ starateljstva preduzima potrebne mere da se u svim slučajevima na najbolji način ostvari svrha starateljstva.
Organ starateljstva u pripremanju, donošenju i sprovođenju svojih rešenja koristi sve vidove socijalne zaštite i usluge socijalnih, zdravstvenih, obrazovno-vaspitnih i drugih organizacija za unapređivanje poslova starateljstva.
Član 222.
Vršenjem poslova starateljstva i preduzimanjem starateljskih mera organ starateljstva obezbeđuje da se staranjem o licu pod starateljstvom, njegovim pravima i pravom zaštićenim interesima ostvaruje svrha koju starateljstvo ima prema odredbama ovog zakona. U tom cilju poverava vršenje poslova staraoca određenom licu, staraocu, ili društvenm pravnom licu, ili donosi odluku da preuzme neposredno vršenje dužnosti staraoca ili pojedinih poslova organa.
Član 223.
Organ starateljstva pruža i druge posebne oblike zaštite i pomoći maloletnicima i punoletnim licima predviđene ovim zakonom.
Organ starateljstva primenjuje vaspitne i druge mere izrečene od sudova i drugih organa radi vaspitavanja i obrazovanja maloletnika i drugih lica na koje se ove mere odnose i vrši i druge poslove koji su mu stavljeni u nadležnost posebnim propisima.
3. STARALAC
Član 224.
Licu pod starateljstvom organ starateljstva postavlja staraoca.
Za staraoca se postavlja lice koje ima lična svojstva i sposobnosti potrebne za vršenje dužnosti staraoca i koje prethodno da pristane da bude staralac.
Za staraoca se prvenstveno postavlja srodnik štićenika, ako je to u interesu štićenika.
Krvni srodnici štićenika u pravoj ushodnoj i nishodnoj liniji i rođena braća i sestre štićenika obavezni su da se prime dužnosti staraoca, ako ispunjavaju uslove određene ovim zakonom.
Član 225.
Ne može biti staralac lice:
1) koje je lišeno roditeljskog prava;
2) koje je lišeno poslovne sposobnosti;
3) čiji su interesi u suprotnosti sa interesima štićenika;
4) od koga se, s obzirom na njegova lična svojstva, odnose sa štićenikom i njegovim roditeljima, ne može očekivati da će pravilno vršiti dužnost staraoca.
Član 226.
Srodnici iz člana 224. stav 4 ne moraju primiti dužnost staraoca:
1) ako su navršili šezdeset godina života;
2) ako zbog bolesti, telesnih nedostataka ili zbog prirode svog zanimanja ili službe ne bi mogli pravilno vršiti ovu dužnost;
3) ako već imaju dužnost staraoca ili se već inače staraju o dvoje ili više tuđe dece;
4) majka koja ima dete mlađe od sedam godina;
5) ako imaju troje ili više svoje dece.
Član 227.
Ako je u interesu štićenika i staralac pristane, može se isto lice postaviti za staraoca više štićenika.
Član 228.
Organ starateljstva može, u cilju uspešnijeg ostvarivanja zadataka starateljstva, poveriti vršenje poslova staraoca prema određenom štićeniku društveno pravnom licu.
Organ starateljstva, pošto prethodno pribavi saglasnost nadležnog organa upravljanja društvenog pravnog lica, izdaće mu akt o poveravanju vršenja poslova staraoca prema određenom štićeniku u kome će odrediti njegove dužnosti i obim ovlašćenja.
Član 229.
Pravno lice kome je povereno vršenje poslova staraoca prema određenom štićeniku određuje svojim aktom, a uz pribavljenu saglasnost organa starateljstva, lice koje će u njegovo ime i pod njegovim nadzorom obavljati ove poslove.
Lice određeno u smislu prethodnog stava ovog člana mora da ispunjava uslove predviđene ovim zakonom za staraoca.
Član 230.
Prilikom postavljanja staraoca organ starateljstva uzeće u obzir i želje štićenika, ako je ovaj u stanju da ih izrazi, kao i želje njegovih bliskih srodnika, ako je to u interesu štićenika.
Član 231.
Licu pod starateljstvom koje je smešteno u vaspitno-obrazovnoj, socijalnoj, zdravstvenoj ili drugoj organizaciji, organ starateljstva postaviće staraoca štićeniku za one poslove koje ta organizacija ne obavlja u okviru svoje redovne delatnosti.
Član 232.
Organ starateljstva može odlučiti, ako je to u interesu štićenika, da licu pod starateljstvom ne postavlja staraoca nego da dužnosti staraoca vrši neposredno. Rešenjem o neposrednom vršenju poslova staraoca određuje se radnik organa starateljstva koji će u njegovo ime obavljati poslove staraoca.
Poslove staraoca za čiju je punovažnoat, kada ih staralac obavlja, potrebno odobrenje organa starateljstva ili njegovo učešće na drugi način, radnik organa starateljstva može punovažno da obavi samo ako nije nosilac starateljskih upravnih ovlašćenja i pod uslovima i na način na koji ih obavlja staralac.
Član 233.
Ako organ starateljstva vrši dužnosti staraoca ili određene poslove staraoca neposredno, ovlašćen je da pojedine poslove poveri drugim stručnim licima da ih obavljaju u njegovo ime i pod njegovim nadzorom.
Član 234.
Organ starateljstva koji ima svojstvo pravnog lica može da zaključi pravni posao sa štićenikom o kome se stara, samo ako organ nadležan da odlučuje o stvarima starateljstva u drugom stepenu nađe da to zahtevaju interesi štićenika.
Član 235.
Organ starateljstva postavlja staraoca rešenjem u kome određuje njegove dužnosti i obim njegovih ovlašćenja.
Član 236.
Staralac je posebno dužan da se savesno stara o ličnosti, pravima i interesima štićenika, da brižljivo upravlja njegovom imovinom i obaveštava organ starateljstva o obavljanju poslova staraoca.
Staralac je posebno dužan da uz pomoć organa starateljstva preduzme sve potrebne mere da se pribave materijalna sredstva za sprovođenje određenih mera starateljstva.
Član 237.
Ako štićenik ima imovine organ starateljstva preduzima mere da se ona popiše, proceni i preda staraocu na upravljanje, odnosno licu koje u ime organa starateljstva ili društvenog pravnog lica obavlja dužnosti staraoca.
Popisu imovine, pored članova komisije koju imenuje organ starateljstva, prisustvuju: staralac, odnosno lice koje će u ime organa starateljstva ili društvenog pravnog lica upravljati imovinom štićenika, štićenik ako je u stanju da shvati o čemu se radi i lice koje drži predmete štićenikove imovine koja se popisuje.
Ako je organ starateljstva pokrenuo postupak da se neko lice stavi pod starateljstvo može izvršiti popis i procenu njegove imovine i preduzeti potrebne mere da se imovina zaštiti i pre donošenja rešenja o stavljanju pod starateljstvo.
Član 238.
Staralac može samo sa odobrenjem organa starateljstva preduzimati sledeće pravne poslove u ime i za račun štićenika:
1) otuđiti ili opteretiti nepokretnosti štićenika;
2) otuđiti iz imovine štićenika pokretne stvari veće vrednosti ili raspolagati imovinskim pravima veće vrednosti;
3) odreći se nasleđa ili legata ili odbiti poklon;
4) preduzeti pravne poslove i pravne radnje u vezi sa zamenom, prestankom stanarskog prava i prava na korišćenje stana štićenika i priznanjem ovih i drugih prava na stan štićenika drugim licima;
5) preduzeti poslove koji prelaze okvire redovnog poslovanja i upravljanja štićenikovom imovinom;
6) preduzeti druge mere predviđene zakonom.
Član 239.
Staralac zastupa štićenika.
Organ starateljstva zastupa štićenika preko ovlašćenog radnika ili ovlašćenog drugog stručnog lica ako dužnosti staraoca obavlja neposredno ili ako je ograničio ovlašćenja staraoca i odlučio da zastupa štićenika.
Društveno pravno lice kome je povereno vršenje poslova staraoca zastupa štićenika preko lica koje u njegovo ime i pod njegovim nadzorom obavlja poslove staraoca.
Lice koje u ime organa starateljstva ili u ime društvenog pravnog lica zastupa štićenika može samo sa odobrenjem organa starateljstva da preduzima poslove i mere iz člana 238. ovog zakona.
Član 240.
Staralac vrši u ime štićenika i za njegov račun samostalno poslove koji spadaju u redovno poslovanje i upravljanje štićenikovom imovinom.
Član 241.
Staralac, javni tužilac, mesna zajednica na čijem području je prebivalište ili boravište štićenika, bliski srodnik štićenika, društvene i društveno-humanitarne organizacije, kao i građani mogu u svakoj stvari starateljstva staviti zahtev organu starateljstva da preduzme starateljske mere potrebne za zaštitu interesa lica pod starateljstvom.
Protiv rešenja organa starateljstva kojim se odbija preduzimanje starateljskih poslova i mera, podnosioci zahteva iz prethodnog stava ovog člana mogu uložiti žalbu drugostepenom organu u roku od 15 dana od dana prijema rešenja.
Član 242.
Staralac može zaključiti pravni posao sa štićenikom o kome se stara samo ako organ starateljstva nađe da to zahtevaju interesi štićenika.
Član 243.
Staralac je dužan da podnese izveštaj organu starateljstva i položi račun o svom radu početkom svake kalendarske godine za proteklu godinu, u toku godine kad to zatraži organ starateljstva, i kad mu prestane dužnost staraoca.
Član 244.
Iz izveštaja staraoca treba da se vidi njegovo staranje o ličnosti štićenika, posebno o uslovima smeštaja štićenika, ljegovom zdravljau, vaspitavanju i obrazovanju, kao i o svemu drugom što je od značaja za ličnost štićenika.
Izveštaj treba da sadrži i podatke o upravljanju i raspolaganju štićenikovom imovinom i o svim štićenikovim prihodima i rashodima u protekloj godini, kao i konačno stanje njegove imovine.
Član 245.
Organ starateljstva dužan je da savesno ispita izveštaj o radu staraoca i po potrebi preduzme odgovarajuće mere da se zaštite interesi štićenika.
Član 246.
Društveno pravno lice kome je povereno vršenje poslova staraoca prema određenom štićeniku na osnovu pribavljenih izveštaja i na drugi shodan način ostvaruje stalan uvid u rad lica koje u njegovo ime obavlja poslove staraoca, preduzimajući istovrmeno, u okviru svojih naležnosti, sve što je potrebno da se obezbedi njihovo uspešno obavljanje.
Na osnovu izveštaja lica iz prethodnog stava, svoga uvida u stanje i mere koje je preduzelo društveno pravno lice podnosi izveštaj i polaže račun svake godine organu starateljstva o svom radu na poslovima staraoca koji su mu povereni.
Društveno pravno lice dužno je da dostavi izveštaj iz prethodnog stava ovog člana i u toku godine kad to zatraži organ starateljstva.
Odredbe čl.244. i 245. ovog zakona shodno će se primenjivati i na izveštaj iz st. 2 i 3. ovog člana.
Član 247.
Staralac vrši svoje dužnosti po pravilu bez nagrade, ali organ starateljstva može iz sredstava predviđenih za tu svrhu odrediti nagradu za staraoca koji se posebno zalaže i ističe u vršenju svojih ovlašćenja i dužnosti.
Staralac ima pravo na naknadu opravdanih troškova učinjenih u vršenju poslova staraoca.
Član 248.
Staralac je obavezan da naknadi štetu štićeniku koju mu je naneo neosnovanim odbijanjem da se primi dužnosti, neopravdanim propuštanjem da na vreme preuzme dužnost staraoca, nepravilnim i nemarnim vršenjem i samovoljnim napuštanjem ove dužnosti.
Društveno pravno lice kom je povereno vršenje poslova staraoca dužno je da naknadi štetu štićeniku koja mu je naneta nepravilnim ili nemarnim vršenjem poslova staraoca.
Lice koje u ime društveno pravnog lica, odnosno organa starateljstva pod njihovim nadzorom obavlja pojedine poslove staraoca shodno odredbama čl.229. st.1, čl.232. st.1 i čl.233. ovog zakona, može biti neposredno tuženo, pored društvenog pravnog lica koje vrši poslove staraoca, odnosno koje je odgovorno za nepravilan rad starateljske službe, da naknade štetu štićeniku koju su mu pričinili svojom krivicom. U pogledu solidarne odgovornosti ovih lica za naknadu štete shodno će se primeniti merila iz stava 1. ovog člana.
Član 249.
Organ starateljstva dužan je da preduzme prema staraocu mere za obezbeđenje prava štićenika, zbog njegovog nepravilnog rada.
Ako se prava iz prethodnog stava ovog člana odnose na naknadu štete, organ starateljstva utvrdiće iznos štete i pozvati staraoca da u određenom roku naknadi štetu. Istovremeno će staviti zahtev nadležnom sudu za obezbeđivanje potraživanja štićenika na imovini staraoca.
Organ starateljstva, neposredno ili preko staraoca određenog za taj slučaj, podnosi tužbui za naknadu štete nadležnom sudu protiv staraoca koji ne naknadi utvrđenu štetu u roku koji je određen na osnovu prethodnog stava ovog člana.
Član 250.
Organ starateljstva razrešiće bez odlaganja staraoca dužnosti, ako utvrdi da zloupotrebljava svoja ovlašćenja ili da se njegovim radom ugrožavaju interesi štićenika ili da je nastupila neka od okolnosti zbog koje ne može biti staralac (225.).
Organ starateljstva razrešiće staraoca od dužnosti najkasnije u roku od 30 dana ako utvrdi, da je u vršenju dužnosti staraoca nemaran ili ako smatra da bi za štićenika bilo korisno da mu se neko drugo lice postavi za staraoca.
Kad organ starateljstva postupa u smislu st. 1. i 2. ovog člana, dužan je da preduzme neophodne mere za zaštitu štićenikovih interesa do postavljanja novog staraoca.
Član 251.
Organ starateljstva razrešiće staraoca od dužnosti kada staralac to zatraži, a najkasnije u roku od tri meseca od dana kada je staralac podneo zahtev za razrešenje.
Staralac, srodnik štićenika u pravoj liniji ili njegov rođeni brat i sestra, biće razrešeni dužnosti staraoca kad to zatraži, samo ako postoji neka od okolnosti zbog koje može da odbije da se primi dužnosti staraoca ili neka od okolnosti zbog koje na osnovu člana 250. ovog zakona treba da bude razrešen dužnosti staraoca.
Kada organ starateljstva postupa u smislu člana 250. i prethodnih stavova ovog člana dužan je da preuzme potrebne mere za zaštitu ličnosti štićenika, njegovih prava i pravom zaštićenih interesa i za blagovremen izbor i postavljenje novog staraoca.
Član 252.
Ako štićenik ima imovine organ starateljstva preduzeće mere da se njenim popisom i procenom utvrdi postojeće stanje i da ovu imovinu staralac preda bovom staraocu na upravljanje, odnosno licu koje će u ime organa starateljstva ili društvenog pravnog lica neposredno obavljati dužnosti staraoca i štićenika ako je u stanju da shvati o čemu se radi.
Član 253.
Štićenik koji je u mogućnosti da to učini, njegovi srodnici, društveno-političke organizacije, mesne zajednice njegovog prebivališta ili boravišta, OURi i druge samoupravne organizacije i zajednice i građani mogu stavljati prigovor na rad staraoca.
Prigovor na rad staraoca, odnosno organa starateljstva upućuje se organu starateljstva, odnosno organu nadležnom da u drugom stepenu rešava u stvarima starateljstva.
Član 254.
Organ starateljstva ispituje prigovore koji su mu upućeni i ako nađe da su osnovani određuje mere koje će se preduzeti.
Ako drugostepeni organ nađe da je prigovor osnovan daje uputstvo organu starateljstva kako da postupi. Organ starateljstva po primljenom uputstvu odlučuje koje će mere preduzeti i o tome obaveštava drugostepeni organ.
4 NADLEŽNOST I POSTUPAK
Član 225.
Mesan nadležnost organa koji prema odredbama ovog zakona vrši i ostvaruje poslove i zadatke starateljstva određuje se prema prebivalištu, a ako ovog nema, prema mestu boravišta lica koje treba staviti pod starateljstvo.
Mesna nadležnost iz prethodnog stava određuje se prema prebivalištu, odnosno boravištu lica pod starateljstvom u vreme kada su se stekli uslovi za stavljanje pod starateljstvo.
Član 256.
Ako se promeni prebivalište, odnosno boravište štićenika menja se i mesna nadležnost organa starateljstva.
Novi nadležni organ odlučiće da li će se menjati staralac i da li će se menjati mere koje je odredio ranije nadležni organ.
Član 257.
Postupak za stavljanje pod starateljstvo pokreće se i vodi po službenoj dužnosti.
Član 258.
O potrebi da se neko lice stavi pod starateljstvo ili da se na njega primeni neki vid starateljske zaštite, odnosno o potrebi prestanka starateljstva, dužni su da obaveste organ starateljstva:
1) matičar, pravosudni organi, organi uprave i drugi državni organi, kada u vršenju dužnosti saznaju za takav slučaj;
2) srodnici, članovi domaćinstva i građani;
3) OUR, mesne zajednice, druge samoupravne organizacije i zajednice.
Član 259.
Kada organ starateljstva sazna da neko lice treba staviti pod starateljstvo, preduzima odmah potrebne mere za zaštitu ličnosti, imovine, prava i interesa takvog lica i pokreće postupak za njegovo stavljanje pod starateljstvo, postavlja staraoca, određuje njegove dužnosti i obim njegovih ovlašćenja, odnosno donosi odluku da dužnosti staraoca vrši neposredno ili poverava njihovo vršenje određenom društvenom pravnom licu.
Nakon postavljanja, organ starateljstva uvodi staraoca u dužnost na taj način, što službeno lice organa starateljstva u prisustvu staraoca, štićenika, ukoliko je u stanju da razume o čemu je reč, članova porodice u kojoj živi štićenik, upoznaje prisutne sa dužnostima i ovlašćenjima staraoca i štićenika kao i sa zadacima i svrhom starateljstva. Predajom imovine staraocu na upravljanje prema odredbama ovog zakona, staralac se smatra uvedenim u dužnost staraoca i u pogledu imovine štićenika.
Ako je štićenik zbrinut ili na čuvanju i vaspitavanju u socijalnoj ili nekoj drugoj organizaciji, ili je u pitanju starateljstvo za posebne slučajeve, staralac se smatra uvedenim u dužnost staraoca u pogledu svih poslova staraoca, sem poslova upravljanja i raspolaganja imovinom danom pravnosnažnosti rešenja kojim je postavljen za staraoca, odnosno danom uručenja drugostepenog rešenja kojim se potvrđuje prvostepeno rešenje o postavljanju za staraoca, ako je na ovo rešenje bila uložena žalba.
Organ starateljstva može u slučajevima iz prethodnog stava da odredi i duži rok sa čijim se protekom, odnosno nastupanjem smatra da je staralac uveden u dužnost, a može ga uvesti u dužnost uz njegovu saglasnost odmah ili u određenom roku pre pravnosnažnosti rešenja o postavljenju.
Član 260.
Prilikom odlučivanja o obliku zaštite koji će se primeniti na štićenika organ starateljstva će se rukovoditi prvenstveno interesima štićenika, savremenim stručnim metodama socijalnog rada i socijalne zaštite i materijalnim mogućnostima koje mu stoje na raspolaganju.
Član 261.
Organ starateljstva postupa po odredbama Zakona o opštem upravnom postupku kad odlučuje o pravima i interesima lica kojima se pomoć pruža, poveravanju deteta na čuvanje i vaspitavanje jednom od roditelja, drugom licu ili organizaciji, upućivanju deteta u vaspitnu ili drugu organizaciju, stavljanju pod starateljstvo, postavljenju, smenjivanju i razrešenju staraoca od dužnosti i obimu ovlašćenja staraoca.
U ostalim slučajevima organ starateljstva vodi postupak na najcelishodniji način, zavisno od prirode starateljske mere koju određuje.
Odredbe prethodnih stavova ovog člana primenjivaće se ukoliko za pojedine slučajeve i po pojedinim pitanjima zakonom nije drukčije određeno.
Organ starateljstva promeniće svoju raniju odluku kada to zahtevaju interesi lica kome se pruža zaštita i ako se time ne vređaju prava trećih lica.
Član 262.
Akt o stavljanju lica pod starateljstvo, kao i akt o prestanku starateljstva, dostavlja se u roku od 15 dana po pravnosnažnosti nadležnom matičaru.
Ako lice ima nepokretnu imovinu, akt iz stava 1. ovog člana dostavlja se i nadležnom sudu u istom roku radi zabeležbe ove činjenice u zemljišne knjige.
Član 263.
Organ starateljstva dužan je da vodi evidenciju o licima pod starateljstvom, posebno za slučajeve starateljstva nad maloletnicima, starateljstva nad punoletnim licima i starateljstva za posebne slučajeve.
Član 264.
Izdaci za sprovođenje određenih mera koje se preduzimaju u interesu lica kome se pruža određeni vid zaštite prema odredbama ovog zakona podmiruju se:
1) iz prihoda lica kome se pruža zaštita;
2) iz sredstava dobijenih od roditelja i drugih lica koja su obavezna da daju izdržavanje licu kome se pruža zaštita;
3) iz osnovne imovine navedenog lica;
4) iz sredstava dobijenih po osnovu socijalne zaštite i drugih oblika društvene zaštite i pomoći;
5) iz drugih izvora.
Sredstva ostvarena po osnovu socijalne zaštite i drugih oblika društvene zaštite i pomoći mogu se upotrebiti za preduzimanje određenih mera u interesu lica kome treba pružiti određeni vid zaštite prema odredbama ovog zakona i kada to lice ima dovoljno svojih sredstava i potraživanja prema onima koji su dužni da ga izdržavaju, ako bi teškoće oko upotrebe tih sredstava i potraživanja dovele do odlaganja u podmirenju potreba ovog lica kojim bi se ugrozili njegov život, zdravlje ili redovno školovanje.
Organ starateljstva preduzeće mere da se iznos sredstava utrošenih prema odredbi st.2 ovog člana nadoknadi iz sredstava lica čije su potrebe podmirene, odnosno njegovih potraživanja prema onima kouji su dužni da ga izdržavaju.
5 STARATELjSTVO NAD MALOLETNICIMA
Član 265.
Organ starateljstva stavalja pod starateljstvo maloletno lice koje nije pod roditeljskim staranjem.
Član 266.
Staralac maloletnog lica dužan je da se savesno stara o ličnosti maloletnika, naročito o njegovom zdravlju, vaspitavanjeu, obrazovanju i osposobljavanju za samostalni život.
Član 267.
Maloletnik pod starateljstvom koji je navršio 14 godina života, može vršiti sam svoje poslove ali je za punovažnost tih pravnih poslova, izuzev poslovanja manjeg značaja potrebno odobrenje njegovog staraoca, a za one poslove koje staralac ne može sam da preduzme potrebno je odobrenje organa starateljstva.
Maloletnik pod starateljstvom koji zasnuje radni odnos, može sam da raspolaže svojim ličnim dohotkom i imovinom koju je stekao svojim radom, pri čemu je dužan da doprinosi za svoje izdržavanje, vaspitavanje i obrazovanje.
Član 268.
Maloletnik koji nije navršio 14 godina ima pravo žalbe protiv odluke organa starateljstva i drugih organizacija kojima mu se uskraćuje davanje odobrenja koje je potrebno da bi mogao punovažno da zaključi neki pravni posao.
Član 269.
Staralac može samo sa odobrenjem organa starateljstva:
1) poveriti maloletnika dečjem domu ili nekoj drugoj organizaciji za decu i maloletnike na čuvanje, vaspitavanje i obrazovanje, poveriti ga nekom licu na vaspitavanje, negu i staranje ili ga smestiti na duže vreme u zdravstvenu organizaciju na lečenje.
2) prekinuti školovanje maloletnika ili promeniti školu;
3) odlučiti o izboru zanimanja ili vršenju zanimanja maloletnika;
4) preduzimati i druge važnije mere u pogledu ličnosti i interesa maloletnika određene zakonom.
Član 270.
Maloletni štićenik može se samo na osnovu odluke organa starateljstva uputiti, zbog poremećaja u ponašanju, u neku organizaciju za vaspitavanje.
Organ starateljstva dužan je da pre donošenja odluke iz prethodnog stava pribavi mišljenje socijalnog radnika, pedagoga i psihologa o ličnosti maloletnog štićenika i njegovim socijalnim prilikama i potrebi da se uputi u organizaciju za vaspitavanje.
Organ starateljstva obustaviće izvršenje mere upućivanja maloletnika u organizaciju za vaspitavanje čim prestane potreba za daljim izvršenjem ove mere, a najkasnije u roku od tri godine od dana kada je maloletnik upućen. Zadržavanje se može produžiti preko toga roka samo na osnovu novog rešenja organa starateljstva donetog na osnovu pribavljenog mišljenja od stručnjaka iz stava 2. ovog člana.
Lica upućena u organizaciju iz stava 1. ovog člana odlukom organa starateljstva ne mogu se protiv svoje volje zadržati da u njima borave nakon navršene osamnaeste godine života.
Član 271.
Socijalna i druga organizacija kojoj je maloletni štićenik poveren ili organizacija u koju je upućen, kao i lice kome je poveren na čuvanje i vaspitavanje i zdravstvena organizacija u kojoj je smešten na lečenje, dužni su da obaveste staraocai organ starateljstva o svim važnim problemima u pogledu života, zdravlja, vaspitavanja i obrazovanja štićenika, otpuštanja iz organizacije i njegovog novog boravišta.
Lica i organizacije iz prethodnog stava dužni su da pre otpuštanja maloletnog štićenika obaveste blagovremeno o tome organ starateljstva kako bi mogao da na vreme preduzme mere za prihvatanje i zbrinjavanje maloletnika.
Član 272.
Starateljstvo nad maloletnicima prestaje njihovim punoletstvom, zaključenjem braka pre punoletstva, njihovim usvojenjem ili povraćajem roditeljskog prava njihovim roditeljima koji su toga prava prema njima lišeni ili kada u drugim slučajevima roditelji preuzimaju vršenje roditeljskog prava.
Član 273.
U slučaju prestanka starateljstva, organ starateljstva poziva staraoca da u određenom roku podnese izveštaj o svom radu i o stanju štićenikove imovine i da preda imovinu na upravljanje štićeniku, odnosno roditelju ili usvojiocu. Predaja se obavlja u prisustvu staraoca, štićenika, odnosno roditelja ili usvojioca i predstavnika organa starateljstva.
6. STARATELjSTVO NAD LICIMA LIŠENIM POSLOVNE SPOSOBNOSTI
Član 274.
Punoletno lice koje nije sposobno za normalno rasuđivanje (duševna bolest, duševna zaostalost ili koji drugi uzrok) te zbog toga nije u stanju samo da se brine o svojim pravima i interesima potpuno se lišava poslovne sposobnosti.
Punoletno lice koje svojim postupcima ugrožava svoja prava i interese ili prava i interese drugih lica zbog duševne bolsti, duševne zaostalosti, zloupotrebe alkohola ili opojnih sredstava, staračke iznemoglosti ili drugih sličnih razloga, delimično se lišava poslovne sposobnosti.
Odluku o lišenju poslovne sposobnosti donosi nadležni sud u vanparničnom postupku.
Član 275.
Lica koja su odlukom suda delimično ili potpuno lišena poslovne sposobnosti, organ starateljstva staviće pod starateljsto.
Pravnosnažnu odluku o lišenju poslovne sposobnosti sud je dužan da dostavi bez odlaganja nadležnom organu starateljstva koji će u roku od 30 dana od dana prijema odluke, lice lišeno poslovne sposobnosti staviti pod starateljstvo.
Član 276.
Staralac lica koje je lišeno poslovne sposobnosti dužno je naročito da se stara o ličnosti štićenika, vodeći računa o uslovima njegovog smeštaja, njegovom zdravlju i uzrocima zbog kojih je ono lišeno poslovne sposobnosti.
Staralac će posebno nastojati da se uzroci zbog kojih je lice lišeno poslovne sposobnosti otklone i da se štićenik osposobi za samostalan život.
Ako staralac smatra da su se kod lica lišenog poslovnme sposobnosti stekle okolnosti koje upućuju na potrebu vraćanja poslovne sposobnosti, odnosno izmenu ranije odluke, dužan je da bez odlaganja o tome izvesti organ starateljstva.
Član 277.
Staralac lica koje je potpuno lišeno poslovne sposobnosti ima dužnosti i prava staraoca maloletnog lica koje nije navršilo 14 godina života.
Staralac lica koje je delimično lišeno poslovne sposobnosti ima dužnosti i prava staraoca maloletnog lica koje je navršilo 14 godina života, ali organ starateljstva može, kada je to potrebno, odrediti poslove koje lice lišeno poslovne sposobnosti može da preduzima samostalno i bez odobrenja.
Član 278.
Sud kod koga je pokrenut postupak da se neko lice liši poslovne sposobnosti dužan je da o tome odmah izvesti nadležni organ starateljstva, koji će, ako je potrebno, postaviti tom licu privremenog staraoca.
Na ovlašćenja i dužnosti privremenog staraoca iz prethodnog stava primenjuju se odredbe o starateljstvu nad maloletnicima koji su navršili 14 godina života, ali organ starateljstva može, ako je to potrebno, proširiti na njega primenu odredbi o starateljstvu nad maloletnicima koji nisu navršili 14 godina života.
Dužnost privremenog staraoca prestaje kada se postavi stalni staralac ili kada odluka suda, da nema mesta lišenju poslovne sposobnosti postane pravnosnažna.
Član 279.
Organ starateljstva dužan je da ostvaruje stalan uvid u uslove pod kojima živi lice lišeno poslovne sposobnosti, u njegovo zdravstveno stanje, a posebno u odnosu na one uzroke zbog kojih je ono lišeno poslovne sposobnosti. U tom cilju organ starateljstva redovno pribavlja izveštaj od staraoca, organizacije u koju je štićenik smešten, odnosno zdrvastvene organizacije kod koje se štićenik leči ili je u nju smešten radi lečenja.
Organ starateljstva po službenoj dužnosti pokreće postupak kod nadležnog suda za vraćanje poslovne sposobnosti štićenika, odnosno izmenu ranije odluke, ako utvrdi da postoje uslovi za to.
Član 280.
Na starateljstvo nad licima lišenim poslovne sposobnosti primenjuju se shodno odredbe o starateljstvu nad maloletnicima.
7. STARALAC ZA POSEBNE SLUČAJEVE
Član 281.
Organ starateljstva postaviće staraoca za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnom licu čije prebivalište odnosno boravište nije poznato, a koje nema zastupnika, nepoznatom sopstveniku imovine kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa pojedinih lica.
Staraoca licima iz stava 1. ovog člana može, pod uslovima određenim zakonom, postaviti sud i drugi organ pred kojim se vodi postupak. Ovi organi dužni su da o tome bez odlaganja izveste nadležni organ starateljstva.
Organ starateljstva ima prema staraocu postaljenom u smislu stava 2. ovog člana sva ovlašćenja kao i prema staraocu koga je sam postavio.
Član 282.
Posebni staralac postaviće se licu nad kojim roditelji vrše roditeljsko pravo za vođenje spora između njega i njegovih roditelja, za zaključenje pojedinih pravnih poslova između njih, i u drugim slučajevima kada su njihovi interesi u suprotnosti.
Licu pod starateljstvom postaviće se posebni staralac za vođenje spora između njega i staraoca, za zaključenje pravnih poslova između njih, kao i u drugim slučajevima kada su njihovi interesi u suprotnosti.
Kad među maloletnicima nad kojima isto lice vrši roditeljsko pravo ili među licima koja imaju istog staraoca treba da se vodi spor ili zaključi pravni posao u kome su interesi maloletnika odnosno štićenika u suprotnosti postaviće se svakom od njih posebni staralac za vođenje spora odnosno za zaključenje poslova.
Kada roditelji, usvojioci, staraoci, organi društveno-političkih zajednica i državni rgani u vršenju dužnosti, OUR, mesne zajednice i druge samoupravne organizacije i zajednice, srodnici, članovi domaćinstva i susedi saznaju za slučajeve iz st. 1 do 3. ovog člana, dužni su to prijaviti organu starateljstva.
Član 283.
Organ starateljstva u slučajevima predviđenim ovim zakonom preduzima mere za zaštitu prava i interesa koji se tiču ličnosti i imovine stranog državljanina, dok organ države čiji je on državljanin ne donese potrebnu odluku i ne preduzme određene mere.
Član 284.
Na zahtev psolovno sposobnih lica organ starateljstva može tim licima postaviti staraoca za obavljanje određenih poslova ako ona nisu u stanju da se sama staraju o svojim pravima i interesima iz zdravstvenih ili nekih drugih opravdanih razloga.
Član 285.
Prilikom postavljanja staraoca za poseban slučaj organ starateljstva odrediće obim, dužnosti i prava staralaca imajući u vidu okolnosti svakog konkretnog slčaja.
Odredbe o praima, dužnostima i odgovornosti staraoca primenjuju se shodno i na staraoca za poseban slučaj.
Staralac za poseban slučaj dužan je da na zahtev organa starateljstva podnese izveštaj o svom radu.
Član 286.
Odredbe čl.270. i 271. ovog zakona shodno se primenjuju i u pogledu maloletnika pod roditeljskim staranjem.
ŠESTI DEO
IZDRŽAVANjE
1. IZDRŽAVANjE BRAČNOG DRUGA
Član 287.
Bračni drug koji nema dovoljno sredstava za izdržavanje, nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog druga srazmerno njegovim mogućnostima.
Sud može uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, odbiti zahtev za izdržavanje ako izdržavanje traži bračni drug koji je zlonamerno ili bez opravdanog razloga napustio svog bračnog druga.
Član 288.
Pod uslovima iz člana 287. stav 1. ovog zakona neobezbeđeni bračni drug ima pravo da zahteva da mu se presudom kojom se brak razvodi dosudi izdržavanje na teret drugog bračnog druga, srazmerno njegovim materijalnim mogućnostima.
Izuzetno, bračni drug koji u brakorazvodnoj parnici nije tražio da mu se dosudi izdržavanje na teret drugog bračnog druga, može iz opravdanih razloga takav zahtev postaviti u odvojenoj parnici u roku od dve godine posle razvoda braka, ali samo ako su pretpostavke za izdržavanje nastale pre razvoda braka i trajale neprekidno do zaključenja glavne rasprave u parnici za izdržavanje, ili ako je u ovom roku nastupila nesposobnost za rad kao posledica telesne povrede ili narušenog zdravlja iz vremena pre razvoda braka.
Ako su se u slučaju razvoda braka, bračni drugovi sporazumeli o izdržavanju, ili je jedan bračni drug bez izričitog sporazuma učestvovao u izdržavanju drugog bračnog druga plaćanjem određenih iznosa, ostavljajući mu na korišćenje svoju imovinu ili na drugi način, rok iz prethodnog stava za isticanje zahteva za izdržavanje teče od dana kada je bračnom drugu vraćena njegova imovina.
Sud može odbiti zahtev za izdržavanje ako izdržavanje traži bračni drug koji se bez ozbiljnog povoda od strane drugog bračnog druga grubo ili nedolično ponašao u bračnoj zajednici ili ako bi njegov zahtev predstavljao očiglednu nepravdu za drugog bračnog druga.
Član 289.
Ako je zajednica života bračnih drugova trajno prestala i ako su bračni drugovi dugi niz godina bili upućeni da potpuno samostalno obezbeđuju sredstva za izdržavanje, pa je takvo stanje trajalo sve do razvoda braka sud može ceneći sve okolnosti slučaja odbiti zahtev da dosudi izdržavanje u korist takvog bračnog druga.
Član 290.
Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja traje određeno vreme kada je tražilac izdržavanja u mogućnosti da u dogovoreno vreme na drugi način obezbedi sredstva za izdržavanje.
U slučaju kad je brak kratko trajao sud može, ceneći sve okolnosti, odlučiti da obaveza izdržavanja traje određeno vreme, ili zahtev za izdržavanje u celini odbiti, nezavisno od mogućnosti tražioca izdržavanja da u dogledno vreme na drugi način obezbedi sredstva za život, ukoliko tražilac izdržavanja ne podiže zajedničko maloletno dete. Pri tome će sud posebno ceniti da li su se imovinske prilike bračnog druga izmenile u vezi sa stupanjem u brak.
U opravdanim slučajevima sud može obavezu plaćanja izdržavanja produžiti.
Tužba za produženje plaćanja izdržavanja može se podneti samo do isteka vremena za koje je izdržavanje dosuđeno.
Član 291.
Pravo razvedenog bračnog druga na izdržavanje prestaje kad prestanu uslovi iz člana 287. stav 1. ovog zakona, kad istekne vreme za koje je određeno, kad razvedeni bračni drug koji ga uziva stupi u novi brak ili zasnuje vanbračnu zajednicu.
Član 292.
U slučaju poništenja braka bračni drug koji u vreme zaključenja braka nije znao za uzrok ništavosti može zahtevati da mu se na teret drugog bračnog druga dosudi izdržavanje, pod uslovima pod kojima razvedeni bračni drug može da ostvaruje pravo na izdržavanje.
2. IZDRŽAVANjE VANBRAČNOG DRUGA
Član 293.
Ako je prestala vanbračna zajednica žene i muškarca, svako od njih pod uslovima iz člana 287. stav 1. ovog zakona, ima pravo na izdržavanje od drugog, ako je zajednica života trajala duže vremena ili ako je kraće trajala, a imaju zajedničku decu, odnosno dete.
Tužba za izdržavanje može se podneti najkasnije u roku od godinu dana od prestanka zajednice života, ali samo pod uslovom da su pretpostavke za izdržavanje nastale pre prestanka zajednice i trajale neprekidno do zaključenja glavne rasprave u parnici za izdržavanje.
Ako su se u slučaju prestanka vanbračnme zajednice vanbračni drugovi sporazumeli o izdržavanju ili je jedan vanbračni drug bez izričitog sporazuma učestvovao u izdržavanju drugog plaćanjem određenih iznosa, ostavljajući mu na korišćenje svoju imovinu ili na drugi način, rok iz stava 2. ovog člana za isticanje zahteva za izdržavanje teče od dana kada je učinjeno poslednje davanje na ime izdržavanja, odnosno od dana kada je vanbračnom drugu vraćena njegova imovina.
Sud može odbiti zahtev za izdržavanje ako izdržavanje traži vanbračni drug koji se bez ozbiljnog povoda od strane drugog vanbračnog druga grubo ili nedolično ponašao u vanbranoj zajednici, ako je zlonamerno ili bez opravdanog razloga napustio zajednicu života ili ako bi njegov zahtev predstavljao očiglednu nepravdu za drugog vanbračnog druga.
Član 294.
Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja traje određeno vreme, posebno u slučaju kad je tražiac izržavanja u mogućnosti da u dogledno vreme na drugi način obezbedi sredstva za izdržavanje.
U slučaju kada je vanbračna zajednica sa decom, odnosno detetom kratko trajala sud može, ceneći sve okolnosti, odlučiti da obaveza izdržavanja traje određeno vreme ili zahtev za izdržavanje odbiti, nezavisno od mogućnosti tražioca izdržavanja da u dogledno vreme na drugi način obezbedi sredstva za izdržavanje ukoliko tražiocu izdržavanja nije povereno zajedničko maloletno dete.
U opravdanim slučajevima sud može obavezu plaćanja izdržavanja produžiti.
Tužba za produženje plaćanja izdržavanja može se podneti samo do isteka vremena za koje je izdržavanje dosuđeno.
Član 295.
Pravo vnabračnog druga na izdržavanje prestaje kad prestanu uslovi iz člana 287. stav 1. ovog zakona, kad istekne vreme za koje je dosuđeno, kad vanbračni drug koji ga uživa stupi u brak ili novu vanbračnu zajedbicu.
Član 296.
Odricanje od prava na izdržavanje između vanbračnih drugova nema pravnog dejstva.
Član 297.
Nezavisno od činjenice da li je između roditelja deteta koje je rođeno van braka postojala zajednica života, otac je dužan da pod uslovima iz člana 287. ovog zakona srazmerno svojim mogućnostima učestvuje u izdržavanju majke deteta za vreme od tri meseca pre porođaja i godinu dana posle porođaja.
Odredba st.1 ovog člana primenjuje se i u slučaju ako je dete mrtvo rođeno ili umre posle porođaja, za vreme nesposobnosti za rad izazvane porođajem ali najduže do godinu dana od dana rođenja deteta.
3. IZDRŽAVANjE DECE, RODITELjA I DRUGIH SRODNIKA
Član 298.
Roditelji su dužni da izdržavaju svoju maloletnu decu.
Ako dete do punoletstva nije završilo školovanje, roditelji su dužni da ga prema svojim mogućnostima izdržavaju do isteka vremena trajanja školovanja u odgovarajućoj školi, odnosno fakultetu, a ako je školovanje iz opravdanih razloga produženo najkasnije do navršene 26-te godine života.
Član 299.
Ako je punoletno dete zbog bolesti, telesnih ili dušvnih nedostataka nesposobno za rad, nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz postojeće imovine, roditelji su dužni da ga izdržavaju dok to stanje traje.
Član 300.
Dete koje je navršilo 15 godina života i svojim radom ostvaruje prihod, dužno je da doprinosi za svoje izdržavanje, a ako je to potrebno i za izdržavanje porodice u kojoj živi.
Član 301.
Roditelj koji je lišen roditeljskog prava ne oslobađa se dužnosti da izdržava svoju decu.
Član 302.
Deca su dužna da izdržavaju svoje roditelje koji su nesposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za izdržavanje ili ih ne mogu ostavriti iz postojeće imovine.
Izuzetno, sud može odbiti zahtev za izdržavanje kad izdržavanje traži roditelj koji je bio lišen roditeljskog prava i nije izdržavao dete iako je za to imao mogućnosti, ili ako sud ceneći sve okolnosti slučaja nađe da bi to predstavljalo očiglednu nepravdu za dete.
Član 303.
Očuh i maćeha su dužni da izdržavaju svoje, maloletne pastorke, ako ovi nemaju srodnike koji su po ovom zakonu dužni da ih izdržavaju, ili srodnici nemaju mogućnosti za to.
Obaveza očuha i maćehe da izdržavaju svoje maloletne pastorke postoji i posle smrti njihovog roditelja sa kojim je očuh odnosno maćeha bio u braku, ako je do smrti tog roditelja između njega i očuha, odnosno maćehe i pastorka postojala porodična zajednica.
Ako je brak između roditelja i očuha, odnosno maćehe deteta poništen ili je razveden, obaveza očuha, odnosno maćehe da izdržava pastorke prestaje.
Član 304.
Pastorčad su dužna da izdržavaju svog očuha i maćehu ako su ih ovi duže izdržavali i starali se o njima. Ako očuh i maćeha imaju dece ova obaveza je zajednička sa tom decom.
Član 305.
Braća i sestre dužni su da izdržavaju svoju maloletnu braću i sestre koji nemaju sredstva za izdržavanje a roditelji nisu živi ili nemaju mogućnosti da ih izdržavaju.
Član 306.
Obaveza izdržavanja postoji i između ostalih srodnika u pravoj ushodnoj i nishodnoj liniji.
Član 307.
Pravo na izdržavanje od krvnih srodnika ostvaruje se redom kojim su pozvani na nasleđivanje,
Ako je više lica zajedno dužno da daje izdržavanje, obaveza izdržavanja između njih deli se prema njihovim mogućnostima.
Član 308.
Odricanje od prava na izdržavanje od srodnika između kojih po ovom zakonu postoji obaveza izdržavanja nema pravnog dejstva.
4. ODREĐIVANjE IZDRŽAVANjA
Član 309.
U sporu za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potreban za izdržavanje.
Obaveza članova porodice koji su dužni da daju izdržavanje utvrđuje se srazmerno njihovim mogućnostima, a u granicama potreba tražioca izdržavanja.
Član 310.
Prilikom ocenjivanja potreba izdržavanog lica sud uzima u obzir njegovo imovno stanje, stepen sposobnosti za rad, mogućnosti za zaposlenje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi odluka o izdržavanju.
Kad se izdržavanje traži za dete sud uzima u obzir uzrast deteta, kao i potrebe za njegovo stručno obrazovanje.
Prilikom ocenjivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stavrne mogućnosti da stiče zaradu, kao i njegove sopstvene potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.
Sud određuje obavezu izdržavanja u novcu.
Ako je obveznik izdržavanja u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje druga stalna mesečna primanja, sud određuje buduće iznose izdržavanja procentualno u odnosu na zaradu, penziju ili drugo stalno novčano primanje.
Ako obveznik izdržavanja ne ostvaruje stalna mesečna novčana primanja, sud određuje buduće iznose izdržavanja procentualno u odnosu na iznos najniže zarade u republici za prethodni mesec.
Novčani iznos izdržavanja iz st. 1. i 2. ovog člana ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice niti veći od 50% od ukupne mesečne zarade ili penzije ili drugog stalnog mesečnog primanja, odnosno od najniže zarade u Republici u prethodnom mesecu.
Član 310b.
Sud je dužan da hitno rešava sporove o izdržavanju.
Sud po službenoj dužnosti dostavlja pravnosnažnu presudu izvršnom sudu.
Član 311.
U sporu roditelja o izdržavanju deteta, roditelju kome je dete povereno na čuvanje i vaspitavanje sud posebno uzima kao njegov doprinos u izdržavanju deteta rad i staranje tog roditelja koji svakodnevno ulaže u negu i podizanje deteta.
Član 312.
Organ starateljstva može, u ime maloletnog deteta da pokrene i vodi spor o izdržavanju, odnosno za povećanje izdržavanja, ako roditelj kod koga se dete nalazi na čuvanju i vaspitavanju, iz neopravdanih razloga ne vrši to pravo.
Ako roditelj ne traži izvršenje odluke kojom je dosuđeno izdržavanje, organ starateljstva može u ime maloletnog deteta podneti sudu predlog za izvršenje odluke po odredbama Zakona o izvršnom postupku.
Član 313.
Organ starateljstva dužan je da evidentira izdržavanu decu i roditelje i da preduzima mere da se roditelji vansudski sporazumeju o izdržavanju deteta odnosno da se iznos dosuđen na ime idržavanja uskladi sa izmenjenim potrebama deteta i sa izmenjenim mogućnostima roditelja.
Član 314.
Organ starateljstva može u ime starog i samohranog lica po njegovom predlogu ili po svojoj inicijativi da pokrene i vodi postupak za ostvarivanje njegovog prava na izdržavanje od srodnika koji su po ovom zakonu dužni da ga izdržavaju. Ako se ovo lice tome protivi organ starateljstva nije ovlašćen da u njegovo ime pokreće postupak.
Član 315.
Lice koje je dužno da daje izdržavanje drugom licu, osim slučaja obaveze roditelja da izdržavaju svoju maloletnu decu, može po svom izboru da plaća određene iznose na ime izdržavanja, ili da ga primi na izdržavanje kod sebe, ili da obezbedi izdržavanje na drugi način.
Lice koje ima pravo na izdržavanje može iz opravdanih razloga da traži da mu se izdržavanje plaća u novčanim iznosima.
Član 316.
Sud može na predlog izdržavanog lica ili obveznika izdržavanja da povuče, snizi, ukine ili izmeni način izdržavanja koji je dosuđen ranijom odlukom suda, ako su se okolnosti na osnovu kojih je doneta odluka kasnije izmenile.
Član 317.
Član 318.
Ako roditelj, koji je na osnovu sudske odluke dužan da plaća određeni iznos za izdržavanje deteta, ne izvršava svoju obavezu dobrovoljno, organ starateljstva na predlog drugog roditelja ili po službenoj dužnosti preduzima mere da se detetu obezbedi privremeno izdržavanje po propisima o socijalnoj i dečjoj zaštiti sve dok roditelj ne počne da izvršava svoju obavezu.
Član 319.
Fizičko ili pravno lice koje je snosilo troškove izdržavanja nekog lica može tražiti naknadu tih troškova od onoga, ko je po ovom zakonu dužan da daje izdržavanje, ukoliko su učinjeni troškovi bili potrebni.
Ako je više lica zajednički dužno da daje izdržavanje, oni solidarno odgovaraju trećem licu za učinjene troškove izdržavanja, do visine svojih materijalnih mogućnosti.
U slučaju smrti lica koje je ostvarivalo stalnu novčanu pomoć po propisima o socijalnoj zaštiti, troškovi ove pomoći mogu se naplatiti iz njegove zaostavštine bez obzira da li su njegovi naslednici lica koja su po zakonu bila dužna da ga izdržavaju.
SEDMI DEO
IMOVINSKI ODNOSI
1. IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH DRUGOVA
Član 320.
Imovina koju jedan bračni drug ima u vreme zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.
Kao posebna imovina smatra se i ona imovina koja je stečena u toku braka nasleđem, poklonom ili drugim oblicima bezteretnog sticanja.
Posebnom imovinom postaje i imovina koja pripadne bračnom drugu na osnovu izvršene deobe zajedničke imovne.
Svaki bračni drug samostalno upravlja i raspolaže svojom posebnom imovinom.
Član 321.
Imovina koju su bračni drugovi stekli radom u toku bračne zajednice jeste njihova zajednička imovina.
Zajedničku imovinu čine sva stvarna i tražbena prava, uključujući i prihode sa posebne imovine koji su ostvareni radom bračnih drugova.
Imovina stečena igrom na sreću predstavlja zajedničku imovinu, osim ako je bračni jedan drug ulagao u ovu igru posebnu imovinu.
Član 322.
Prava bračnih drugova na nepokretnostima koje su njihova zajednička imovina u smislu člana 321. ovog zakona upisuju se u zemljišne ili druge javne knjige na ime oba bračna druga kao njihova zajednička imovina na neopredeljenim delovima.
Ako je u zemljišne ili druge javne knjige upisan kao vlasnik samo jedan bračni drug, smatraće se kao da je upis izvršen na oba bračna druga, ukoliko do upisa nije došlo na osnovu pismenog ugovora između bračnih drugova.
Ako su u zemljišne ili druge javne knjige upisana oba bračna druga kao suvlasnici na opredljenim delovima, smatraće se da su na ovaj način izvršili deobu zajedničke imovine.
Član 323.
Svojim delom u nepodeljenoj zajedničkoj imovini ne može bračni drug ni raspolagati, niti ga može opteretiti pravnim poslom među živima.
Član 324.
Zajedničkom imovinom bračni drugovi u toku braka upravljaju i raspolažu zajednički i sporazumno.
Član 325.
Bračni drugovi mogu ugovoriti da upravljanje i raspolaganje celokupnom zajedničkom imovinom ili njenim delovima, vrši jedan od njih. Ugovor se može ograničiti i samo na upravljanje ili samo na raspolaganje. Kada drukčije nije ugovoreno, upravljanje obuhvata i raspolaganje u okviru redovnog poslovanja.
Ugovor može da se odnosi na sve poslove upravljanja i raspolaganja ili samo na poslove redovnog upravljanja, ili na pojedine određene poslove.
Svaki bračni drug može raskinuti ugovor o upravljanju ili raspolaganju zajedničkom imovinom u svako doba.
Član 326.
Bračni drugovi mogu međusobno sklapati sve ugovore i njima zasnivati prava i obaveze.
Oni ne mogu međusobno sklapati samo one ugovore kojima se menja imovinski režim utvrđen ovim zakonom, kao i ugovore kojima se unapred odriču prava koja im po ovom zakonu pripadaju (na primer na zakonsko izdržavanje, na udeo u zajedničkoj imovini i drugo).
2. DEOBA ZAJEDNIŽKE IMOVINE BRAČNIH DRUGOVA
Član 327.
Bračni drugovi mogu u svako doba sporazumno izvršiti deobu zajedničke imovine.
Deoba zajedničke imovine može se izvršiti i na taj način da bračni drugovi odrede ili traže da im se odrede delovi u zajedničkoj imovini tako da u toj imovini postanu suvlasnici na određene delove.
Sporazum iz st. 1 i 2. ovog člana mora biti sačinjen u pismenoj formi.
Član 328.
U slučaju da do sporazuma ne dođe, koliki je udeo svakog bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu, procenjujući sve okolnosti. Pri tome će se voditi računa ne samo o ličnom dohotku i drugim prihodima svakog bračnog druga, već i o pomoći jednog bračnog druga drugome, staranju o deci, o njihovom vođenju domaćih poslova, staranju i održavanju imovine i o svakom drugom obliku rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
U slučaju spora o udelu bračnih drugova iz ovog člana odlučuje nadležni sud.
Član 329.
Udeo bračnih drugova određuje se u istoj srazmeri u svim stvarima i pravima u zajedničkoj imovini prema stanju stvari, odnosno prava u momentu prestanka bračne zajednice i prema ukupnom doprinosu za vreme trajanja bračne zajednice.
Veći udeo bračnog druga u pojedinoj stvari, odnosno pravu može se odrediti samo ako je ta stvar, odnosno pravo ekonomski samostalno u odnosu na ostale stvari i prava u zajedničkoj imovini, a bračni drug je u sticanju te stvari, odnosno prava u znatnijem obimu učestvovao i prihodima od svoje posebne imovine.
Bračni drug koji ulaganjem izvršenim posle prestanka bračne zajednice uveća vrednost stvari iz zajedničke imovine ima pravo zahtevati da mu drugi bračni drug naknadi deo nužnih i korisnih izdataka srazmerno svom udelu u toj stvari. Drugi bračni drug može se osloboditi te obaveze ako mu prizna veći udeo u stvari srazmerno izvršenim ulaganjima.
Član 329.
Deoba zajedničke imovine bračnih drugova može se tražiti za vreme braka i posle njegovog prestanka.
Pravo da traže deobu zajedničke imovine imaju bračni drugovi, naslednici umrlog bračnog druga ili bračnog druga koji je proglašen za umrlog, kao i poverilac jednog bračnog druga ukoliko svoje potraživanje ne može da ostvari iz posebne imovine tog bračnog druga.
Član 331.
Pri deobi zajedničke imovine svakom bračnom drugu uračunaće se u deo ono što duguje zajedničkoj imovini.
Na zahtev bračnog druga u njegov će se deo prilikom deobe prvenstveno uneti oni predmeti zajedničke imovine koji služe za vršenje njegovog zanata ili zanimanja.
Ako je vrednost stvari označenih u st.2 ovog člana nesrazmerno velika u odnosu na vrednost celokupne zajedničke imovine, izvršiće se deoba i tih stvari, osim ako bračni drug kome ove stavri treba da pripadnu ne obezbedi drugom bračnom drugu isplatu odgovarajuće vrednosti ili ne ustupi drugom bračnom drugu, po njegovom pristanku, druge stvari odgovarajuće ili približne vrednosti.
Pri deobi će se na zahtev bračnog druga izdvojiti iz deobne mase i njemu predati pored njegovog dela oni predmeti zajedničke imovine koji služe isključivo za njegovu ličnu upotrebu. Tako izdvojeni predmeti ne uzimaju se u račun pri izračunavanju njegovog dela imovine ako njihova vrednost nije nesrazmerna u odnosu na ukupnu vrednost zajedničke imovine ili u odnosu na vrednost predmeta koji služe za ličnu upotrebu drugog bračnog druga.
Član 332.
U slučaju kad je udeo jednog bračnog druga u zajedničkoj imovini nesrazmerno manji od udela drugog bračnog druga, sud može na zahtev jednog ili drugog bračnog druga, uzimajući u obir sve okolnosti, tome bračnom drugu dosuditi naknadu u novcu prema vrednosti njegovog udela.
Član 333.
Svaki od bračnh drugova može zahtevati da se pokretne stvari koje predstavljaju zajedničku imovinu dodele na ime udela u zajedničkoj imovini bračnom drugu koji je te stvari zadržao posle prekida zajednice života i bio u njihovoj neprekidnoj mirovnoj državini najmanje tri godine.
U slučaju iz prethodnog stava samo bračni drug ima pravo zahtevati da mu se u ostalim pokretnim stvarima dosudi odgovarajući udeo, a ako vrednost tih stvari nije dovoljna, ima pravo da mu se razlika isplati u novcu.
Član 334.
Bračnom drugu kome je povereno zajedničko dete na čuvanje i vaspitavanje, dodeljuju se povrh njegovog dela i stvari koje služe samo detetu ili su namenjene njegovoj neposrednoj upotrebi, osim ako je njihova vrednost nesrazmerno velika u odnosu na vrednost celokupne zajedničke imovine. U tom slučaju postupiće se na isti način kao i u odredbama čl.333. st.2 ovog zakona.
Član 335.
Za obaveze koje je jedan bračni drug imao pre stupanja u brak, kao i za obaveze koje primi posle stupanja u brak, ne odgovara drugi bračni drug.
Član 336.
Za svoje lične obaveze odgovaraju bračni drugovi svojom posebnom imovinom i svojim udelom u zajedničkoj imovini.
Za obaveze koje jedan bračni drug primi prema trećim licima radi podmirenja tekućih potreba bračne zajednice, kao i za obaveze koje po opštim propisima terete oba bračna druga, odgovaraju bračni drugovi solidarno kako zajedničkom, tako i svojom posebnom imovinom.
Bračni drug koji iz svoje posebne imovine ispuni solidarnu obavezu ima pravo zahtevati da mu drugi bračni drug naknadi deo obaveza koji pada na njega.
Član 337.
Kada je u postupku izvršenja na opredeljenom delu bračnog druga u zajedničkoj imovini već pravnosnažno određena prodaja, drugi bračni drug ima pravo preče kupovine tog dela.
3. IMOVINSKI ODNOSI VANBRAČNIH DRUGOVA
Član 338.
Imovina stečena radom muškaraca i žene u vanbračnoj zajednici jeste njihova zajednička imovina.
Član 339.
Na imovinske odnose vanbračnih drugova shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o deobi zajedničke imovine bračnih drugova.
4. IMOVINSKI ODNOSI ČLANOVA PORODIČNE ZAJEDNICE
Član 340.
Kad u porodičnoj zajednici sa bračnim drugovima, odnosno vanbračnim drugovima žive njihova deca i drugi srodnici koji rade na poljoprivrednom imanju ili zajednički vrše druge delatnosti, ili na drugi način zajednički privređuju, imovina stečena u toku trajanja te zajednice je zajednička imovina svih članova porodične zajednice koji su učestvovali u njenom sticanju.
Član 341.
Zajedničkom imovinom članovi porodične zajednice upravljaju i raspolažu zajednički i sporazumno.
Maloletni članovi porodične zajednice koji su navršili 15 godina života učestvuju u upravljanju i raspolaganju zajedničkom imovinom samostalno.
Upravljanje zajedničkom imovinom može se saglasnom voljom svih članova poveriti jednom broju članova porodične zajednice u kom slučaju se odluke u vršenju prava upravljanja donose većinom glasova.
Svaki član porodične zajednice može zahtevati da se odluka o poveravanju upravljanja zajedničkom imovinom opozove, a ako se sa tim ne saglase ostali članovi porodične zajednice, odluku donosi sud u vanparničnom postupku.
Član 342.
Prava članova porodične zajednice na nepokretnostima koje su njihova zajednička imovina u smislu člana 340. ovog zakona upisuju se u zemljišne i druge javne knjige na ime svih članova porodične zajednice koji su svojim radom učestvovali u sticanju, sa neopredeljenim delovima.
Ako je u zemljišne ili druge javne knjige upisan kao vlasnik jedan član porodične zajednice ili pojedini članovi porodične zajednice, smatraće se da je vlasnik lice koje je upisano sve dok se po predlogu ostalih članova porodične zajednice u zemljišne, onosno druge javne knjige ne upiše zabeležba o pravu zajedničke svojine.
Ugovor kojim član porodične zajednice koji je kao vlasnik upisan u zemljišne, odnosno druge javne knjige izvrši otuđenje ili opterećenje nepokretnosti stečene u porodičnoj zajednici, ostali članovi porodične zajednice mogu pobijati samo ako je u vreme zaključenja ugovora u zemljišne, odnosno druge javne knjige bila upisana zabeležba o pravu zajedničke svojine ili ako su u vreme zaključenja ugovora trećem licu sa kojim je ugovor zaključen na nesumnjiv način stavili do znanja da se radi o predmetu zajedničke svojine.
Neovlašćeno otuđenje pokretne stvari u zajedničkoj svojini može se pobijati samo ako je pribavilac bio nesavestan.
Ako član porodične zajednice neovlašćeno otuđi stvar zajednički stečenu u porodičnoj zajednici, ostali članovi porodične zajednice imaju pravo zahtevati da im se u ostalim stvarima i potraživanjima dosudi odgovarajući deo ili da im član porodične zajednice koji je otuđenje izvršio isplati naknadu u novcu prema veličini njihovih delova.
Član 343.
Ako zakonom nije drukčije određeno na imovinske odnose članova porodične zajednice iz člana 340. ovog zakona shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o imovinskim odbnosima bračnih drugova.
Član 344.
Članovi porodične zajednice mogu ugovorom na drugi način urediti međusobne imovinske odnose.
Ugovor iz prethodnog stava punovažan je samo ako je sačinjen u pismenom obliku, ako su ugovorom obuhvaćeni svi članovi porodične zajednice koji svojim radom učestvuju u sticanju imovine i ako je overen od sudije.
Prilikom overe sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovornike na posledice ugovora.
Ako u zaključenju ugovora učestvuju maloletni članovi porodične zajednice sud će pre overe ugovora zatražiti mišljenje organa starateljstva.
Član 345.
Na imovinske odnose članova porodice koji nisu uređeni ovim zakonom primenjuju se opšta pravila imovinskog prava.
OSMI DEO
1. POSTUPAK U BRAČNIM SPOROVIMA
Član 346.
U bračnim sporovima mesno je nadležan pored suda opšte mesne nadležnosti i sud na čijem području su bračni drugovi imali svoje poslednje zajedničko prebivalište.
Član 347.
Postupak u bračnim sporovima u prvom stepenu vodi i odluke donosi veće sastavljeno od jednog sudije i dvojice sudija porotnika, a u drugom stepenu veće od trojice sudija.
Član 348.
Postupak u bračnim sporovima pokreće se tužbom.
Postupak za sporazumni razvod braka pokreće se zajedničkim predlogom bračnih drugova (predlog za sporazumni razvod).
Ako jedan bračni drug podnese tužbu za razvod braka a drugi najkasnije do zaključenja glavne rasprave izričito izjavi da ne osporava osnovanost tužbenog zahteva, smatra se da su bračni drugovi podneli predlog za sporazumni razvod braka.
Član 349.
Za duševno obolelog bračnog druga, odnosno lice nesposobno za rasuđivanje, tužbu za razvod braka može podneti njegov staralac samo po prethodnoj dozvoli organa starateljstva.
Član 350.
Ako tužbu za poništenje ili razvod braka podnosi punomoćnik stranke, u punomoćju se mora izričito navesti osnov za podnošenje tužbe.
Punomoćje iz stava 1. ovog člana mora biti overeno.
Član 351.
U postupku u bračnim sporovima isključena je javnost.
Član 352.
U sporovima za razvod braka prethodno se sprovodi postupak mirenja bračnih drugova, izuzev u slučajevima: 1) ako je jedan od bračnih drugova nesposoban za rasuđivanje; 2) ako jedan ili oba bračna druga žive u inostranstvu; 3) ako je boravište jednog od bračnih drugova nepoznato.
Ako je postupak pokrenut tužbom za razvod braka tužba se uručuje tuženoj stranci tek posle okončanja postupka mirenja i to samo ako mirenje nije uspelo.
Član 353.
Ako bračni drugovi imaju jedno ili više zajedničke maloletne dece postupak mirenja sprovodi organ starateljstva primenom metoda socijalnog rada i drugih stručnih metoda zasnovanih na dobrovoljnosti i saradnji, uz korišćenje usluga savetovališta za brak i porodicu i drugih stručnih organizacija.
U ostalim slučajevima postupak mirenja bračnih drugova sprovodi sud, ako predsednik veća ne oceni da bi bilo celishodno da se mirenje ustupi organu starateljstva.
U pismenu kojim se mirenje ustupa organu starateljstva navešće se imena i adrese bračnih drugova, podatak kad je postupak za razvod braka pokrenut i osnovni razlozi zbog kojih se razvod braka traži. Ako u braku ima maloletne dece navešće se i podaci o deci.
Član 354.
Za postupak mirenja bračnih drugova nadležan je pored organa starateljstva na čijem se području nalazi prebivalište ili boravište tuženog i organ starateljstva na čijem području su bračni drugovi imali poslednje zajedničko prebivalište.
Kad je postupak pokrenut predlogom za sporazumni razvod braka za postupak mirenja bračnih drugova nadležan je organ starateljstva na čijem području ima prebivalište ili boravište jedan od bračnih drugova, kao i organ starateljstva na čijem području su bračni drugovi imali poslednje zajedničko prebivalište.
Član 355.
U postupku mirenja bračnih drugova organ starateljstva utvrđuje u kakvim se uslovima za život i razvoj nalaze zajednička deca bračnih drugova i preduzima što je potrebno da se obezbedi njihovo vaspitavanje, zbrinjavanje i izdržavanje, nastojeći pri tome da se između bračnih drugova postigne sporazum koji zaštićuje interese dece.
Član 356.
Postupak mirenja pred organom starateljstva ne može trajati duže od tri meseca ukoliko se bračni drugovi ne saglase da se postupak nastavi i po isteku tog roka.
Organ starateljstva dužan je da bez odlaganja dostavi sudu pismeno izveštaj o ishodu postupka mirenja.
Član 357.
Kad postupak mirenja bračnih drugova sprovodi sud zakazaće se posebo ročište za pokušaj mirenja. Ovo ročište održava se samo pred predsednikom veća parničnog suda.
Na ročište za pokušaj mirenja pozivaju se oba bračna druga da lično pristupe.
Punomoćnici ne mogu na ročištu za mirenje da zastupaju bračne drugove niti mogu prisustvovati ročištu.
Ako jedan ili oba bračna druga, iako su uredno pozvani, izostanu sa ročišta za pokušaj mirenja, sud će s obzirom na sve okolnosti oceniti da li će zakazati novo ročište za pokušaj mirenja ili će smatrati da mirenje nije uspelo.
Ako sa ročišta za pokušaj mirenja izostane jedan ili oba bračna druga koji su zajedničkim predlogom pokrenuli postupak za sporazumni razvod braka, a nijedan od njih ne živi u inostranstvu, smatraće se da su predlog povukli.
Član 358.
Ako na prvom ročištu za pokušaj mirenja ne dođe do izmirenja bračnih drugova, sud može odrediti jedno ili više novih ročišta za pokušaj mirenja, sve dok ne oceni da nema izgleda da bi do izmirenja moglo doći.
Član 359.
U toku celog postupka za razvod braka sud je dužan da sarađuje sa organima starateljstva i drugim stručnim službama koje se bave pitanjima braka i porodice, posebno kad bračni drugovi imaju zajedničku maloletnu decu.
Član 360.
U toku postupka u bračnim sporovima sud može rešenjem odrediti privremene mere radi davanja izdržavanja bračnom drugu, kao i za njegov smeštaj, po njegovom predlogu.
Žalba protiv rešenja iz stava 1. ovog člana ne zadržava izvršenje rešenja.
Član 361.
Činjenice na kojima stranka zasniva svoj zahtev u bračnim sporovima sud može utvrđivati i kad te činjenice nisu među strankama sporne.
U bračnim sporovima ne može se izreći presuda zbog izostanka ili presuda na osnovu priznanja.
Član 362.
Kad je postupak pokrenut predlogom bračnih drugova za sporazumni razvod braka ne ispituju se činjenice na kojima je predlog zasnovan, ali sud može odlučiti da se sprovede dokazni postupak, kao po tužbi za razvod braka, ako u postupku mirenja oceni da opravdani interesi zajedničke maloletne dece zahtevaju da se brak održi.
Ako predlagači imaju zajedničku decu sud može ispitivati činjenice i sprovoditi dokazni postupak o delu predloga bračnih drugova koji se odnosi na čuvanje, vaspitavanje i izdržavanje dece, ako dođe do uverenja da sporazum roditelja o ovim pitanjima ne pruža dovoljno garancije, da će interesi njihove maloletne ili nesposobne dece biti ovim sporazumom u dovoljnoj meri zaštićeni.
Član 363.
Okolnosti koje isključuju pravo bračnog druga na izdržavanje iz člana 288. stav 4 i člana 292. mogu se isticati samo u sporu za razvod braka, odnosno u sporu za poništenje braka.
O zahtevu iz prethodnog stava odlučuje se izrekom presude kojom se brak razvodi, odnosno poništava.
Član 364.
U parnicama za razvod braka tužilac može tužbu povući do zaključenja glavne rasprave bez pristanka tuženog, a sa pristankom tuženog dok postupak nije pravnosnažno završen.
Zajednički predlog za sporazumni razvod braka mogu bračni drugovi povući do pravnosnažnosti presude o razvodu braka. Smatraće se da je predlog povučen i kad od predloga odustane jedan bračni drug.
U parnicama za razvod braka odricanje od tužbenog zahteva ima isto dejstvo kao i kad tužilac samo povuče tužbu.
Član 365.
Presuda kojom je brak razveden po predlogu bračnih drugova za sporazumni razvod braka u delu o razvodu braka može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je predlog dat u zabludi, ili pod uticajem prinude ili prevare.
Član 366.
Ako je pravnosnažnom presudom brak razveden ili poništen, odluka o razvodu braka, odnosno poništenju braka ne može se pobijati vanrednim pravnim lekovima.
2. POSTUPAK U SPOROVIMA IZ ODNOSA RODITELjA I DECE
Član 367.
U sporovima radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva ili materinstva maloletno dete može podneti tužbu bilo pred sudom opšte mesne nadležnosti bilo pred sudom na čijem području ima prebivalište, odnosno boravište. Pred sudom svog prebivališa, odnosno boravišta dete može podneti takvu tužbu i posle punoletstva, ali samo ako tuženi nema prebivalište, odnosno boravište u SFRJ.
Odredba prethodnog stava primenjuje se i u slučajevima kad dete podnosi tužbu zajedno sa drugim licem.
Član 368.
Postupak u sporovima iz odnosa roditelja i dece u prvom stepenu vodi i odluke donosi veće sastavljeno od jednog sudije i dvojice sudije porotnika, a u drugom stepenu veće od trojice sudija.
Član 369.
Stranke u sporu radi utvrđivanja očinstva su lica čije se očinstvo utvrđuje, dete i majka deteta.
Stranke u sporu radi osporavanja očinstva lica koje se po zakonu smatra ocem deteta su to lice, dete i majka deteta.
Kad lice koje sebe smatra ocem deteta osporava očinstvo licu koje je to dete priznalo za svoje, stranke u sporu su lice koje osporava priznato očinstvo, lice čije se očinstvo osporava, dete i majka deteta.
Član 370.
Ako tužbom za utvrđivanje, odnosno osporavanje očinstva nisu kao tužioci i tuženi obuhvaćena sva lica iz člana 369. ovog zakona sud će pozvati tužioca da proširi tužbu na ostala lica. Ta lica ne mogu se protiviti proširenju tužbe.
Ako u sporu radi osporavanja očinstva tužilac u roku koji je sud odredio ne proširi tužbu na lica koja tužbom nisu obuhvaćena ili ako ta lica u istom roku ne pristupe tužbi kao novi tužioci, tužba će se odbaciti.
Ako u sporu radi utvrđivanja očinstva tužilac u roku koji je sud odredio ne proširi tužbu na lica koja tužbom nisu obuhvaćena ili ako ta lica u istom roku ne pristupe tužbi kao novi tužioci, sud će o tom obavestiti organ starateljstva i odrediti mu rok u kome može proširiti tužbu na lica koja tužbom nisu obuhvaćena. Ako u tom roku tužba ne bude proširena, sud će tužbu odbaciti.
Član 371.
Stranke koje zajedno podnose tužbu za utvrđivanje ili osporavanje očinstva, odnosno koje su tužene istom tužbom smatraju se kao jedna parnična stranka tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, dejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu preduzeli.
Član 372.
Ako dete i roditelj koji po zakonu zastupa dete zajedno podnesu tužbu radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva, odnosno ako su tuženi istom tužbom, taj će roditelj zastupati dete i u parnici, ali organ starateljstva može detetu da postavi posebnog staraoca ako između roditelja i deteta postoje u toj parnici suprotni interesi.
Ako su dete i roditelj, koji po zakonu zastupa dete, u parnici u oprečnim stranačkim ulogama tužioca i tuženog, organ starateljstva postaviće detetu posebnog staraoca.
Član 373.
U postupku u sporovima radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva, kao i u sporovima radi poveravanja maloletne dece na čuvanje i vaspitavanje, isključena je javnost.
Član 374.
U sporovima iz porodičnih odnosa između roditelja i maloletne dece, i u sporovima radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva i kad su deca punoletna, sud može da utvrđuje i činjenice koje među strankama nisu sporne.
U tim sporovima ne može se izreći presuda zbog izostanka ni presuda na osnovu priznanja niti se može zaključiti sudsko poravnanje.
Odricanje od tužbenog zahteva u sporovima ove vrste ima dejstvo kao kad tužilac povuče tužbu.
Ako u sporu radi utvrđivanja očinstva tuženi prizna očinstvo, postupak će se obustaviti, a sud će overeni prepis zapisnika sa izjavom o priznanju očinstva odmah dostaviti matičaru nadležnom za upis deteta u matičnu knjigu rođenih.
Član 375.
U sporovima iz porodičnih odnosa između roditelja i maloletne dece sud će obavestiti organ starateljstva ako ustanovi da zakonski zastupnik ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju bilo zbog neznanja ili zbog nemarnosti.
Organ starateljstva ima pravo da učestvuje u takvoj parnici uvek kada oceni da to zahtevaju opravdani interesi deteta koje je stranka u sporu.
Kao učesnik u postupku organ starateljstva je ovlašćen da stavlja predloge radi zaštite prava i interesa dece, da iznosi i činjenice koje stranke nisu navele i da predlaže da se izvedu potrebni dokazi, da ulaže pravne lekove i da preduzima druge parnične radnje. Sud je dužan da organ starateljstva, koji učestvuje u postupku, poziva na sva ročišta i da mu dostavlja sve odluke.
Za učesnike u postupku nadležan je, pored organa starateljstva na čijem području dete ima prebivalište ili boravište i organ koji ima sedište na području suda pred kojim se vodi postupak.
Član 376.
O troškovima postupka sud odlučuje po slobodnoj oceni.
Član 377.
U sporovima radi utvrđivanja očinstva, sporovima radi osporavanja očinstva, kao i u sporovima radi čuvanja, vaspitavanja i izdržavanja maloletnog deteta, u postupku po žalbi drugostepeni sud po službenoj dužnosti vodi računa o interesima maloletnog deteta i u ispitivanju prvostepene presude nije ograničen razlozima žalbe.
U sporovima iz stava 1. drugostepeni sud ispituje presudu i u delu koji se žalbom ne pobija.
Član 378.
U postupku u sporovima radi poveravanja dece na čuvanje i vaspitavanje, sud po službenoj dužnosti određuje privremene mere radi zaštite i smeštaja dece.
Privremene mere sud može odrediti bez obzira da li o čuvanju i vaspitavanju dece odlučuje u posebnoj parnici ili u bračnom sporu.
Žalba protiv rešenja kojim se određuje privremena mera ne zadržava izvršenje rešenja.
Član 379.
U sporovima iz odnosa roditelja i dece dozvoljena je revizija.
3. Postupak u sporovima za izdržavanje
Član 380.
Za suđenje u sporovima za zakonsko izdržavanje, ako je tužilac lice koje traži izdržavanje, odnosno povećanje izdržavanja, nadležan je pored suda opšte mesbne nadležnosti i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.
Član 381.
Postupak u sporovima za izdržavanje u prvom stepenu vodi i odluke donosi veće od jednog sudije i dvojice sudija porotnika a u drugom stepenu veće od trojice sudija.
Član 382.
U bračnim sporovima o čuvanju i vaspitavanju dece sud po službenoj dužnosti odlučuje o izdržavanju maloletne dece i punoletne dece nad kojima je produženo roditeljsko pravo.
Sporazum roditelja o izdržavanju deteta sud će prihvatiti samo ako je u skladu sa odredbama ovog zakona o određivanju izdržavanja.
Sud po službenoj dužnosti odlučuje o izdržavanju deteta, kada u sporu za utvrđivanje očinstva utvrdi da je tuženi otac deteta, ili kad u sporu za utvrđivanje materinstva utvrdi da je tužena majka deteta.
Član 383.
Kad sud utvrdi da roditelji ni pojedinačno ni zajednički nisu u mogućnosti da podmire potrebe izdržavanja maloletnog deteta u visini predviđenoj ovim zakonom, obaveštava o tome organ starateljstva a po potrebi zastaje sa postupkom do isteka roka koji je ostavljen organu starateljstva za izjašnjenje.
Organ starateljstva može u tom slučaju u ime maloletnog deteta da proširi tužbu za izdržavanje na druga lica koja su po zakonu dužna da daju izdržavanje. Ta lica se ne mogu protiviti proširenju tužbe.
Pravo na proširenje tužbe pod uslovom iz prethodnog stava pripada i zakonskom zastupniku maloletnog deteta.
Ako se u daljem postupku utvrdi da ni drugi srodnici nisu u mogućnosti da podmire potrebe izdržavanja deteta, orga starateljstva preduzima potrebne mere radi osiguranja sredstava za izdržavanje deteta po propisima o socijalnoj zaštiti.
Član 384.
U sporovima za izdržavanje maloletne dece i dece nad kojom je produženo roditeljsko pravo, kao i u drugim sporovima u kojima se po službenoj dužnosti odlučuje o izdržavanju ove dece, sud po službenoj dužnosti određuje privremene mere radi davanja izdržavanja, ako u izdržavanju deteta ne učestvuju oba roditelja sa odgovarajućim doprinosom.
U sporovima za zakonsko izdržavanje punoletnih sposobnih lica sud može odrediti privremene mere za njihovo izdržavanje samo na zahtev tražioca izdržavanja.
Privremene mere iz prethodnih stavova sud određuje ako se učine verovatnim činjenice od kojih zavisi pravo na izdržavanje, a u sporovima za utvrđivanje očinstva, odnosno materinstva i ako se učini verovatnim da je tuženi otac deteta, odnosno da je tužena majka deteta.
Član 385.
Organ starateljstva dužan je na zahtev suda da prikupi sve podatke važne za donošenje sudske odluke o izdržavanju.
U sporovima u kojima se odlučuje o zakonskom izdržavanju maloletne dece i dece nad kojom je produženo roditeljsko pravo postupak se sprovodi po odredbi člana 375. ovog zakona.
Član 386.
U sporovima za izdržavanje revizija nije dozvoljena.
Član 387.
Kad obvezniku izdržavanja, prema kome se sprovodi izvršna sudska odluka o izdržavanju prestane radni odnos, organ, organizacija ili zajednica, odnosno poslodavac, čijoj je isplatnoj blagajni izdat nalog za prinudnu naplatu doprinosa za izdržavanje, dužni su podatke o izvršnoj ispravi i dozvoli izvršenja, kao i adresu lica kome se vrši isplata, da dostave organu, oragnizaciji ili zajednici, odnosno poslodavcu kod koga se obveznik izdržavanja zaposlio.
Organ, organizacija ili zajednioca, odnosno poslodavac, kod koga se obveznik izdržavanja zaposlio dužan je da o tome odmah obavesti lice kome se po sudskoj odluci vrši isplata izdržavanja.
4. PRIMENA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU
Član 388.
U postupku u bračnim sporovima, sporovima iz odnosa roditelja i dece, sporovima za izdržavanje, kao i imovinskim sporovima između članova porodice primenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
5. PRIMENA PRAVILA VANPARNIČNOG POSTUPKA
Član 389.
U pravnim stvarima za koje je ovim zakonom propisano da će se rešavati u vanparničnom postupku primenjuju se pravila vanparničnog postupka.
6. IZVRŠNI POSTUPAK
Član 390.
Za odlučivanje o predlogu za izvršenje odluke suda kojom se naređuje predaja deteta roditelju ili drugom licu, odnosno organizaciji kojoj je dete povereno na čuvanje i vaspitavanje, nadležan je sud koji je opšte mesno nadležan za stranku koja zahteva izvršenje, kao i sud na čijem se području zatekne dete.
Za sprovođenje izvršenja mesno je nadležan sud na čijem se području zatekne dete.
Član 391.
Prilikom sprovođenja prinudnog izvršenja sud vodi računa o hitnosti postupka i o potrebi da se u najvećoj meri zaštiti ličnost deteta.
Sud, pošto oceni sve okolnosti slučaja, odlučuje da li će izvršenje sprovesti izricanjem novčanih kazni protiv lica kod koga se dete nalazi ili oduzimanjem deteta od tog lica.
Ako se svrha izvršenja ne može postići izricanjem i izvršenjem odluka u novčanim kaznama, izvršenje će se sprovesti oduzimanjem deteta od lica kod koga se dete nalazi i predajom deteta roditelju, odnosno drugo licu ili organizaciji kojoj je ono povereno na čuvanje i vaspitavanje.
U postupku izvršenja sud će zatražiti pomoć organa starateljstva.
Član 392.
U postupku izvršenja i obezbeđenja odluke o zaštiti prava utvrđenih ovim zakonom primenjuju se odredbe Zakona o izvršnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
DEVETI DEO
LIČNO IME
1. OPŠTE ODREDBE
Član 393.
Lično ime je lično pravo građana.
Lično ime stiče se upisom u matičnu knjigu rođenih.
Svako je dužan da se služi svojim ličnim imenom.
Član 394.
Lično ime sastoji se od imena i prezimena.
Lice čije se ime, ili ime i prezime sastoji od više reči, dužno je da se u pravnom saobraćaju služi izabranim ličnim imenom
2. ODREĐIVANjE LIČNOG IMENA
Član 395.
Lično ime deteta određuju roditelji sporazumno.
Dete dobija prezime prema prezimenu jednog ili oba roditelja.
Zajedničkoj deci roditelji ne mogu odrediti različita prezimena.
Ako roditelji ne postignu sporazum o ličnom imenu deteta, lično ime detetu određuje, u skladu sa odredbama st.2 ovog člana, organ starateljstva, pošto sasluša oba roditelja.
Član 396.
Ako jedan roditelj nije u životu, ili je u nemogućnosti da vrši roditeljska prava, ili je nepoznat, lično ime deteta određuje drugi roditelj.
Ako roditelji deteta nisu u životu ili su u nemogućnosti da vrše roditeljska prava, ili su nepoznati, lično ime deteta određuje organ starateljstva.
Član 397.
Maloletnom detetu kome je određeno lično ime, posle izmene porodičnog statusa priznanjem očinstva, zaključivanjem braka između roditelja, utvrđivanjem očinstva ili materinstva, odnosno osporavanjem očinstva ili materinstva, može se odrediti novo lično ime, u roku od dva meseca po izmeni statusa.
Ako se novo lično ime određuje detetu starijem od deset godina, potreban je i njegov pristanak.
Izjava o određivanju novog ličog imena podnosi se matičaru koji vodi matičnu knjigu rođenih za dete ili matičaru po mestu prebivališta davaoca izjave.
Član 398.
Nije dozvoljeno određivanje pogrdnih imena, imena kojima se vređa moral ili su u suprotnosti sa običajima i shvatanjima sredine.
Ukoliko roditelji detetu ne odrede drugo ime, ime detetu određuje organ starateljstva, pošto sasluša oba roditelja.
Član 399.
Usvojenik zadržava svoje ime.
Prilikom zasnivanja usvojenja, usvojeniku se može odrediti novo ime.
Ako je usvojenik stariji od deset godina za promenu imena potreban je i njegov pristanak.
Član 400.
Usvojenik dobija prezime usvojioca, ako prilikom zasnivanja usvojenja ne zadrži svoje prezime ili svom prezimenu ne doda prezime usvojioca.
Ako je usvojenik stariji od deset godina, za promenu prezimena potreban je i njegov pristanak.
Član 401.
Po raskidu usvojenja usvojenik može uzeti prezime koje je imao pre usvojenja.
Za maloletnog usvojenika izjavu o uzimanju ranijeg prezimena daju roditelji ili staralac, uz saglasnost organa starateljstva.
Ako je maloletni usvojenik stariji od deset godina za uzimanje ranijeg prezimena potreban je i njegov pristanak.
Izjava o uzimanju ranijeg prezimena daje se u roku od dva meseca po raskidu usvojenja.
Izjava se podnosi matičaru koji vodi matičnu knjigu rođenih za usvojenika ili matičaru po mestu prebivališta davaoca izjave.
3. LIČNO IME BRAČNIH DRUGOVA
Član 402.
Bračni drugovi mogu se prilikom zaključenja braka sporazumeti da za zajedničko prezime uzmu prezime jednog ili drugog bračnog druga, ili da zadrže svaki svoje prezime ili da svom prezimenu doda prezime drugog bračnog druga, ili da jedan bračni drug uzme prezime drugog bračnog druga i tom prezimenu doda svoje prezime.
Član 403.
Bračni drug koji je prilikom zaključenja braka promenio prezime, posle prestanka braka može uzeti prezime koje je ranije nosio.
Izjava o uzimanju ranijeg prezimena daje se u roku od šest meseci po prestanku braka.
Izjava se podnosi matičaru koji vodi matičnu knjigu venčanih za mesto u kome je brak zaključen ili matičaru po mestu prebivališta davaoca izjave.
4. PROMENA LIČNOG IMENA
Član 404.
Građanin ima pravo da promeni lično ime.
Maloletnom licu promeniće se lično ime na zahtev oba roditelja ili usvojioca, a na zahtev staraoca uz saglasnost organa starateljstva.
Ako bi se promenjeno prezime maloletnog lica razlikovalo od prezimena njegovih rditelja ili usvojioca, promena se ne može odobriti.
Ako se roditelji nisu sporazumeli o promeni ličnog imena deteta o zahtevu odlučuje organ starateljstva pošto prethodno sasluša oba roditelja.
Ako se promena ličog imena traži za dete starije od deset godina, potreban je i njegov pristanak.
Član 405.
Licu protiv koga se vodi postupak za krivično delo za koje se goni po službenoj dužnosti ili licu koje je osuđeno za takvo krivično delo, dok kazna nije izvršena ili dok traju pravne posledice osude, kao ni licu za koje se utvrdi da je zahtev podnelo radi izbegavanja zakonom utvrđenih obaveza, neće se odobriti izmena ličnog imena.
Promenu imena u pogrdno ime ili prezime, u ime ili prezime kojim se vređa moral ili koje je u suprotnosti sa običajima i shvatanjima sredine, nadležni organ uprave odbiće, po prethodno pribavljenom mišljenju organa starateljstva.
Član 406.
O zahtevu za promenu ličnog imena rešava nadležni opštinski organ uprave po mestu prebivališta podnosioca zahteva.
O promeni ličnog imena, obaveštava se nadležni matičar radi upisa promene ličnog imena u matičnu evidenciju rođenih i venčanih, organ koji vodi evidenciju o vojnim obveznicima i drugi organi koji vode evidenciju o prebivalištu građana, radi upisa promene ličnog imena u tim evidencijama.
DESETI DEO
PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE
Član 407.
Brak zaključen pre 9. maja 1946. godine punovažan je ako je zaključen saglasno propisima koji su bili na snazi u vreme zaključenja braka.
Član 408.
Brak zaključen u vremenu od 06.04.1941.godine do 09.05.1946.godine pred vojnim organima, narodnooslobodilačkim odborima ili narodnim odborima priznaje se punovažnim ako su bili u vreme zaključenja braka ispunjeni uslovi iz člana 41. do 46. ovog zakona i ako je uveden u matične knjige ili je traženo to uvođenje do 09.05.1947.godine.
Ako brak iz stava 1. ovog člana nije uveden u matičnu knjigu venćanih ili ako u roku iz tog stava nije traženo uvođenje braka u matičnu knjigu, brak se smatra ništavim.
Član 409.
Brakovi zaključeni posle 9. maja 1946. godine do 5. maja 1955. godine sklopljeni uz sudelovanje matičara ili drugog službenika narodnog odbora, a bez sudelovanja predsednika narodnog odbora, odnosno određenog člana narodnog odbora priznaju se punovažnim ako su ispunjeni ostali uslov za punovažnost tih brakova po Osnovnom zakonu o braku ("Službeni list SFRJ", br. 29/64).
Brakovi iz stava 1. ovog člana smatraju se punovažnim od dana njihovog zaključenja.
Odredbe ovog člana ne primenjuju se na brakove koji su do stupanja na snagu tih odredaba pravnosnažnom sudskom presudom oglašeni za nepostojeće.
Član 410.
Odredbe ovog zakona o ličnim pravima i dužnostima supruga, o njihovim imovinskim odnosima i prestanku braka primenjivaće se i na postojeće brakove zaključene po ranijim propisima.
Član 411.
Odredbe ovog zakona o lično-imovinskim pravima i dužnostima lica u vanbračnoj zajednici primenjuju se samo na one vanbračne zajednice koje budu postojale u vreme početka primene novog zakona.
Član 412.
Ugovori kojima su pre stupanja na snagu Osnovnog zakona o braku ("Službeni list SFRJ", br. 29/64) regulisani imovinski bračni odnosi, ostaju na snazi ukoliko nisu u suprotnosti sa odredbama tog zakona.
Član 413.
Imovina koja je data mužu u miraz od strane žene, njenih roditelja ili nekog drugog lica, pre stupanja na snagu Osnovnog zakona o braku, ženina je posebna imovina.
Član 414.
Rokovi propisani ovim zakonom za podnošenje tužbe primenjivaće se na sve one slučajeve kod kojih rokovi nisu istekli po odredbama ovog zakona.
U slučaju da su rokovi po dosadašnjim propisima povoljniji za stranku, mogu se oni primeniti.
Član 415.
Ovlašćuje se republički organ uprave nadležan za poslove državne uprave da donese bliže propise o:
1) Radu matičara u postupku zaključenja braka,
2) O postupku za određivanje i primenu ličnog imena.
Član 416.
Ovim zakonom ne dira se u lična imena građana određena po dosadašnjim propisima.
Član 417.
Ovlašćuje se republički organ za poslove zdravlja i socijalne politike da u roku od jedne godine od stupanja na snagu ovog zakona donese propise o načinu vršenja poslova strateljstva, propise o načinu vođenja evidencije o licima stavljenim pod starateljstvo i propise o načinu vođenja evidencije o usvojenim licima.
Član 418.
Danom početka primene ovog zakona prestaju da važe: Zakon o braku ("Službeni glasnik SRS", br. 52/74), Zakon o odnosima roditelja i dece ("Službeni glasnik SRS", br. 52/74), Zakon o usvojenju ("Službeni glasnik SRS", br. 17/76), Zakon o starateljstvu ("Službeni glasnik SRS", br. 44/75), Zakon o smeštaju dece u drugu porodicu ("Službeni glasnik SRS", br. 19/69 i 1/77) i Zakon o ličnom imenu ("Službeni glasnik SRS", br. 45/71)
Član 419.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku SRS", a primenjivaće se od 1. januara 1981. godine.