-------------------
NAPOMENA REDAKCIJE:
Zakon je prestao da važi na osnovu Porodičnog zakona ("Sl. glasnik RS", br. 18/05)
-------------------

ZAKON

O BRAKU I PORODIČNIM ODNOSIMA

(Objavljen u "Sl. glasniku SRS" br. 22/80, 24/84, 11/88, + 22/93, 25/93, 35/94, 46/95, 29/01)

PRVI DEO

PORODICA

I. OPŠTE ODREDBE

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se: porodica, brak, bračni odnosi, odnosi roditelja i dece, zaštita dece bez roditeljskog staranja, starateljstvo, izdržavanje, imovinski odnosi u porodici, posebni sudski postupci u sporovima iz bračnih i porodičnih odnosa i lično ime, kao i određeni oblici društvene brige i pravne zaštite porodice.

Član 2.

Društvenu brigu o porodici ostvaruju radni ljudi i građani u organizacijama udruženog rada, mesnim zajednicama, samoupravnim interesnim zajednicama, drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama i društveno-političkim zajednicama.
Društvena i pravna zaštita porodice propisana ovim zakonom sastavni je deo društvene brige o porodici i njenim članovima.

Član 3.

Društvena zajednica obezbeđuje uslove za slobodno i odgovorno roditeljstvo merama socijalne, zdravstvene i pravne zaštite roditelj i dece, kao i sistemom vaspitanja i obrazovanja i informisanja svih građana.

Član 4.

Pravo na slobodno odlučivanje o rađanju dece imaju sva lica koja su sposobna za rasuđivanje.
Pravo iz stava 1. ovog člana može se ograničiti samo radi zaštite zdravlja.

Član 5.

U interesu svestranog razvoja i podizanja dece, roditelji se, uvek kada je to moguće, savetuju o svim značajnim pitanjima vezanim za njihovo roditeljstvo.

Član 6.

U braku se ostvaruju istovremeno interesi bračnih drugova, porodice i društva.
Brak se zasniva na slobodnoj odluci žene i muškarca da zaključe brak, na njihovoj ravnopravnosti, obostranoj naklonosti i ljubavi, poštovanju, razumevanju i poverenju.
Društvena zajednica pravnim i drugim merama stvara potrebne uslove za skladan brak.

Član 7.

Pravo i dužnost da se staraju o podizanju i vaspitavanju svoje dece, roditelji vrše u skladu sa potrebama i interesima dece i interesima društvene zajednice.
Deca rođena u braku ili van braka, prema roditeljima i drugim srodnicima imaju ista prava i dužnosti.
Društvena zajednica pruža zaštitu maloletnoj deci uvek kada interesi dece to zahtevaju.
Društvena i pravna zaštita obezbeđuje se roditeljima kada nisu u stanju da sami ostvare uslove potrebne za život sebi i svojoj deci.
Društvena zajednica preko organa starateljstva sprovodi opšti nadzor nad vršenjem roditeljskog prava.

Član 8.

Deca su dužna da se staraju o svojim roditeljima kojima je potrebna pomoć.
Deci, kao i srodnicima koji ovu obavezu imaju prema ostarelim licima, pomaže i društvena zajednica putem obezbeđenja materijalnog i društvenog položaja ostarelih lica.
Brigu o ostarelim licima preuzima na sebe društvena zajednica u slučajevima kada oni sami nisu u stanju da obezbede sebi uslove za život i nemaju srodnike, koji su po zakonu dužni da im pružaju potrebnu pomoć.

Član 9.

U ostvarivanju prava iz porodičnih odnosa, majci i detetu pruža se posebna zaštita.
Deci koja nemaju roditelje ili su lišena roditeljskog staranja posebna zaštita pruža se putem usvojenja, smeštaja u drugu porodicu ili na drugi način.

Član 10.

Izdržavanje je dužnost i pravo članova porodice i drugih srodnika i izraz njihove porodične solidarnosti.
U slučajevima u kojima se izdržavanje između članova porodice ili između drugih srodnika između kojih po ovom zakonu postoji obaveza izdržavanja, ne može ostvariti u celini ili delimično, društvena zajednica pruža pod uslovima određenim zakonom, neobezbeđenim članovima porodice sredstva neophodna za izdržavanje.

Član 11.

Organ starateljstva kao učesnik u postupku ovlašćen je da stavlja predloge radi zaštite prava i interesa dece, da iznosi i činjenice koje stranke nisu navele i da predlaže da se izvedu potrebni dokazi, da ulaže pravne lekove i da preduzima druge parnične radnje. Sud je dužan da organ starateljstva koji učestvuje u postupku poziva na sva ročišta i da mu dostavlja sve odluke.

Član 12.

Imovinski odnosi u porodici zasnivaju se na načelima ravnopravnosti, uzajamnosti i solidarnosti, kao i na zaštiti interesa maloletne dece.
Imovina članova porodične zajednice može biti zajednička imovina i posebna imovina.

Član 13.

Pod posebnom društvenom zaštitom su maloletnici o kojima se roditelji ne staraju, kao i druga lica koja nisu u mogućnosti da se sama brinu o sebi i zaštiti svojih prava i interesa.
Po odredbama ovog zakona zaštita se pruža i drugim licima, koja nisu u mogućnosti da se sama staraju o svojim pravima i interesima.

Član 14.

Građani imaju pravo na lično ime kao i pravo na promenu ličnog imena pod uslovima predviđenim ovim zakonom.

Član 15.

Punoletstvo se stiče sa navršenih 18 godina života.
Punoletstvom kao i zaključenjem braka pre punoletstva stiče se potpuna poslovna sposobnost.

Član 16.

Zajednica života muškarca i žene koja nije zasnovana po odredbama ovog zakona (vanbračna zajednica) izjednačena je sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan ovim zakonom.
Vanbračna zajednica ne proizvodi dejstva iz stava 1. ovog člana ako su u vreme njenog zasnivanja postojale sledeće bračne smetnje: bračnost, krvno srodstvo, srodstvo zasnovano potpunim usvojenjem, duševna bolest i nesposobnost za rasuđivanje, osim ako je neka smetnja u međuvremenu prestala.

II. OSTVARIVANjE PORODIČNIH PRAVA

Član 17.

Društvena zajednica obezbeđuje da odnosi u porodici od značaja za njenu materijalnu sigurnost i stabilnost postanu interes svih samoupravnih organizacija i zajednica i da se i u njima obezbeđuju uslovi za razvitak tih odnosa i zajedništva između porodice i društva.

Član 18.

Društvena zajednica podstiče izgrađivanje slobodne, svestrane i humane ličnosti u porodici.
Društvena zajednica razvija načela uzajamnosti i solidarnosti u ostvarivanju međusobnih porodičnih prava i obaveza, kao i prava i obaveza između porodice i društva.
Obaveza zakonskog izdržavanja zasniva se na načelima uzajamnosti i solidarnosti.

Član 19.

Društvena zajednica politikom društvenog razvoja, kao i posebnim merama u oblasti obrazovanja i vaspitanja, kulture, socijalne zaštite, dečje zaštite, zdravstvene zaštite i zdravstvenog prosvećivanja, socijalnim radom i drugim merama obezbeđuje uslove za ostvarivanje prava čoveka na slobodno odlučivanje o rađanju dece, povoljne uslove za stupanje u brak i za zasnivanje porodice i za skladan zajednički život u braku i porodici.

Član 20.

Samoupravne organizacije i zajednice i druge organizacije i organi socijalnim radom i metodama zasnovanim na dobrovoljnosti i saradnji podstiču, pomažu i osposobljavaju članove porodice da međusobne odnose i sporove uređuju i rešavaju sporazumno i ostvaruju svoja prava i dužnosti.
Ovim zakonom se utvrđuje u kojim slučajevima i pod kojim uslovima nadležni organ može da vodi postupak, preduzima pojedine radnje i mere zaštite porodice, pomoći porodici i starateljstva bez saglasnosti lica na koja se to odnosi.

Član 21.

Radni ljudi i građani u organizacijama udruženog rada, u samoupravnim interesnim zajednicama, mesnim zajednicama, društveno-političkim zajednicama i društvenim organizacijama vrše poslove ostvarivanja zaštite porodice, pomoći porodici i starateljstva, otklanjanjem uzroka koji dovode do poremećaja u porodici, obezbeđivanjem povoljnijih društvenih uslova za rad na pružanju pomoći porodicama sa poremećenim odnosima, a naročito za rad na pružanju pomoći deci i maloletnicima o kojima se roditelji ne staraju, deci i omladini koja su ometena u socijalnom, duševnom i telesnom razvitku, materijalno neobezbeđenim i ostarelim licima, kao i drugim licima koja nisu u stanju da se sama brinu o sebi i zaštiti svojih prava i interesa.
Radni ljudi i građani udruženi u organizacijama i zajednicama iz stava 1. ovog člana, obezbeđuju i uslove za razvoj i usavršavanje sistema društvenih mera za unapređenje društvenog i stručnog nadzora nad radom organa i organizacija koji neposredno rade na poslovima zaštite porodice, pomoći porodici i starateljstva.

Član 22.

(Brisan)

Član 23.

Poslove zaštite porodice, pomoći porodici i starateljstva u smislu ovog zakona vrši centar za socijalni rad (u daljem tekstu: organ starateljstva).
Kad organ starateljstva u obavljanju poslova utvrđenih ovim zakonom rešava u upravnim stvarima, obavlja ove poslove kao poverene.
Po žalbama protiv rešenja organa starateljstva rešava ministar nadležan za socijalna pitanja.

Član 24.

Samoupravne interesne zajednice socijalne zaštite i dečje zaštite u opštini, kao i druge samoupravne organizacije i zajednice, radi obezbeđivanja zakonskog izdržavanja, mogu samoupravnim sporazumom udruživati sredstva za ove namene (alimentaciona sredstva).
Sredstva iz stava 1. ovog člana vode se na posebnom računu i koriste se pod uslovima i na način utvrđen samoupravnim sporazumom o udruživanju sredstava.
Na načelima solidarnosti i uzajamnosti sredstva za namene iz stava 1. ovog člana mogu se udruživati u okviru Republičke zajednice socijalne zaštite, odnosno Republičke zajednice dečje zaštite.

Član 25.

Organizacije udruženog rada, samoupravne interesne zajednice, samoupravne organizacije, mesne zajednice, društveno-političke zajednice društvenim dogovorima, samoupravnim sporazumima i drugim samoupravnim aktima, mogu uvoditi druge oblike društvene zaštite porodice kojima se obezbeđuju materijalni i drugi uslovi porodičnog života.

III. OSNOVNA NAČELA BRAKA I BRAČNIH ODNOSA I ODNOSA RODITELjA I DECE

Član 26.

Brak je zakonom uređena zajednica života žene i muškarca.
Pravni odnosi u braku uređuju se zakonom.

Član 27.

Za zaključenje braka potrebno je da dva lica različitog pola izjave pred nadležnim organom, na način propisan zakonom, saglasnost da stupe u brak.

Član 28.

U braku bračni drugovi su ravnopravni.

Član 29.

Odnosi između bračnih drugova zasnivaju se na uzajamnoj ljubavi, poštovanju i međusobnom pomaganju.
Bračni drugovi zajednički i sporazumno odlučuju o svim pitanjima od zajedničkog interesa.

Član 30.

Bračni drugovi su dužni da se uzajamno izdržavaju.
Bračni drug je dužan da izdržava bračnog druga koji nema dovoljno sredstava za život, a nesposoban je za rad ili ne može da se zaposli.

Član 31.

Brak prestaje smrću bračnog druga, proglašenjem bračnog druga umrlim, poništenjem i razvodom braka.
Brak se može poništiti samo u slučajevima predviđenim zakonom.
Brak se može razvesti iz razloga i na način propisan zakonom.

Član 32.

Imovina koju su bračni drugovi stekli radom u toku bračne zajednice jeste njihova zajednička imovina.
Bračni drugovi mogu imati i posebnu imovinu.

Član 33.

Roditelji imaju pravo i dužnost da se staraju o podizanju i vaspitanju svoje dece u duhu odanosti prema socijalističkoj domovini, da razvijaju kod dece radne navike i da ih pripremaju za korisne članove društvene zajednice.
Roditeljsko pravo pripada majci i ocu zajedno.
Maloletnu decu zastupaju roditelji.

Član 34.

Prava i dužnosti roditelja prema deci, kao i prava i dužnosti dece prema roditeljima jednaka su bez obzira da li su deca rođena u braku ili van braka.

Član 35.

Roditelji i deca dužni su da se uzajamno pomažu i izdržavaju.

Član 36.

Odricanje od prava na izdržavanje između roditelja i dece i između bračnih drugova nema pravnog dejstva.

Član 37.

Ocem deteta rođenog u braku smatra se muž majke deteta.
Ako je dete rođeno van braka, ocem deteta smatra se muškarac koji ga je priznao za svoje, ili je pod uslovima propisanim zakonom utvrđeno da je on otac deteta.
Pod uslovima određenim zakonom, mogu se utvrditi i osporavati materinstvo ili očinstvo deteta.

Član 38.

Roditeljsko pravo prestaje punoletstvom deteta ili zaključenjem braka pre navršenog punoletstva.
Roditelj može biti lišen ili ograničen u vršenju roditeljskog prava pod uslovima predviđenim zakonom.
39.Potpunim usvojenjem zasnivaju se odnosi koji postoje između roditelja i dece.

Član 40.

(Brisan)

DRUGI DEO

BRAK

I. ZAKLjUČENjE BRAKA

1. Uslovi za zaključenje i punovažnost braka

Član 41.

Brak se smatra zaključenim u trenutku kada bračni drugovi daju saglasnu izjavu volje za njegovo zaključenje pred nadležnim matičarem, na način predviđen ovim zakonom.

Član 42.

Brak neće biti punovažan ako je za njegovo zaključenje postojala neka bračna smetnja ustanovljena ovim zakonom.

Član 43.

Ne može se zaključiti brak ako nema slobodnog pristanka budućih bračnih drugova, već je pristanak iznuđen prinudom ili dat u zabludi.

Član 44.

Niko ne može zaključiti nov brak dok mu ranije zaključen brak ne prestane.

Član 45.

Brak ne može zaključiti lice koje zbog duševne bolesti, ili iz drugih razloga nije sposobno za rasuđivanje.

Član 46.

Ne mogu zaključiti brak među sobom krvni srodnici u pravoj liniji, kao ni rođeni brat i sestra, brat i sestra po ocu ili majci, stric i sinovica, ujak i sestričina, tetka i bratanac, tetka i sestrić ni deca rođene braće i sestara i braće i sestara po ocu ili majci.

Član 47.

Usvojenje predstavlja smetnju za stupanje u brak.
Srodstvo zasnovano usvojenjem predstavlja smetnju za zaključenje braka samo između usvojioca, s jedne i usvojenika i njegovih potomaka s druge strane.
Srodstvo zasnovano potpunim usvojenjem predstavlja smetnju za zaključenje braka kao i krvno srodstvo.
Kada je u pitanju usvojenje iz stava 2. ovog člana, iz opravdanih razloga može nadležni sud dozvoliti zaključenje braka između usvojioca i usvojenika, po prethodno pribavljenom mišljenju organa starateljstva.

Član 48.

Ne mogu stupiti u brak srodnici po tazbini i to: svekar i snaha, zet i tašta, očuh i pastorka, maćeha i pastorak, bez obzira na to da li je brak usled čijeg zaključenja su oni došli u ove odnose prestao.
Iz opravdanih razloga može nadležni sud dozvoliti zaključenje braka između pomenutih srodnika po tazbini, po prethodno pribavljenom mišljenju organa starateljstva.

Član 49.

Ne može stupiti u brak lice koje nije navršilo 18 godina života.
Iz opravdanih razloga može sud dozvoliti stupanje u brak maloletnom licu starijem od 16 godina, na njegov predlog, ako utvrdi da je ono dostiglo telesnu i duševnu zrelost potrebnu za vršenje prava i dužnosti u braku.
Pre donošenja odluke, sud će pribaviti mišljenje organa starateljstva, saslušati podnosioca predloga i njegove roditelje ili staraoca i lice sa kojim namerava da zaključi brak, pribaviti mišljenje zdravstvene organizacije i ispitati druge okolnosti koje su od značaja za donošenje odluke.

Član 50.

Zabranjen je brak između staraoca i njegovog štićenika za vreme trajanja starateljstva.
Sklapanjem braka između ovih lica prestaje starateljstvo, a brak ostaje na snazi.
Iz opravdanih razloga može nadležni sud ovim licima dozvoliti stupanje u brak, po prethodno pribavljenom mišljenju organa starateljstva.

2. Postupak zaključenja braka

Član 51.

Lica koja nameravaju da stupe u brak podnose prijavu za zaključenje braka matičaru skupštine opštine. Uz prijavu se prilaže izvod iz matične knjige rođenih, a kad je to potrebno i druge isprave.

Član 52.

Matičar će, na osnovu izjava lica koja žele da stupe u brak, a po potrebi i na drugi način proveriti, postoji li koja od bračnih smetnji (čl. 43-49) ili zabrana za zaključenje braka (član 50).
Ako utvrdi da postoji koja od bračnih smetnji ili zabrana, matičar će usmeno saopštiti podnosiocima prijave da ne mogu zaključiti brak i o tome sačiniti službenu belešku.

Član 53.

Lica koja su podnela prijavu za zaključenje braka, ukoliko nisu saglasna sa usmenim saopštenjem iz stava 2. prethodnog člana, mogu u svako doba zahtevati da matičar donese rešenje o odbijanju prijave za zaključenje braka.
Podnošenje žalbe protiv rešenja iz prethodnog stava nije vezano za rok.

Član 54.

Dan za zaključenje braka određuje matičar u sporazumu sa licima koja žele da stupe u brak.

Član 55.

Matičar će preporučiti licima koja žele da stupe u brak da se do dana zaključenja braka uzajamno obaveste o stanju zdravlja, da posete bračno, odnosno porodično savetovalište i upoznaju se sa stručnim mišljenjem o uslovima za razvoj skladnih bračnih i porodičnih odnosa, kao i da posete zdravstvenu organizaciju radi upoznavanja sa mogućnostima i prednostima planiranja porodice, kao i da se sporazumeju o budućem prezimenu.

Član 56.

Zaključenje braka vrši se na svečan način i u naročito određenoj prostoriji.
Zaključenje braka može se obaviti i na nekom drugom mestu, ako to bračni drugovi zahtevaju i za to navedu opravdane razloge.

Član 57.

Zaključenju braka prisustvuju oba buduća bračna druga, dva svedoka i matičar.

Član 58.

U naročito opravdanim slučajevima, nadležni opštinski organ uprave može rešenjem dozvoliti da se brak zaključi u prisustvu samo jednog od budućih bračnih drugova i punomoćnika drugog bračnog druga.
U punomoćju, koje mora biti overeno, moraju biti tačno označeni lični podaci punomoćnika i lica s kojim se preko punomoćnika zaključuje brak i datum izdavanja punomoćja.
Punomoćje iz stava 2. ovog člana važi 90 dana od dana overavanja.

Član 59.

Svedok pri zaključenju braka može biti svako poslovno sposobno lice.

Član 60.

Zaključenje braka počinje izveštajem matičara da su zaključenju braka pristupili podnosioci prijave i da je na osnovu isprava, izjava budućih bračnih drugova i svedoka, utvrđeno da ne postoje bračne smetnje (čl. 43. do 49) niti zabrana za zaključenje braka (član 50).
Ako se brak sklapa preko punomoćnika pročitaće se punomoćje izdato u smislu člana 58. ovog zakona.

Član 61.

Pošto matičar utvrdi da na izveštaj iz člana 60. ovog zakona nema prigovora, upoznaće buduće bračne drugove s odredbama ovog zakona o njihovim pravima i dužnostima tako što će im pročitati odredbe čl. 65. do 70, član 287. stav 1, član 320. stav 1. i član 321. stav 1 ovog zakona.
Matičar će upitati pojedinačno svakog od budućih bračnih drugova da li pristaju da međusobno zaključe brak.
Posle datih saglasnih izjava o zaključenju braka, matičar proglašava da je brak zaključen.

Član 62.

Zaključeni brak matičar upisuje u matičnu knjigu venčanih u koju se upisuju bračni drugovi, svedoci i matičar.

Član 63.

Odmah po zaključenju braka, bračnim drugovima će se izdati izvod iz matične knjige venčanih.

Član 64.

Lica koja vrše venčanje po verskim propisima ne mogu obaviti venčanje dok im supruzi ne dokažu izvodom iz matične knjige venčanih da su zaključili brak.

II. PRAVA I DUŽNOSTI BRAČNIH DRUGOVA

Član 65.

Svaki bračni drug je slobodan da razvija svoje radne, duhovne i druge sposobnosti i sklonosti i da se samostalno uključuje u sve oblike društvenog života.
Svaki je bračni drug nezavisan u izboru rada i zanimanja.

Član 66.

Bračni drugovi su dužni da razvijaju osećanje međusobne solidarnosti, kao i solidarnosti prema drugim članovima porodice, a naročito prema svojoj rođenoj ili usvojenoj deci.

Član 67.

Bračni drugovi su ravnopravni u svim ličnim i imovinskim odnosima.

Član 68.

Bračni drugovi su dužni jedno drugom biti verni i uzajamno se pomagati i poštovati.

Član 69.

Bračni drugovi određuju sporazumno mesto stanovanja.
O vođenju zajedničkog domaćinstva odlučuju bračni drugovi sporazumno.
Izdržavanju porodice doprinose bračni drugovi srazmerno svojim mogućnostima.

Član 70.

Imovina bračnih drugova može biti zajednička i posebna imovina.

III. PRESTANAK BRAKA

Član 71.

Brak prestaje poništenjem ili razvodom kad presuda o poništenju, odnosno razvodu postane pravosnažna.
Ako je nestali bračni drug proglašen umrlim, brak prestaje danom koji je pravosnažnim rešenjem utvrđen kao dan smrti nestalog bračnog druga. Ako taj dan nije bilo moguće utvrditi, brak prestaje kad rešenje suda o proglašenju nestalog bračnog druga umrlim postane pravosnažno.

1. Poništenje braka

Član 72.

Ništav je brak pri čijem zaključenju nisu ispunjeni uslovi predviđeni za punovažnost braka u članu 41. ovog zakona.
Neće se poništiti brak ako je do nedostatka u postupku došlo isključivo krivicom organa ovlašćenog za zaključenje braka.

Član 73.

Ništav je brak koji je zaključen za vreme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih drugova.
Ako bračni drugovi iznesu u postupku za poništenje njihovog braka da raniji brak nije punovažan, prethodno će se suditi o punovažnosti ranijeg braka, i ako taj brak bude poništen, njihov se brak neće poništiti.
Neće se poništiti novi brak zaključen za vreme trajanja ranijeg braka jednog od bračnih drugova, ako je raniji brak prestao u međuvremenu.
Ako zbog smrti bračnog druga koji je zaključio novi brak za vreme trajanja ranijeg braka istovremeno prestanu oba braka poništiće se novi brak, osim u slučaju poništaja ranijeg braka ili ako je novi brak trajao dugi niz godina, a bračni drug iz ranijeg braka nije ništa preduzimao u cilju uspostavljanja bračne zajednice.

Član 74.

Ništav je brak koji zaključi lice koje zbog duševne bolesti ili iz drugih razloga nije sposobno za rasuđivanje.

Član 75.

Ništav je brak između srodnika po krvi, po usvojenju ili po tazbini između kojih zakon ne dozvoljava brak.
Ako je brak zaključen između srodnika po usvojenju ili po tazbini između kojih je brak moguć samo po dozvoli suda (čl. 47. stav 4. i 48. stav 2) može sud kome je podneta tužba za poništenje braka dati naknadno ovo odobrenje.

Član 76.

Može se poništiti brak ako je bračni drug pristao na njegovo zaključenje u strahu izazvanom silom ili ozbiljnom pretnjom.

Član 77.

Može se poništiti brak zaključen u zabludi o ličnosti bračnog druga kad se mislilo da se stupa u brak sa jednim licem a stupilo se u brak sa drugim, ili kad se stupilo u brak sa određenim licem, ali koje nije ono za koje se izdavalo.
Može se poništiti brak zaključen u zabludi o bitnim osobinama jednog bračnog druga koje bi drugog bračnog druga odvratile od stupanja u brak da ih je znao i koje su dovele do ozbiljne i trajne poremećenosti bračnih odnosa.
Trajna, opasna i teška bolest, protivprirodne navike, polna nemoć, ranija osuda zbog beščastećeg dela, bremenitost žene od drugog lica, nečasno zanimanje i slične osobine i radnje, predstavljaju nekoliko primera bitnih osobina koje povlače ništavost braka ako je drugi bračni drug bio u zabludi o njima.

Član 78.

Ništav je brak koji nije zaključen u cilju zajednice života bračnih drugova.
Brak je ništav kada bračni drugovi nisu stvarno želeli da uspostave zajednicu života već da zaključenjem braka prikriju neki drugi pravni posao ili da ostvare neki drugi cilj (zakonsko nasleđivanje, porodična penzija, izbegavanje krivičnog progona, zloupotreba stanarskog prava i sl.)
Ovakav brak neće se poništiti ako je naknadno uspostavljena zajednica života.

Član 79.

Pravo na podizanje tužbe za poništenje braka iz uzroka navedenih u čl. 72. do 75. i 78. ovog zakona pripada supruzima i svim licima koji imaju neposredni pravni interes da brak bude poništen, kao i javnom tužiocu.
Nakon prestanka razloga iz člana 74. ovog zakona, pravo na tužbu za poništenje braka pripada samo bračnom drugu koji je bio teže duševno bolestan ili je iz drugih razloga bio nesposoban za rasuđivanje. Tužba se može podneti u roku od jedne godine od prestanka navedenih razloga, a ako je bračni drug bio potpuno lišen poslovne sposobnosti, u roku od jedne godine od pravnosnažnosti odluke o vraćanju poslovne sposobnosti.
Tužba za poništenje braka iz uzroka pomenutih u stavu 1. ovog člana može se podići i posle prestanka braka.
Pravo na podizanje tužbe za poništenje braka ne zastareva, ukoliko nije što drugo u zakonu predviđeno.

Član 80.

Poništenje braka zaključenog pod prinudom ili u zabludi može tražiti samo bračni drug koji je bio prinuđen ili je u zabludi pristao na brak.
Ne može se tražiti poništenje braka ako je protekla godinu dana od dana kada je prinuda prestala ili od kada je zabluda uočena, a supruzi su živeli zajedno za to vreme.

Član 81.

Po tužbi roditelja, odnosno staraoca sud može ispitujući sve okolnosti poništiti brak koji je bez dozvole nadležnog suda zaključilo lice mlađe od 18 godina do punoletstva tog lica.
Pravo na tužbu pripada i licu koje je u vreme zaključenja braka bilo maloletno, u roku od šest meseci posle navršenih 18 godina.

Član 82.

Pravo na podizanje tužbe za poništenje braka ne prelazi na naslednike, ali naslednici tužioca mogu produžiti već započeti postupak.

2. Uzroci za razvod braka

Član 83.

Bračni drug može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi ozbiljno i trajno poremećeni ili kad se iz drugih razloga ne može ostvarivati svrha braka (nestalost, duševna bolest i slično).

Član 84.

Oba bračna druga mogu tražiti da se brak razvede na osnovu njihovog sporazuma.
Bračni drugovi mogu samo sporazumno tražiti razvod braka za vreme trudnoće žene, odnosno dok njihovo zajedničko dete ne navrši godinu dana života.
Uz predlog za sporazumni razvod bračni drugovi su dužni da podnesu pismeni sporazum o čuvanju, vaspitavanju i izdržavanju zajedničke dece, kao i načinu održavanja ličnih odnosa sa njima.
Sud može da odbije da razvede brak na osnovu sporazuma bračnih drugova, ako utvrdi da to zahtevaju opravdani interesi njihove maloletne zajedničke dece.

Član 85.

Pravo na podizanje tužbe za razvod braka pripada bračnim drugovima. Ovo pravo ne prelazi na naslednike, ali naslednici tužioca mogu produžiti već započeti postupak u cilju dokazivanja osnovanosti tužbe.

TREĆI DEO

ODNOSI RODITELjA I DECE

I. OČINSTVO I MATERINSTVO

1. Utvrđivanje očinstva i materinstva

Član 86.

Ocem deteta rođenog u braku, kao i u roku od 300 dana po prestanku braka smatra se muž majke deteta.
Ako je dete rođeno u docnijem braku svoje majke, ali pre isteka roka od 270 dana po prestanku njenog prethodnog braka, ocem će se smatrati muž majke iz prethodnog braka, osim ako muž majke iz docnijeg braka sa njenim pristankom prizna dete za svoje.

Član 87.

Smatra se da je dete rođeno u braku kada njegovi roditelji međusobno zaključe brak.
Ako su roditelji deteta rođenog van braka imali nameru da zaključe brak, pa su u tome bili sprečeni smrću jednog od njih ili oba ili nekom bračnom smetnjom koja je nastala posle začeća deteta, sud će u vanparničnom postupku na zahtev jednog od roditelja ili deteta oglasiti da je dete rođeno u braku.
Ako nijedan od roditelja nije živ ili je živi roditelj lišen poslovne sposobnosti ili je lišen roditeljskog prava, postupak kod suda radi oglašenja da je dete rođeno u braku do punoletstva deteta može da pokrene organ starateljstva.
Pod uslovima iz stava 2. ovog člana zahtev za oglašenje da je dete rođeno u braku može se istaći i u sporu radi utvrđivanja očinstva, ako očinstvo nije ranije utvrđeno priznanjem ili odlukom suda.

Član 88.

Ocem deteta, koje nije rođeno u braku ni u roku od 300 dana po prestanku braka, smatra se muškarac koji ga prizna za svoje ili čije je očinstvo utvrđeno odlukom suda.

Član 89.

Majka deteta rođenog van braka može u prijavi rođenja deteta označiti lice koje smatra ocem svog deteta. Ovu izjavu majka može dati i usmeno na zapisnik kod matičara ili drugog državnog organa ovlašćenog za sastavljanje javnih isprava ili u overenoj ispravi ili u testamentu.
Ako majka u prijavi rođenja deteta nije označila lice koje smatra ocem deteta, matičar će je poučiti o njenom pravu da to učini.
Kad primi izjavu majke o ličnosti oca njenog deteta, matičar će pozvati označeno lice da se u roku od 30 dana neposredno pred matičarem ili u overenoj ispravi izjasni o svom očinstvu. Poziv ovom licu mora se uručiti lično i na način kojim se obezbeđuje tajnost.
O radnjama koje preduzima i o usmenim izjavama majke deteta i lica za koje majka tvrdi da je otac deteta, matičar će sastaviti zapisnik.
Ako pozvano lice izjavi da nije otac deteta ili se u roku od 30 dana ne izjasni o očinstvu deteta, matičar će o tome obavestiti majku deteta.
Ako pozvano lice izjavi na zapisnik pred matičarem ili u overenoj ispravi da se smatra ocem deteta, matičar će ga upisati kao oca deteta u matičnu knjigu rođenih i o upisu obavestiti majku deteta.

Član 90.

Lice koje sebe smatra ocem deteta može priznati očinstvo pred matičarem na zapisnik.
Očinstvo se može priznati i pred organom starateljstva, sudom ili kojim drugim državnim organom ovlašćenim za sastavljanje javnih isprava. Ovi organi su dužni da bez odlaganja overeni zapisnik dostave matičaru nadležnom za upis deteta u matičnu knjigu rođenih.
Očinstvo se može priznati i u testamentu.
Izjava o priznanju očinstva ne može se dati preko punomoćnika.

Član 91.

Izjava o priznanju očinstva može se dati i pre rođenja deteta. Ta izjava proizvodi pravno dejstvo pod uslovom da se dete rodi živo.

Član 92.

Posle smrti deteta očinstvo se može utvrditi samo odlukom suda na zahtev ovlašćenih lica, ako za to imaju pravni interes.

Član 93.

Očinstvo može priznati muškarac sposoban za rasuđivanje koji je navršio 16 godina života.

Član 94.

Priznanje očinstva proizvodi pravno dejstvo i upisuje se u matičnu knjigu rođenih samo ako se sa priznanjem saglasi majka deteta.
Izjavu o saglasnosti sa priznanjem očinstva majka može dati na način propisan u članu 90. ovog zakona za priznanje očinstva.
Matičar je dužan da pozove majku deteta da se u roku od 30 dana izjasni o priznanju očinstva, ako ona već ranije nije označila isto lice kao oca deteta.

Član 95.

Ako je dete starije od 16 godina potrebna je i njegova saglasnost sa priznanjem očinstva. Ova saglasnost se daje na način propisan u članu 90. ovog zakona.
Ako je dete mlađe od 16 godina, ili je starije od 16 godina ali je trajno nesposobno za rasuđivanje, a majka više nije živa, ili je nepoznatog boravišta, ili je proglašena umrlom, ili je potpuno lišena poslovne sposobnosti, izjavu o saglasnosti sa priznanjem očinstva daje staralac deteta sa odobrenjem organa starateljstva.

Član 96.

Ako se majka deteta ili dete koje je starije od 16 godina, ili staralac deteta kad je njegova saglasnost potrebna, ne saglase sa priznanjem očinstva, ili se ne izjasne o tome u roku od 30 dana po prijemu obaveštenja o priznanju, lice koje je priznalo dete za svoje može podneti tužbu sudu radi utvrđenja da je ono otac deteta.
Tužba se može podneti u roku od tri godine po prijemu obaveštenja o nesaglasnosti majke, odnosno deteta. Ako je u međuvremenu utvrđeno očinstvo drugog lica tužba se ne može podneti po proteku roka za osporavanje očinstva tom licu.

Član 97.

Izjava o priznanju očinstva, kao i izjave majke i deteta o saglasnosti sa priznanjem očinstva, ne mogu se opozvati.
Lice koje je dalo izjavu o priznanju očinstva, odnosno izjavu o saglasnosti sa priznanjem očinstva, može tražiti poništenje izjave ako je ona izazvana prinudom ili je data usled prevare ili u zabludi.
Tužba za poništaj izjave može se podneti u roku od šest meseci od dana kad je prinuda prestala, odnosno od dana kad je zabluda uočena.

Član 98.

Tužbu za utvrđenje očinstva deteta rođenog van braka pored lica koje sebe smatra ocem deteta mogu podneti dete i majka deteta.
Dete rođeno van braka može podneti tužbu za utvrđenje očinstva do navršene 25. godine života. Ako je dete maloletno ili je poslovno nesposobno tužbu u njegovo ime može podneti majka. Ako majka nije živa, ili je lišena poslovne sposobnosti, odnosno roditeljskog prava, kao i kada je majka nepoznatog boravišta, tužbu može podneti staralac sa odobrenjem organa starateljstva.
Tužbu za utvrđenje očinstva majka može podneti u svoje ime dok vrši roditeljsko pravo.

Član 99.

Ako je majka označila određeno lice za oca svog deteta, a u roku od godinu dana od rođenja deteta ne pokrene postupak za utvrđivanje očinstva, organ starateljstva može po službenoj dužnosti da pokrene taj postupak u ime deteta. U tom slučaju detetu se postavlja poseban staralac za vođenje postupka.
Organ starateljstva neće po službenoj dužnosti pokrenuti postupak za utvrđivanje očinstva, ako se majka iz opravdanih razloga protivi tome.

Član 100.

Odredbe ovog zakona o utvrđivanju očinstva shodno se primenjuju i pri utvrđivanju materinstva, ukoliko iz prirode stvari ne proizilazi nešto drugo.

Član 101.

Nije dopušteno istraživanje očinstva deteta koje je začeto veštačkom oplodnjom majke.

2. Osporavanje očinstva i materinstva

Član 102.

Muž može osporiti očinstvo deteta koje je rodila njegova žena u toku braka ili pre isteka 300 dana od prestanka braka, ako smatra da mu nije otac.
Tužbu radi osporavanja očinstva može podneti u roku od šest meseci od dana saznanja za činjenicu koja dovodi u sumnju njegovo očinstvo, a najkasnije u roku od deset godina od rođenja deteta.
Ako je muž majke deteta potpuno lišen poslovne sposobnosti, tužbu radi osporavanja njegovog očinstva može podići njegov staralac sa odobrenjem organa starateljstva.

Član 103.

Majka može osporiti da je otac njenog deteta lice koje se po ovom zakonu smatra njegovim ocem.
Tužbu radi osporavanja očinstva može podneti u roku od šest meseci od rođenja deteta.

Član 104.

Dete može osporiti da mu je otac lice koje se po zakonu smatra njegovim ocem.
Tužbu radi osporavanja očinstva dete može podneti do navršene 25. godine života. Ako je dete maloletno ili je poslovno nesposobno tužbu u njegovo ime može podneti majka, a ako majka nije živa, ili je nepoznatog boravišta, ili je lišena poslovne sposobnosti, ili je lišena roditeljskog prava, tužbu može podneti staralac sa odobrenjem organa starateljstva.

Član 105.

Lice koje sebe smatra ocem deteta rođenog van braka, može osporiti očinstvo drugom licu koje je to dete priznalo za svoje pod uslovom da istom tužbom traži da se utvrdi njegovo očinstvo.
Tužba se može podneti u roku od jedne godine od upisa osporavanog očinstva u matičnu knjigu rođenih.

Član 106.

Lice koje sebe smatra ocem deteta rođenog u braku može osporiti očinstvo licu koje se po ovom zakonu smatra ocem deteta, samo ako je živelo u zajednici sa majkom deteta u vreme začeća deteta ili je zajednicu života sa njom zasnovalo pre rođenja deteta, pod uslovom da istom tužbom traži da se utvrdi njegovo očinstvo.
Tužbu radi osporavanja očinstva u slučaju iz prethodnog stava može podneti u roku od jedne godine od rođenja deteta.

Član 107.

Žena koja je upisana u matičnu knjigu rođenih kao majka deteta može osporiti svoje materinstvo ako smatra da mu nije majka.
Tužbu radi osporavanja materinstva može podneti u roku od šest meseci od saznanja za činjenicu da nije majka deteta, a najkasnije u roku od deset godina od rođenja deteta.

Član 108.

Žena koja sebe smatra majkom deteta može osporiti materinstvo drugoj ženi koja je u matičnu knjigu rođenih upisana kao majka toga deteta, pod uslovom da istom tužbom traži da se utvrdi njeno materinstvo.
Ovu tužbu može podneti u roku od šest meseci od saznanja da je ona majka toga deteta, a najkasnije u roku od deset godina od rođenja deteta.

Član 109.

Dete može osporiti materinstvo ženi koja je upisana u matičnu knjigu rođenih kao njegova majka.
Tužbu radi osporavanja materinstva dete može podneti do navršene 25. godine života. Do punoletstva deteta, kao i u slučaju kad je dete lišeno poslovne sposobnosti, ovu tužbu u njegovo ime može podneti staralac, sa odobrenjem organa starateljstva.

Član 110.

Muž može osporiti očinstvo deteta koje je rodila njegova žena u toku braka ili pre isteka 300 dana od prestanka braka, ako je dete bez njegove saglasnosti začeto veštačkom oplodnjom majke oplodnim ćelijama drugog muškarca.
Tužbu radi osporavanja očinstva može podneti u roku od šest meseci od saznanja za činjenicu da je dete začeto veštačkim putem oplodnim ćelijama drugog muškarca, a najkasnije u roku od deset godina od rođenja deteta.

Član 111.

Pravo na tužbu radi osporavanja očinstva, kao i pravo na tužbu radi osporavanja materinstva, ne prelazi na naslednike ovlašćenih lica, ali naslednici mogu da nastave započeti postupak ako za to imaju pravni interes.
Izuzetno od odredbe prethodnog stava, naslednici lica koje se po ovom zakonu smatra ocem deteta mogu podneti tužbu radi osporavanja očinstva samo ako to lice nije saznalo ni za začeće ni za rođenje deteta niti je u vreme začeća deteta živelo u zajednici sa majkom deteta.

Član 112.

Posle smrti deteta nije dopušteno osporavanje očinstva i materinstva.

II. DUŽNOSTI I PRAVA RODITELjA I DECE

Član 113.

Roditelji imaju dužnost i pravo da čuvaju svoju maloletnu decu i da se staraju o njihovom životu i zdravlju.
Ako je jedan roditelj umro, ili je proglašen za umrlog, ili nije poznat, ili je lišen roditeljskog prava, roditeljsko pravo pripada drugom roditelju.

Član 114.

Maloletna deca imaju pravo da žive sa svojim roditeljima.
Maloletna deca mogu da žive odvojeno od svojih roditelja samo kad to zahtevaju opravdani interesi dece ili kad to zahtevaju zajednički interesi dece i roditelja.

Član 115.

Roditelji imaju dužnost i pravo da sa svojom decom razvijaju odnose ljubavi, poverenja i zajedništva i da ih usmeravaju na usvajanje porodičnih i društvenih vrednosti svojstvenih normama socijalističkog morala.

Član 116.

Roditelji imaju dužnost i pravo da svojim ličnim doprinosom i koristeći usluge odgovarajućih društvenih institucija stvaraju uslove za pravilno vaspitavanje i obrazovanje svoje dece i njihovo osposobljavanje za aktivan, stvaralački život u socijalističkoj samoupravnoj zajednici.

Član 117.

Roditelji su dužni da se, prema svojim mogućnostima, staraju o školovanju i stručnom obrazovanju svoje dece, vodeći računa o njihovim sposobnostima, sklonostima i željama.

Član 118.

Dostave i izjave koje treba učiniti maloletnom detetu mogu se punovažno učiniti jednom ili drugom roditelju, a ako roditelji ne žive zajedno, roditelju kod kojega dete živi.

Član 119.

Imovinom deteta do njegovog punoletstva upravljaju u korist deteta njegovi roditelji.

Član 120.

Dohodak od imovine svog deteta roditelji mogu upotrebiti prvenstveno za njegovo izdržavanje, vaspitavanje i obrazovanje, kao i za neophodne potrebe porodične zajednice, ukoliko nemaju dovoljno sredstava.

Član 121.

Roditelji mogu samo sa odobrenjem organa starateljstva otuđiti ili opteretiti imovinu svoga deteta samo radi njegovog izdržavanja, vaspitavanja i obrazovanja ili ako to zahteva koji drugi njegov interes.

Član 122.

Dete koje je navršilo četrnaest godina života može samo da zaključuje pravne poslove, ali je za punovažnost tih poslova, izuzev poslova manjeg značaja, potrebno odobrenje njegovih roditelja, odnosno odobrenje organa starateljstva za pravne poslove iz člana 121. ovog zakona, ukoliko zakonom nije drukčije određeno.
Dete koje je navršilo 15 godina života može samostalno zasnovati radni odnos i raspolagati svojim ličnim dohotkom i imovinom koju je steklo svojim radom, ali je obavezno da od tih prihoda doprinosi za svoje izdržavanje, vaspitavanje i obrazovanje.

3. VRŠENjE RODITELjSKOG PRAVA

Član 123.

Roditeljsko pravo roditelji vrše zajednički i sporazumno, a u slučaju njihovog neslaganja odlučuje organ starateljstva.
Kad je jedan roditelj lišen roditeljskog prava, ili je lišen poslovne sposobnosti, ili zbog drugih okolnosti nije u mogućnosti da vrši roditeljsko pravo, vrši ga drugi roditelj sam.

Član 124.

Ako roditelji žive odvojeno, roditeljsko pravo vrši roditelj kod koga dete živi.
Ako se u slučaju odvojenog života roditelji ne sporazumeju kod koga će od njih dete da živi, odluku o tome donosi organ starateljstva ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Ako je u slučaju odvojenog života roditelja, razvoda ili poništenja braka odlukom suda ili drugog nadležnog organa dete povereno na čuvanje i vaspitavanje jednom od roditelja, roditeljsko pravo vrši roditelj kome je dete povereno.
Za vreme izvršenja sudske vaspitne mere roditeljsko pravo vrši roditelj kome je tom odlukom naloženo da sprovodi vaspitnu meru.

Član 125.

Kada nadležni sud u bračnom sporu donese presudu kojom se brak razvodi, ili se poništava, ili se odbija tužbeni zahtev za utvrđenje da brak postoji, odlučiće istom presudom o čuvanju i vaspitavanju maloletne dece stranaka.
Ako se roditelji nisu o ovome sporazumeli ili ako njihov sporazum ne odgovara interesima dece, sud će, pošto pribavi mišljenje i predlog organa starateljstva i ispita sve okolnosti, odlučiti: da sva deca ostanu na čuvanju i vaspitavanju kod jednog od roditelja, da neka ostanu kod majke a neka kod oca, da sva budu poverena nekom trećem licu ili nekoj organizaciji.
Sud će presudom urediti i način održavanja ličnih odnosa deteta sa roditeljem koji ne vrši roditeljsko pravo ako ga drugi roditelj u tome sprečava, ili ako, ceneći sve okolnosti slučaja, nađe da je to potrebno radi zaštite deteta.
Sud će, na zahtev jednog od roditelja ili organa starateljstva, izmeniti odluku o čuvanju i vaspitavanju dece i ličnim odnosima roditelja prema njihovoj zajedničkoj deci, ako to zahtevaju promenjene prilike.

Član 126.

O pitanjima koja su od bitnog značaja za razvoj deteta odlučuju oba roditelja sporazumno i u slučaju kad, po njihovom sporazumu, ili po odluci organa starateljstva ili po odluci suda, jedan od njih vrši roditeljsko pravo, ako drugi roditelj ispunjava svoje dužnosti prema detetu.

Član 127.

Ako se roditelj koji ne vrši roditeljsko pravo ne slaže sa nekom merom ili postupkom drugog roditelja u vršenju roditeljskog prava, može o tome obavestiti organ starateljstva koji je dužan da odluči da li je takva mera, odnosno postupak u interesu deteta.

Član 128.

Kad to zahtevaju interesi deteta, roditelj odnosno roditelji mogu privremeno da povere dete na čuvanje i vaspitavanje trećem licu, ako to lice ispunjava uslove za staraoca.
Ako roditelji ili roditelj koji sam vrši roditeljsko pravo, odlaze na privremeni boravak u drugo mesto u zemlji ili inostranstvu mogu za to vreme poveriti dete na čuvanje i vaspitavanje samo licu koje ispunjava uslove da bude staralac.
Ako se dete za duže vreme poverava na čuvanje i vaspitanje drugom licu, u pogledu mera posebne društvene zaštite deteta primenjuju se odredbe čl. 215. do 218. ovog zakona.

Član 129.

U slučaju smrti roditelja koji je sam vršio roditeljsko pravo po odluci suda ili po odluci organa starateljstva ili po sporazumu sa drugim roditeljem, kao i u slučaju kad taj roditelj izgubi poslovnu sposobnost ili napusti dete, drugi roditelj ima pravo da zahteva da mu lice kod koga se dete nalazi preda dete na čuvanje i vaspitavanje.
U slučaju spora između roditelja i trećeg lica, nadležni sud može odlučiti da dete poveri na čuvanje i vaspitavanje licu kod koga se dete nalazi, nekom drugom licu ili organizaciji, ako po pribavljenom mišljenju i predlogu organa starateljstva, pošto ispita sve okolnosti, utvrdi da opravdani interesi deteta to zahtevaju.

Član 130.

Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o poveravanju dece na čuvanje i vaspitavanje, dužan je da na pogodan način ispita sve okolnosti koje su od značaja za pravilan duhovni i fizički razvoj i vaspitavanje deteta i da se prilikom donošenja odluke rukovodi prvenstveno interesima deteta. Pri tome posebno uzima u obzir emocionalne potrebe i želje deteta o čemu pribavlja mišljenje odgovarajućih stručnjaka uvek kad to okolnosti slučaja zahtevaju.

Član 131.

Ako dete ne živi u zajednici sa roditeljima ili sa jednim od njih, roditelji će se sporazumeti o načinu održavanja ličnih odnosa sa detetom. U slučaju spora odluku o tome donosi organ starateljstva.
Organ starateljstva može ponovo da uredi način održavanja ličnih odnosa roditelja sa decom ako to zahtevaju promenjene prilike, bez obzira da li je o tome ranije odlučivao sud ili organ starateljstva.
Održavanje ličnih odnosa dece sa roditeljima može se ograničiti ili privremeno zabraniti samo radi zaštite zdravlja i drugih važnih interesa dece.

IV. NADZOR NAD VRŠENjEM RODITELjSKOG PRAVA

Član 132.

Organ starateljstva vrši opšti nadzor nad vršenjem roditeljskog prava.

Član 133.

Organ starateljstva dužan je da preduzima potrebne mere radi zaštite ličnih i imovinskih prava i interesa maloletnog deteta.
Organi pravosuđa, interesne i mesne zajednice, organizacije udruženog rada, organi društveno-političke zajednice, vaspitne i obrazovne organizacije, kao i druge organizacije i zajednice i svaki građanin dužni su da obaveste organ starateljstva čim saznaju da roditelj nije u mogućnosti da vrši roditeljsko pravo ili je detetu, odnosno maloletniku iz drugih razloga potrebna zaštita.
Matičar je dužan da prijavi organu starateljstva rođenje deteta čiji jedan ili oba roditelja nisu poznati radi preduzimanja mera za njegovu zaštitu.

Član 134.

Ako opravdani interesi deteta to zahtevaju, organ starateljstva upozorava roditelje na nedostatke u vaspitavanju i podizanju deteta i pomaže im da dete pravilno odgajaju, a može ih uputiti da se sami ili sa detetom obrate određenom savetovalištu, zdravstvenoj, socijalnoj, vaspitnoj ili drugoj odgovarajućoj organizaciji.

Član 135.

Kad opravdani interesi dece to zahtevaju, organ starateljstva može da odredi stalni nadzor nad vršenjem roditeljskog prava u pogledu sve dece ili u pogledu pojedinog deteta.

Član 136.

Dete može biti oduzeto od roditelja u slučajevima predviđenim u ovom zakonu.
Organ starateljstva može oduzeti dete od roditelja i poveriti ga drugom licu ili organizaciji na čuvanje i vaspitavanje samo ako postoji ozbiljna opasnost za njegovo pravilno podizanje.
Ovim oduzimanjem deteta ne prestaju ostala prava koja pripadaju roditeljima niti njihove dužnosti prema detetu.

Član 137.

Organ starateljstva može sam ili po predlogu roditelja, odnosno staratelja ili drugog lica kome je dete povereno na čuvanje i vaspitavanje zbog poremećaja u ponašanju da uputi dete u organizaciju za vaspitavanje.

Član 138.

Organ starateljstva može u opravdanim slučajevima da zahteva od roditelja polaganje računa o upravljanju imovinom deteta.
Organ starateljstva može tražiti da sud u vanparničnom postupku, radi zaštite imovinskih prava deteta, dozvoli sredstva obezbeđenja na imovini roditelja.
Organ starateljstva može, radi zaštite imovinskih interesa deteta, zahtevati da sud odluči da roditelji u pogledu upravljanja imovinom deteta imaju položaj staraoca.

V. LIŠAVANjE RODITELjSKOG PRAVA

Član 139.

Roditelj koji zloupotrebljava vršenje roditeljskog prava ili grubo zanemaruje vršenje roditeljskih dužnosti, lišava se roditeljskog prava.
Roditelj može biti lišen roditeljskog prava u pogledu sve dece, a ako to posebne okolnosti zahtevaju, samo prema pojedinom detetu.
Odluku o lišenju roditeljskog prava donosi nadležni sud u vanparničnom postupku po pribavljenom mišljenju organa starateljstva pošto ispita sve okolnosti slučaja.

Član 140.

Postupak za lišavanje roditeljskog prava može pokrenuti drugi roditelj, organ starateljstva ili javni tužilac.
Organ starateljstva dužan je da pokrene postupak za lišavanje roditeljskog prava kada na bilo koji način sazna da postoje razlozi za to predviđeni u ovom zakonu.
Ako organ starateljstva sazna da postoji opasnost zloupotrebe roditeljskog prava ili opasnost grubog zanemarivanja roditeljskih dužnosti, dužan je da hitno preduzme mere za zaštitu ličnosti, prava i interesa deteta.

Član 141.

U bračnim sporovima i sporovima iz odnosa roditelja i dece, sud koji rešava ove sporove može po službenoj dužnosti da donese odluku o lišenju roditeljskog prava ako utvrdi da postoje razlozi predviđeni ovim zakonom.

Član 142.

Roditelju se može odlukom suda vratiti roditeljsko pravo kada prestanu razlozi zbog kojih je lišen roditeljskog prava.
Predlog za vraćanje roditeljskog prava mogu podneti roditelj i organ starateljstva.
U bračnim sporovima i sporovima iz odnosa roditelja i dece, sud koji rešava ove sporove može po službenoj dužnosti da donese odluku o vraćanju roditeljskog prava, ako utvrdi da za to postoje uslovi.

VI. PRODUŽENjE RODITELjSKOG PRAVA

Član 143.

Roditeljsko pravo može se produžiti i posle punoletstva deteta ako ono usled duševne bolesti, zaostalog duševnog razvoja ili telesnih mana ili iz drugih razloga nije sposobno da se samo stara o svojoj ličnosti, pravima i interesima.

Član 144.

Odluku o produženju roditeljskog prava donosi nadležni sud u vanparničnom postupku na predlog roditelja ili organa starateljstva.
Predlog za produženje roditeljskog prava podnosi se pre punoletstva deteta, ali sud može produžiti roditeljsko pravo i u slučaju kad predlog nije blagovremeno podnet, ako su u vreme nastupanja punoletstva postojali razlozi za produženje roditeljskog prava.
U odluci o produženju roditeljskog prava sud će odrediti da li je lice nad kojim je produženo roditeljsko pravo izjednačeno sa maloletnikom mlađim ili starijim od 14 godina.

Član 145.

Kad prestanu razlozi zbog kojih je produženo roditeljsko pravo nad punoletnim licem sud će, na predlog toga lica, roditelja ili organa starateljstva, doneti odluku o prestanku produženog roditeljskog prava.

Član 146.

Odluke o lišenju, vraćanju, produženju i prestanku produženog roditeljskog prava uneće se u matičnu knjigu rođenih, a ako to lice ima nepokretnosti i u zemljišne i druge javne knjige o evidenciji nepokretnosti.

ČETVRTI DEO

POSEBNI OBLICI ZAŠTITE DECE BEZ RODITELjSKOG STARANjA

I. ZAJEDNIČKE ODREDBE

Član 147.

Detetom bez roditeljskog staranja smatra se dete koje nema žive roditelje, čiji su roditelji nepoznati ili su nestali.
Dete bez roditeljskog staranja je i dete čiji roditelji iz bilo kojih razloga, privremeno ili trajno ne izvršavaju svoja roditeljska prava i dužnosti.

Član 148.

Deca bez roditeljskog staranja uživaju posebnu društvenu zaštitu.
Osnovni vidovi porodično-pravne zaštite dece bez roditeljskog staranja u smislu ovog zakona su: usvojenje, organizovani smeštaj u drugu porodicu i drugi oblici porodičnog smeštaja.

Član 149.

Odluke o primeni bilo kog od vidova zaštite dece bez roditeljskog staranja donose se na osnovu svestranog razmatranja svakog pojedinačnog slučaja, kao i mogućnosti izbora onog oblika porodične zaštite deteta koji u najvećoj meri odgovara njegovim potrebama.

Član 150.

Zaštita dece bez roditeljskog staranja, u skladu sa potrebama ove dece i društvenim mogućnostima ostvaruje se obezbeđivanjem uslova za takav razvoj ove dece, koji treba da na najbolji način nadoknađuje gubitak roditelja ili roditeljskog staranja.

II. USVOJENjE

1. Pojam usvojenja

Član 151.

Usvojenjem se između usvojioca i usvojenika zasnivaju prava i dužnosti koja postoje između roditelja i dece.
Pod uslovima propisanim ovim zakonom može se zasnovati i potpuno usvojenje.

Član 152.

Usvojenje je dopušteno ako je korisno za usvojenika.

Član 153.

Za punovažnost usvojenja potrebno je da su usvojilac i usvojenikovi roditelji, odnosno staralac u ime usvojenika izjavili svoju saglasnost za to pred nadležnim organom starateljstva.

2. Uslovi usvojenja

Član 154.

Usvojiti se može samo maloletno lice.
Usvojilac može biti samo lice koje je poslovno sposobno i koje ima lična svojstva potrebna za uspešno vršenje roditeljskih prava i dužnosti.

Član 155.

Usvojiti može samo ono lice koje je starije od usvojenika najmanje 18 godina.
Kad je usvojilac bračni drug roditelja deteta koje se usvaja, razlika u godinama između usvojioca i usvojenika može biti manja od 18 godina.

Član 156.

Za usvajanje potrebna je saglasnost roditelja usvojenika, odnosno njegovog staraoca.
Nije potrebna saglasnost roditelja koji je sudskom odlukom lišen roditeljskih prava ili poslovne sposobnosti, kao i kada je očigledno da je napustio dete, a njegovo mesto boravišta ne zna se duže od šest meseci.
Za usvojenje maloletnog deteta starijeg od deset godina potrebna je i saglasnost deteta.
Ako se usvaja maloletnik pod starateljstvom, odnosno maloletnik koji ima samo jednog živog roditelja, organ starateljstva će saslušati bliže srodnike maloletnog štićenika, odnosno bliže srodnike umrlog roditelja maloletnika o okolnostima koje su važne za usvojenje.

Član 157.

Niko ne može biti usvojen od više lica, osim kad su usvojioci bračni drugovi.
Bračni drugovi mogu zajednički usvojiti isto lice, a može ga usvojiti i samo jedan od njih, u kom slučaju je potreban pristanak drugog bračnog druga.
Nije potreban pristanak bračnog druga koji je sudskom odlukom lišen roditeljskih prava, ili je lišen poslovne sposobnosti, ili mu se više od godinu dana ne zna mesto boravka.
Na predlog bračnog druga usvojioca, a uz saglasnost lica koja su učestvovala u postupku usvojenja, može se proširiti usvojenje i na drugog bračnog druga, ako ispunjava uslove predviđene zakonom.

Član 158.

Ne može se usvojiti srodnik u pravoj liniji, ni brat ni sestra.
Staralac ne može usvojiti svoga štićenika dok ga dužnosti staraoca ne razreši nadležni organ.

Član 159.

Usvojiti ne može:
1. lice koje je sudskom odlukom lišeno roditeljskog prava;
2. lice za koje postoji osnovana sumnja da će položaj usvojioca upotrebiti na štetu usvojenika;
3. lice koje ne pruža dovoljno jemstva da će usvojenika vaspitavati i odgajati tako da bude koristan član društvene zajednice;
4. lice koje je duševno bolesno ili slaboumno, kao i ono koje boluje od bolesti koja može dovesti u opasnost zdravlje i život usvojenika.

Član 160.

Usvojilac može izuzetno biti i strani državljanin, ako za to postoje naročito opravdani razlozi.
Za usvojenje deteta od stranog državljanina potrebna je prethodna saglasnost republičkog organa uprave nadležnog za poslove zdravlja i socijalne politike.

3. Zasnivanje usvojenja

Član 161.

Usvojenje se zasniva pred organom starateljstva prema mestu prebivališta, a ako ovog nema, prema mestu boravišta usvojenika.

Član 162.

Lice koje želi da usvoji i roditelji lica koje se usvaja podneće zajednički predlog za usvojenje nadležnom organu starateljstva.
Uz predlog za usvojenje prilažu se izvodi iz matične knjige rođenih za usvojioca i usvojenika, kao i drugi dokazi o postojanju uslova za usvojenje.
Organ starateljstva pribavlja po službenoj dužnosti dokaze o uslovima za usvojenje koji nisu priloženi uz predlog za usvojenje, a može licu koje je podnelo predlog za usvojenje naložiti da ove dokaze naknadno priloži.

Član 163.

Organ starateljstva je dužan da u postupku pripreme usvojenja detaljno i na odgovarajući način upozna roditelje, lice koje želi da usvoji i budućeg usvojenika sa pravnim, vaspitnim, moralnim i drugim značajnim ciljevima i posledicama zasnivanja usvojenja.
Organ starateljstva ukazaće budućem usvojiocu na značaj obaveštenosti usvojenika o pravoj prirodi njihovog odnosa i pružiće mu u tom smislu odgovarajuću savetodavnu pomoć.

Član 164.

Organ starateljstva po službenoj dužnosti pribavlja obrazloženo mišljenje socijalnog radnika, pedagoga, psihologa i lekara o podobnosti usvojioca i usvojenika za zasnivanje usvojenja.

Član 165.

Organ starateljstva može, ako je to u interesu usvojenika, odlučiti da budući usvojenik pre zasnivanja usvojenja provede u porodici usvojioca određeno vreme koje ne može biti duže od godinu dana.

Član 166.

Za vreme postupka prikupljanja obaveštenja i dokaza o uslovima za zasnivanje usvojenja, organ starateljstva neposredno ili preko odgovarajuće stručne službe obezbeđuje neophodnu pripremu roditelja, usvojenika, usvojioca, kao i lica kod koga se usvojenik nalazi na čuvanju i vaspitavanju, za zasnivanje usvojenja.

Član 167.

Ako organ starateljstva, na osnovu priloženih i po službenoj dužnosti pribavljenih dokaza i obrazloženog mišljenja iz člana 164. i ocene svih ostalih okolnosti utvrđenih u postupku koji prethodi zasnivanju usvojenja, utvrdi da nisu ispunjeni uslovi propisani ovim zakonom za usvojenje ili da usvojenje nije korisno za usvojenika, doneće rešenje o odbijanju predloga za usvojenje.
Protiv rešenja o odbijanju predloga za usvojenje može se izjaviti žalba u roku od 30 dana od dana prijema rešenja.

Član 168.

Ako organ starateljstva utvrdi da su ispunjeni uslovi za usvojenje pristupiće zasnivanju usvojenja.
Za zasnivanje usvojenja potrebno je prisustvo usvojioca, njegovog bračnog druga, roditelja, odnosno staraoca usvojenika, kao i usvojenika ako je stariji od deset godina, izuzev ako je do ovog uzrasta bio na nezi, čuvanju i vaspitavanju kod lica koje želi da ga usvoji.
Ako bračni drug usvojioca ili jedan od roditelja usvojenika pred organom starateljstva nadležnim za zasnivanje usvojenja ili organom starateljstva u svom mestu prebivališta izjavi da se saglašava sa usvojenjem i da neće prisustvovati zasnivanju usvojenja, usvojenje se zasniva bez njegovog prisustva.
Izjava u smislu stava 3. ovog člana daje se na zapisnik pred ovlašćenim službenim licem organa starateljstva. U izjavi mora biti naveden usvojilac i usvojenik.

Član 169.

Službeno lice organa starateljstva utvrđuje na osnovu isprava i izjava prisutnih lica da li su to lica iz člana 168. stav 2. ovog zakona.
Pošto službeno lice utvrdi identitet prisutnih lica i konstatuje da postoje uslovi za zasnivanje usvojenja, upozna prisutne stranke sa pravima i dužnostima usvojioca, usvojenika i njegovih roditelja, zatražiće izjave o saglasnosti za usvojenje od lica za koja zakon propisuje da takvu saglasnost daju, odnosno pročitaće njihove ranije date izjave o saglasnosti.

Član 170.

O zasnivanju usvojenja vodi se poseban zapisnik.
U zapisnik o zasnivanju usvojenja unose se preduzete radnje, date izjave i sporazum usvojioca i roditelja, odnosno staraoca o ličnom imenu i naslednim pravima usvojenika, kao i proglašavanje usvojenja.
Zapisnik potpisuju lica koja su prilikom zasnivanja usvojenja dala izjavu, službeno lice organa starateljstva koje vodi postupak i zapisničar.

Član 171.

Posle saglasnih izjava usvojioca, roditelja, odnosno staraoca o zasnivanju usvojenja, službeno lice organa starateljstva pročitaće zapisnik koji su stranke potpisale i proglasiće da je usvojenje zasnovano.

Član 172.

Zapisnik o zasnivanju usvojenja dostavlja organ starateljstva odmah nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih.
Organ starateljstva je dužan da vodi evidenciju o usvojenim licima.

Član 173.

U postupku zasnivanja usvojenja isključena je javnost.
Podaci sadržani u zapisniku o zasnivanju usvojenja, pismeni dokazi i druge isprave o zasnivanju usvojenja predstavljaju službenu tajnu.
Uvid u ove isprave dozvoliće se samo usvojiocu, usvojeniku sa navršenih 16 godina života, a kad nije u pitanju potpuno usvojenje, i roditeljima usvojenika.

4. Prava i dužnosti usvojioca i usvojenika

Član 174.

Usvojenjem se zasniva između usvojioca s jedne strane i usvojenika i njegovih potomaka s druge strane, odnos srodstva, kao i druga prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i dece, ukoliko ovaj zakon ne predviđa određena odstupanja.
Usvojenjem ne nastaje između usvojenika i srodnika usvojioca odnos srodstva ni prava ni dužnosti koja se na tom odnosu zasnivaju.
Usvojenje ne utiče na prava usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima, kao ni na njegove dužnosti prema njima.

Član 175.

Usvojilac određuje lično ime usvojeniku na način i pod uslovima propisanim u ovom zakonu.

Član 176.

Ako usvojilac ima rođene dece, nasledna prava usvojenika prema usvojiocu mogu se ograničiti ili sasvim isključiti.
Ako su bračni drugovi zajednički usvojili, nasledna prava usvojenika mogu se različito odrediti prema svakom od njih.

5. Prestanak usvojenja

Član 177.

Usvojenje može prestati rešenjem organa starateljstva kad on utvrdi da to zahtevaju opravdani interesi maloletnog usvojenika.
Svako lice, organ društveno-političke i mesne zajednice, društveno-politička organizacija i druga organizacija kao i udruženje, može kod organa starateljstva dati inicijativu za prestanak usvojenja ako to zahtevaju opravdani interesi maloletnog usvojenika.

Član 178.

Usvojenje može prestati i na osnovu zahteva usvojioca ili usvojenika kada za to postoje opravdani razlozi, kao i na osnovu njihovog sporazuma.
Ako je usvojenik postao punoletan, organ starateljstva neće ispitivati da li je prestanak usvojenja koristan po usvojenika.

Član 179.

Rešenjem o prestanku usvojenja organ starateljstva iz opravdanih razloga, određuje usvojeniku izdržavanje do punoletstva na teret usvojioca, uzimajući u obzir imovno stanje jedne i druge strane.
Organ starateljstva može rešenjem o prestanku usvojenja, uzimajući u obzir imovno stanje jedne i druge strane, odrediti usvojiocu izdržavanje na teret punoletnog usvojenika, ako usvojilac nije sposoban za privređivanje i nema sredstava za izdržavanje, a duže vreme je izdržavao usvojenika i starao se o njemu.
Organ starateljstva može na predlog izdržavanog lica ili obveznika izdržavanja da poveća, snizi, ukine ili izmeni način izdržavanja koji je određen ranijom odlukom organa starateljstva, ako su se okolnosti na osnovu kojih je doneta odluka kasnije izmenile.

Član 181.

Ništavo je usvojenje pri čijem zasnivanju nisu bili ispunjeni uslovi određeni u članu 154. st. 1 i 2, članu 155. stav 1, članu 156. st. 1. i 3, članu 157. stav 1, članu 158. stav 1, odnosno pri čijem su zasnivanju postojale smetnje iz člana 159. tač. 1 i 4, odnosno ako nije pribavljena prethodna saglasnost iz člana 160. stav 2. ovog zakona.
Pravo na podizanje tužbe za poništenje usvojenja iz uzroka navedenih u stavu 1. ovog člana imaju roditelji, usvojilac, usvojenik i druga lica koja imaju neposredni pravni interes da usvojenje bude poništeno.

Član 182.

Ništavo je usvojenje za čije zasnivanje bračni drug usvojioca nije dao pristanak.
Pravo na podizanje tužbe za poništenje usvojenja u slučaju iz stava 1. ovog člana pripada samo bračnom drugu usvojioca.
Tužba se može podneti u roku od šest meseci od dana saznanja da je usvojenje zasnovano, a najkasnije u roku od jedne godine od zasnivanja usvojenja.

Član 183.

Ako je usvojenje zasnovano bez saglasnosti lica čija je saglasnost bila potrebna za njegovo zasnivanje, usvojenje se neće poništiti, ako su ova lica naknadno izjavila pred nadležnim organom da su saglasna sa usvojenjem.

Član 184.

Ako su lica čija je saglasnost u smislu ovog zakona potrebna za zasnivanje usvojenja, izjavu o saglasnosti dala u zabludi ili pod prinudom, mogu tražiti poništenje usvojenja.
Tužba za poništenje može se podneti u roku od šest meseci od dana kad je zabluda uočena, odnosno kad je prinuda prestala, a najkasnije u roku od jedne godine od zasnivanja usvojenja.

Član 185.

O poništenju usvojenja odlučuje nadležni sud na čijem se području nalazi organ starateljstva pred kojim je usvojenje zasnovano.

Član 186.

Presudom o poništenju usvojenja, sud će iz opravdanih razloga odrediti usvojeniku izdržavanje do punoletstva na teret usvojioca, uzimajući u obzir imovno stanje jedne i druge strane.
Presudom o poništenju usvojenja sud može, uzimajući u obzir imovno stanje jedne i druge strane, odrediti usvojiocu izdržavanje na teret punoletnog usvojenika, ako usvojilac nije sposoban za privređivanje i nema sredstava za izdržavanje, a duže vreme je izdržavao i starao se o usvojeniku.

Član 187.

Pravosnažnu presudu o poništenju usvojenja dostaviće sud nadležnom matičaru radi upisa u matičnu knjigu rođenih.

6. Potpuno usvojenje

Član 188.

Potpuno se može usvojiti maloletno lice do navršenih pet godina života, čiji roditelji nisu živi ili su nepoznati ili je očigledno da su napustili dete, a više od šest meseci ne zna im se mesto boravka.
Potpuno se može usvojiti i dete do uzrasta iz stava 1. ovog člana, koje ima živog jednog roditelja, ukoliko je tom roditelju pre donošenja odluke o primeni ovog oblika zaštite pružena društvena pomoć i preduzete odgovarajuće mere koje bi mu omogućili uspešno obavljanje roditeljskih prava i dužnosti.
Nema smetnje za potpuno usvojenje maloletnog lica starijeg od pet godina, pod uslovima predviđenim u st. 1. i 2. ovog člana, ako se ono pre navršene pete godine života nalazilo na čuvanju, nezi i vaspitavanju kod lica koje želi da ga usvoji, u organizaciji udruženog rada socijalne zaštite ili organizaciji udruženog rada u oblasti vaspitavanja, ili kod lica koja nisu u srodstvu sa njim u pravoj liniji i do četvrtog stepena srodstva u pobočnoj liniji.

Član 189.

U slučaju iz člana 188. stav 2. roditelj može da da saglasnost za potpuno usvojenje svog deteta pred organom starateljstva nadležnim za zasnivanje usvojenja bez označavanja usvojioca.
Pre nego što roditelj da saglasnost za usvojenje svog deteta u smislu stava 1. ovog člana, organ starateljstva ukazaće mu na posledice njegove izjave i upoznaće ga sa pravima i dužnostima koja nastaju potpunim usvojenjem.
Izjava u smislu stava 1. ovog člana daje se na zapisnik pred ovlašćenim službenim licem organa starateljstva.
Posle zasnivanja potpunog usvojenja, roditelj ne može opozvati izjavu kojom se saglasio sa usvojenjem.

Član 190.

Usvojenje pri čijem zasnivanju su bili ispunjeni uslovi ili su se naknadno stekli uslovi za potpuno usvojenje, može se na predlog usvojioca, po postupku i na način po kome se zasniva potpuno usvojenje, zasnovati kao potpuno usvojenje, s tim da usvojenik ne može biti stariji od 18 godina.

Član 191.

Samo oba bračna druga zajedno mogu potpuno usvojiti maloletno dete, kao i bračni drug roditelja deteta koje se usvaja.
Izuzetno može potpuno usvojiti i lice koje nije u braku, ako za to postoje opravdani razlozi.

Član 192.

Postupak za zasnivanje usvojenja deteta pod starateljstvom, odnosno deteta čiji je roditelj dao saglasnost za potpuno usvojenje bez označavanja usvojioca, pokreće se na predlog lica koje želi da usvoji dete.
Za zasnivanje potpunog usvojenja potrebno je prisustvo usvojioca i roditelja deteta, odnosno staraoca deteta, izuzev ako je roditelj dao saglasnost na usvojenje svog deteta u smislu člana 189. stav 1. ovog zakona.

Član 193.

Kod zasnivanja potpunog usvojenja u zapisnik se unosi prezime usvojenika prema prezimenu usvojioca.
U zapisnik o zasnivanju potpunog usvojenja ne unose se podaci o roditelju usvojenika koji je dao saglasnost za usvojenje svog deteta bez označavanja usvojioca.
Kod potpunog usvojenja upisuje se usvojilac u matičnu knjigu rođenih kao roditelj usvojenika.

Član 194.

Na osnovu zapisnika o zasnovanom potpunom usvojenju, organ starateljstva donosi rešenje koje sadrži podatke za novi upis rođenja usvojenika, sa podacima o usvojiocima kao roditeljima, radi upisa u matičnu knjigu rođenih.
Rešenjem iz stava 1. ovog člana poništava se raniji upis usvojenog lica u matičnoj knjizi rođenih.

Član 195.

Potpunim usvojenjem se zasnivaju između usvojioca i njegovih srodnika s jedne i usvojenika i njegovih potomaka s druge strane odnos srodstva i sva prava i dužnosti koja po zakonu postoje između roditelja i dece i drugih srodnika.
Potpunim usvojenjem gase se prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima, kao i prava i dužnosti roditelja i srodnika prema njemu.

Član 196.

Posle zasnivanja potpunog usvojenja nije dozvoljeno utvrđivanje materinstva ili očinstva usvojenog deteta.

Član 197.

Potpuno usvojenje ne može se raskinuti.
Usvojilac koji potpuno usvoji dete može biti ograničen u vršenju roditeljskih prava ili lišen roditeljskih prava prema usvojeniku, pod uslovima i na način predviđen ovim zakonom.

Član 198.

Ništavo je potpuno usvojenje pri čijem zasnivanju nisu bili ispunjeni uslovi određeni u članu 155. stav 1, članu 156. stav 1, članu 157. stav 1, članu 158. stav 1, članu 188. st. 1, 2. i 3. i članu 191, odnosno pri čijem su zasnivanju postojale smetnje iz člana 159. tač. 1. i 4, odnosno ako nije pribavljena prethodna saglasnost iz člana 160. stav 2. ovog zakona.

Član 199.

Odredbe člana 152, člana 153, člana 154, st. 1. i 2, člana 155. st. 1. i 2, člana 156. st. 1, 2. i 4, člana 157. stav 1, člana 158. st. 1. i 2, člana 159, člana 160. st. 1. i 2, člana 161, člana 162. st. 2. i 3, člana 163, člana 164, člana 165, člana 166, člana 167, člana 168, člana 169, člana 170. st. 1. i 2, izuzev dela odredbe koji se odnosi na sporazum usvojioca i roditelja, odnosno staraoca o ličnom imenu i naslednim pravima usvojenika i stav 3, člana 171, člana 172. stav 2, člana 173, člana 181. stav 2, člana 183, člana 184, člana 185, člana 186. i člana 187. ovog zakona o usvojenju primenjuju se i na potpuno usvojenje, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

3. ORGANIZOVAN PORODIČNI SMEŠTAJ

Član 200.

Porodični smeštaj dece je društveno organizovani oblik njihovog zbrinjavanja u drugoj porodici. Deca bez roditelja ili roditeljskog staranja i deca čiji je razvoj ometen prilikama u sopstvenoj porodici, upućuju se u drugu porodicu radi obezbeđivanja uslova za njihov razvoj, vaspitavanje i osposobljavanje za samostalan život i rad.
U drugu porodicu mogu biti smeštena vaspitno zapuštena deca, kao i deca sa smetnjama u fizičkom i psihičkom razvitku.
Materijalno stanje roditelja ne može biti isključivi osnov za porodični smeštaj.
Za vreme trajanja porodičnog smeštaja ne prestaju prava i dužnosti roditelja i staraoca prema detetu.

Član 201.

Deci bez roditelja i deci bez roditeljskog staranja obezbeđuje se porodični smeštaj dok se ne osposobe za samostalan život i rad, a može trajati najdalje do 26 godina života pod uslovima predviđenim u članu 298. stav 2. ovog zakona.
Porodični smeštaj deteta koje ima oba ili jednog roditelja, određuje se uz prethodnu saglasnost roditelja i traje, po pravilu, dok postoje okolnosti zbog kojih je određen.
Saglasnost roditelja za porodični smeštaj deteta nije potrebna u slučajevima koje predviđa ovaj zakon.
Posle smeštaja deteta u drugu porodicu, organ starateljstva preduzima mere da se otklone okolnosti zbog kojih je određen porodični smeštaj.

Član 202.

Porodični smeštaj se obezbeđuje u porodici koja sa uspehom može da vrši roditeljske dužnosti, naročito u pogledu pravilnog negovanja, vaspitanja, obrazovanja i osposobljavanja deteta za samostalni život.

Član 203.

Porodični smeštaj deteta može se odrediti samo u porodici u kojoj član porodice kome se dete poverava i sa kojim se zaključuje ugovor ispunjava uslove predviđene ovim zakonom za staraoca i u kojoj nema više od troje maloletne dece.
Izuzetno organ starateljstva može odobriti smeštaj u porodici u kojoj živi više od troje dece.

Član 204.

Vaspitno zapušteno dete, odnosno dete sa smetnjama u fizičkom i psihičkom razvitku smešta se u porodicu za čije članove grupa stručnjaka iz člana 207. ovog zakona da posebno mišljenje da su po svojim ličnim svojstvima sposobni za čuvanje i vaspitavanje takve dece.

Član 205.

Porodica u kojoj je dete smešteno ima pravo na naknadu.

Član 206.

Lice koje primi više dece na organizovani porodični smeštaj može zasnovati radni odnos sa organizacijom udruženog rada socijalne zaštite, pod uslovima i na način predviđen samoupravnim opštim aktom te organizacije.

Član 207.

O porodičnom smeštaju deteta rešava organ starateljstva opštine na čijoj teritoriji dete ima prebivalište, odnosno boravište.
Pre donošenja rešenja o porodičnom smeštaju organ starateljstva iz stava 1. ovog člana pribaviće potpunu dokumentaciju od značaja za donošenje rešenja o smeštaju deteta u porodicu, kao i o porodici u koju se dete smešta.
Izbor porodice u koju se dete smešta vrši se na predlog stručne grupe organa starateljstva koja se sastoji od socijalnog radnika, pedagoga, psihologa i lekara, kao i drugih stručnjaka, zavisno od prirode uzroka koji iziskuju porodični smeštaj deteta.

Član 208.

Na osnovu rešenja o određivanju porodičnog smeštaja, organ starateljstva zaključuje pismeni ugovor sa jednim od članova porodice u koju se dete smešta.
Ako organ starateljstva vrši porodični smeštaj preko organizacije udruženog rada za porodični smeštaj, zaključiće sa tom organizacijom udruženog rada ugovor o međusobnim pravima i obavezama.
Ugovor o porodičnom smeštaju sadrži naročito prava i dužnosti porodice u pogledu čuvanja, nege, vaspitavanja, obrazovanja, školovanja i osposobljavanja deteta za samostalni život i rad.
Porodica u koju je dete smešteno dužna je da omogući posete roditelja deteta, osim kad nadležni organ starateljstva drukčije odredi.

Član 209.

Porodični smeštaj prestaje: sporazumom ugovornih strana, otkazom ugovora, raskidom ugovora, punoletstvom deteta, odnosno njegovim osposobljavanjem za samostalni život, usvojenjem deteta, smrću deteta i smrću člana porodice koji je zaključio ugovor o porodičnom smeštaju.
U slučaju smrti člana porodice iz stava 1. ovog člana, ugovor o porodičnom smeštaju ostaje u važnosti ako drugi član porodice u roku od mesec dana obavesti nadležni organ starateljstva da zadržava dete na porodičnom smeštaju i ako se utvrdi da porodica i dalje ispunjava uslove propisane ovim zakonom.

Član 210.

Porodica u kojoj je smešteno dete može otkazati ugovor u roku predviđenom ugovorom.
Organ starateljstva može otkazati ugovor o porodičnom smeštaju samo u slučaju ako usled izmenjenih prilika u porodici deteta prestane potreba za njegovim daljim smeštajem u drugoj porodici.

Član 211.

Ako porodica u kojoj je dete smešteno prestane da ispunjava koji od uslova iz čl. 202. i 203. ovog zakona, odnosno ako svrha smeštaja nije ostvarena, organ starateljstva donosi rešenje o raskidu ugovora o porodičnom smeštaju.
Rešenjem iz stava 1. ovog člana određuje se dan prestanka smeštaja deteta.
Organ starateljstva koji je doneo rešenje o raskidu ugovora o porodičnom smeštaju, obezbeđuje dalje čuvanje, negu i vaspitavanje deteta.

Član 212.

Nadzor nad ostvarivanjem svrhe porodičnog smeštaja vrši organ starateljstva.
Organizacija udruženog rada za porodični smeštaj, u mestu gde ona postoji, vrši poslove određene po ovom zakonu, a naročito izbor porodice, pružanje pomoći porodici u vaspitavanju dece i nadzor nad ostvarivanjem svrhe porodičnog smeštaja deteta.

Član 213.

Nadležni nadzorni organ iz člana 212, st. 1. i 2. prati razvoj deteta smeštenog u drugoj porodici, ostvaruje uvid da li se čuvanje, nega i vaspitavanje deteta vrši u skladu sa odredbama ovog zakona i ugovora o porodičnom smeštaju deteta.
Nadležni nadzorni organ dužan je da ukazuje porodici u kojoj je dete smešteno na uočene nedostatke u pogledu nege, čuvanja i vaspitavanja deteta, da daje predloge za njihovo otklanjanje, kao i da preduzima mere za koje je po zakonu ovlašćen.
Porodica je dužna da nadležnom nadzornom organu daje podatke o zdravstvenom stanju, vaspitavanju i školovanju deteta i da ga obaveštava o svim okolnostima koje su od značaja za razvoj deteta.

Član 214.

Ako je porodični smeštaj odredio jedan organ, a nadzor vrši drugi organ, organ koji vrši nadzor dužan je da o razvoju deteta izveštava organ koji je odredio porodični smeštaj.
Ako organ iz stava 1. ovog člana koji vrši samo nadzor, utvrdi da je nastupio koji od osnova za raskid ugovora iz člana 211. ovog zakona, obavestiće bez odlaganja o tome organ koji je odredio porodični smeštaj.

IV. DRUGI OBLICI PORODIČNOG SMEŠTAJA

Član 215.

Posebna društvena zaštita i nadzor obezbeđuju se i deci koju sami roditelji povere drugoj porodici.

Član 216.

Roditelji koji su sami poverili dete drugoj porodici na brigu i staranje i porodica koja dete prima, dužni su da u roku od 30 dana obaveste o tome nadležni organ starateljstva.
Organ starateljstva koji na teritoriji za koju je obrazovan, utvrdi postojanje takvog porodičnog smeštaja dužan je da o tome izvesti mesno nadležan organ starateljstva.
O postojanju porodičnog smeštaja zasnovanog od strane roditelja, organ starateljstva mogu obavestiti, kad saznaju za takav slučaj: pravosudni organi, organi uprave i drugi organi, organizacije udruženog rada i druge organizacije, mesne zajednice, najbliži srodnici, susedi i drugi građani.

Član 217.

Organ starateljstva utvrđuje da li je prijavljeni porodični smeštaj u interesu deteta.
Organ starateljstva je dužan da, po potrebi i u okviru svojih ovlašćenja, prati razvoj deteta i ostvarivanje porodičnog smeštaja.

Član 218.

Ako je kod porodice kojoj su roditelji poverili dete ugrožen pravilan razvoj deteta ili se može osnovano zaključiti da neće biti ostvarena svrha smeštaja deteta u drugu porodicu u smislu ovog zakona, organ starateljstva u okviru svojih ovlašćenja preduzima potrebne mere za zaštitu interesa deteta.

PETI DEO

STARATELjSTVO

I. SVRHA STARATELjSTVA

Član 219.

Svrha starateljstva nad maloletnim licima je da se zbrinjavanjem, vaspitavanjem i obrazovanjem što potpunije razvije njihova ličnost, da se osposobe za aktivan stvaralački život u socijalističkoj samoupravnoj zajednici.
Svrha starateljstva nad punoletnim licima je zaštita njihove ličnosti, koja se prvenstveno ostvaruje zbrinjavanjem, osposobljavanjem za samostalan život i lečenjem.
Starateljstvo ima za svrhu i obezbeđivanje imovinskih i drugih prava i interesa lica pod starateljstvom (dalje: štićenici).

II. ORGAN NADLEŽAN ZA POSLOVE STARATELjSTVA

Član 220.

Poslove starateljstva predviđene ovim zakonom vrši i ostvaruje organ starateljstva iz člana 23. ovog zakona.

Član 221.

Organ starateljstva preduzima potrebne mere da se u svim slučajevima na najbolji način ostvari svrha starateljstva.
Organ starateljstva u pripremanju, donošenju i sprovođenju svojih rešenja koristi sve vidove socijalne zaštite i usluge socijalnih, zdravstvenih, obrazovno-vaspitnih i drugih organizacija za unapređivanje poslova starateljstva.

Član 222.

Vršenjem poslova starateljstva i preduzimanjem starateljskih mera organ starateljstva obezbeđuje da se staranjem o licu pod starateljstvom, njegovim pravima i pravom zaštićenim interesima ostvaruje svrha koju starateljstvo ima prema odredbama ovog zakona. U tom cilju poverava vršenje poslova staraoca određenom licu, staraocu, ili društvenom pravnom licu, ili donosi odluku da preuzme neposredno vršenje dužnosti staraoca ili pojedinih poslova staraoca.

Član 223.

Organ starateljstva pruža i druge posebne oblike zaštite i pomoći maloletnicima i punoletnim licima predviđene ovim zakonom.
Organ starateljstva primenjuje vaspitne i druge mere izrečene od sudova i drugih organa radi vaspitavanja i obrazovanja maloletnika i drugih lica na koje se ove mere odnose i vrši i druge poslove koji su mu stavljeni u nadležnost posebnim propisima.

III. STARALAC

Član 224.

Licu pod starateljstvom organ starateljstva postavlja staraoca.
Za staraoca se postavlja lice koje ima lična svojstva i sposobnosti potrebne za vršenje dužnosti staraoca i koje prethodno da pristanak da bude staralac.
Za staraoca se prvenstveno postavlja srodnik štićenika, ako je to u interesu štićenika.
Krvni srodnici štićenika u pravoj ushodnoj i nishodnoj liniji i rođena braća i sestre štićenika obavezni su da se prime dužnosti staraoca, ako ispunjavaju uslove određene ovim zakonom.

Član 225.

Ne može biti staralac lice:
1. koje je lišeno roditeljskog prava;
2. koje je lišeno poslovne sposobnosti;
3. čiji su interesi u suprotnosti sa interesima štićenika;
4. od koga se, s obzirom na njegova lična svojstva, odnose sa štićenikom i njegovim roditeljima, ne može očekivati da će pravilno vršiti dužnost staraoca.

Član 226.

Srodnici iz člana 224. stav 4 ne moraju primiti dužnost staraoca:
1. ako su navršili šezdeset godina života;
2. ako zbog bolesti, telesnih nedostataka ili zbog prirode svog zanimanja ili službe ne bi mogli pravilno vršiti ovu dužnost;
3. ako već imaju dužnost staraoca ili se već inače staraju o dvoje ili više tuđe dece;
4. majka koja ima dete mlađe od sedam godina;
5. ako imaju troje ili više svoje maloletne dece.

Član 227.

Ako je u interesu štićenika i staralac pristane, može se isto lice postaviti za staraoca više štićenika.

Član 228.

Organ starateljstva može, u cilju uspešnijeg ostvarivanja zadataka starateljstva, poveriti vršenje poslova staraoca prema određenom štićeniku društvenom pravnom licu.
Organ starateljstva, pošto prethodno pribavi saglasnost nadležnog organa upravljanja društvenog pravnog lica, izdaće mu akt o poveravanju vršenja poslova staraoca prema određenom štićeniku u kome će odrediti njegove dužnosti i obim ovlašćenja.

Član 229.

Pravno lice kome je povereno vršenje poslova staraoca prema određenom štićeniku određuje svojim aktom, a uz pribavljenu saglasnost organa starateljstva, lice koje će u njegovo ime i pod njegovim nadzorom obavljati ove poslove.
Lice određeno u smislu prethodnog stava ovog člana mora da ispunjava uslove predviđene ovim zakonom za staraoca.

Član 230.

Prilikom postavljanja staraoca organ starateljstva uzeće u obzir i želje štićenika, ako je ovaj u stanju da ih izrazi, kao i želje njegovih bliskih srodnika, ako je to u interesu štićenika.

Član 231.

Licu pod starateljstvom koje je smešteno u vaspitno-obrazovnoj, socijalnoj, zdravstvenoj ili drugoj organizaciji, organ starateljstva postaviće staraoca štićeniku za one poslove koje ta organizacija ne obavlja u okviru svoje redovne delatnosti.

Član 232.

Organ starateljstva može odlučiti, ako je to u interesu štićenika, da licu pod starateljstvom ne postavlja staraoca nego da dužnosti staraoca vrši neposredno. Rešenjem o neposrednom vršenju poslova staraoca određuje se radnik organa starateljstva koji će u njegovo ime obavljati poslove staraoca.
Poslove staraoca za čiju je punovažnost, kada ih staralac obavlja, potrebno odobrenje organa starateljstva ili njegovo učešće na drugi način, radnik organa starateljstva može punovažno da obavi samo ako nije nosilac starateljskih upravnih ovlašćenja i pod uslovima i na način na koji ih obavlja staralac.

Član 233.

Ako organ starateljstva vrši dužnosti staraoca ili određene poslove staraoca neposredno, ovlašćen je da pojedine poslove poveri drugim stručnim licima da ih obavljaju u njegovo ime i pod njegovim nadzorom.

Član 234.

Organ starateljstva koji ima svojstvo pravnog lica može da zaključi pravni posao sa štićenikom o kome se stara, samo ako organ nadležan da odlučuje o stvarima starateljstva u drugom stepenu nađe da to zahtevaju interesi štićenika.

Član 235.

Organ starateljstva postavlja staraoca rešenjem u kome određuje njegove dužnosti i obim njegovih ovlašćenja.

Član 236.

Staralac je posebno dužan da se savesno stara o ličnosti, pravima i interesima štićenika, da brižljivo upravlja njegovom imovinom i obaveštava organ starateljstva o obavljanju poslova staraoca.
Staralac je posebno dužan da uz pomoć organa starateljstva preduzme sve potrebne mere da se pribave materijalna sredstva nužna za sprovođenje određenih mera starateljstva.

Član 237.

Ako štićenik ima imovine organ starateljstva preduzima mere da se ona popiše, proceni i preda staraocu na upravljanje, odnosno licu koje u ime organa starateljstva ili društvenog pravnog lica obavlja dužnosti staraoca.
Popisu imovine, pored članova komisije koju imenuje organ starateljstva, prisustvuju: staralac, odnosno lice koje će u ime organa starateljstva ili društvenog pravnog lica upravljati imovinom štićenika, štićenik ako je u stanju da shvati o čemu se radi i lice koje drži predmete štićenikove imovine koja se popisuje.
Ako je organ starateljstva pokrenuo postupak da se neko lice stavi pod starateljstvo može izvršiti popis i procenu njegove imovine i preduzeti potrebne mere da se imovina zaštiti i pre donošenja rešenja o stavljanju pod starateljstvo.

Član 238.

Staralac može samo sa odobrenjem organa starateljstva preduzimati sledeće poslove u ime i za račun štićenika:
1) otuđiti ili opteretiti nepokretnosti štićenika;
2) otuđiti iz imovine štićenika pokretne stvari veće vrednosti ili raspolagati imovinskim pravima veće vrednosti;
3) odreći se nasledstva ili legata ili odbiti poklon;
4) preduzeti pravne poslove i pravne radnje u vezi sa zamenom, prestankom stanarskog prava i prava na korišćenje stana štićenika i priznanjem ovih i drugih prava na stan štićenika drugim licima;
5) preduzeti poslove koji prelaze okvire redovnog poslovanja i upravljanja i upravljanja štićenikovom imovinom;
6) preduzeti druge mere predviđene zakonom.

Član 239.

Staralac zastupa štićenika.
Organ starateljstva zastupa štićenika preko ovlašćenog radnika ili ovlašćenog drugog stručnog lica ako dužnosti staraoca obavlja neposredno ili ako je ograničio ovlašćenja staraoca i odlučio da zastupa štićenika.
Društveno pravno lice kome je povereno vršenje poslova staraoca zastupa štićenika preko lica koje u njegovo ime i pod njegovim nadzorom obavlja poslove staraoca.
Lice koje u ime organa starateljstva ili u ime društvenog pravnog lica zastupa štićenika može samo sa odobrenjem organa starateljstva da preduzima poslove i mere iz člana 238. ovog zakona.

Član 240.

Staralac vrši u ime štićenika i za njegov račun samostalno poslove koji spadaju u redovno poslovanje i upravljanje štićenikovom imovinom.

Član 241.

Staralac, javni tužilac, mesna zajednica na čijem području je prebivalište ili boravište štićenika, bliski srodnik štićenika, društvene i društveno-humanitarne organizacije, kao i građani mogu u svakoj stvari starateljstva staviti zahtev organu starateljstva da preduzme starateljske poslove i starateljske mere potrebne za zaštitu interesa lica pod starateljstvom.
Protiv rešenja organa starateljstva kojim se odbija preduzimanje starateljskih poslova i mera, podnosioci zahteva iz prethodnog stava ovog člana mogu uložiti žalbu drugostepenom organu u roku od 15 dana od dana prijema rešenja.

Član 242.

Staralac može zaključiti pravni posao sa štićenikom o kome se stara samo ako organ starateljstva nađe da to zahtevaju interesi štićenika.

Član 243.

Staralac je dužan da podnese izveštaj organu starateljstva i položi račun o svom radu početkom svake kalendarske godine za proteklu godinu, u toku godine kad to zatraži organ starateljstva, i kad mu prestane dužnost staraoca.

Član 244.

Iz izveštaja staraoca treba da se vidi njegovo staranje o ličnosti štićenika, posebno o uslovima smeštaja štićenika, njegovom zdravlju, vaspitavanju i obrazovanju, kao i o svemu drugom što je od značaja za ličnost štićenika.
Izveštaj treba da sadrži i podatke o upravljanju i raspolaganju štićenikovom imovinom i o svim štićenikovim prihodima i rashodima u protekloj godini, kao i konačno stanje njegove imovine.

Član 245.

Organ starateljstva dužan je da savesno ispita izveštaj o radu staraoca i po potrebi preduzme odgovarajuće mere da se zaštite interesi štićenika.

Član 246.

Društveno pravno lice kome je povereno vršenje poslova staraoca prema određenom štićeniku na osnovu pribavljenih izveštaja i na drugi shodan način ostvaruje stalan uvid u rad lica koje u njegovo ime obavlja poslove staraoca, preduzimajući istovremeno, u okviru svojih nadležnosti, sve što je potrebno da se obezbedi njihovo uspešno obavljanje.
Na osnovu izveštaja lica iz prethodnog stava, svoga uvida u stanje i mere koje je preduzelo društveno pravno lice podnosi izveštaj i polaže račun svake godine organu starateljstva o svom radu na poslovima staraoca koji su mu povereni.
Društveno pravno lice dužno je da dostavi izveštaj iz prethodnog stava ovog člana i u toku godine kad to zatraži organ starateljstva.
Odredbe čl. 244. i 245. ovog zakona shodno će se primenjivati i na izveštaj iz st. 2. i 3. ovog člana.

Član 247.

Staralac vrši svoje dužnosti po pravilu bez nagrade, ali organ starateljstva može iz sredstava predviđenih za tu svrhu odrediti nagradu za staraoca koji se posebno zalaže i ističe u vršenju svojih ovlašćenja i dužnosti.
Staralac ima pravo na naknadu opravdanih troškova učinjenih u vršenju poslova staraoca.

Član 248.

Staralac je obavezan da naknadi štetu štićeniku koju mu je naneo neosnovanim odbijanjem da se primi dužnosti, neopravdanim propuštanjem da na vreme preuzme dužnost staraoca, nepravilnim i nemarnim vršenjem i samovoljnim napuštanjem ove dužnosti.
Društveno pravno lice kome je povereno vršenje poslova staraoca dužno je da naknadi štetu štićeniku koja mu je naneta nepravilnim ili nemarnim vršenjem poslova staraoca.
Lice koje u ime društvenog pravnog lica, odnosno organa starateljstva pod njihovim nadzorom obavlja pojedine poslove staraoca shodno odredbama člana 229. stav 1, člana 232. stav 1. i člana 233. ovog zakona može biti neposredno tuženo, pored društvenog pravnog lica koje vrši poslove staraoca, odnosno koje je odgovorno za nepravilan rad starateljske službe, da naknade štetu štićeniku koju su mu pričinili svojom krivicom. U pogledu solidarne odgovornosti ovih lica za naknadu štete shodno će se primeniti merila iz stava 1. ovog člana.

Član 249.

Organ starateljstva dužan je da preduzme prema staraocu mere za obezbeđenje prava štićenika, zbog njegovog nepravilnog rada.
Ako se prava iz prethodnog stava ovog člana odnose na naknadu štete, organ starateljstva utvrdiće iznos štete i pozvati staraoca da u određenom roku naknadi štetu. Istovremeno će staviti zahtev nadležnom sudu za obezbeđivanje potraživanja štićenika na imovini staraoca.
Organ starateljstva, neposredno ili preko staraoca određenog za taj slučaj, podnosi tužbu za naknadu štete nadležnom sudu protiv staraoca koji ne naknadi utvrđenu štetu u roku koji je određen na osnovu prethodnog stava ovog člana.

Član 250.

Organ starateljstva razrešiće bez odlaganja staraoca dužnosti, ako utvrdi da zloupotrebljava svoja ovlašćenja ili da se njegovim radom ugrožavaju interesi štićenika ili da je nastupila neka od okolnosti zbog koje ne može biti staralac (član 225).
Organ starateljstva razrešiće staraoca od dužnosti najkasnije u roku od 30 dana ako utvrdi da je u vršenju dužnosti staraoca nemaran ili ako smatra da bi za štićenika bilo korisno da mu se neko drugo lice postavi za staraoca.
Kad organ starateljstva postupa u smislu st. 1. i 2. ovog člana, dužan je da preduzme neophodne mere za zaštitu štićenikovih interesa do postavljanja novog staraoca.

Član 251.

Organ starateljstva razrešiće staraoca od dužnosti kada staralac to zatraži, a najkasnije u roku od tri meseca od dana kada je staralac podneo zahtev za razrešenje.
Staralac, srodnik štićenika u pravoj liniji ili njegov rođeni brat i sestra, biće razrešen dužnosti staraoca kad to zatraži, samo ako postoji neka od okolnosti zbog koje može da odbije da se primi dužnosti staraoca ili neka od okolnosti zbog koje na osnovu člana 250. ovog zakona treba da bude razrešen dužnosti staraoca.
Kada organ starateljstva postupa u smislu člana 250. i prethodnih stavova ovog člana dužan je da preduzme potrebne mere za zaštitu ličnosti štićenika, njegovih prava i pravom zaštićenih interesa i za blagovremen izbor i postavljanje novog staraoca.

Član 252.

Ako štićenik ima imovine organ starateljstva preduzeće mere da se njenim popisom i procenom utvrdi postojeće stanje i da ovu imovinu staralac preda novom staraocu na upravljanje, odnosno licu koje će u ime organa starateljstva ili društvenog pravnog lica neposredno obavljati dužnosti staraoca.
Popis, procenu i predaju imovine štićenika sprovodi komisija koju imenuje organ starateljstva uz učešće i prisustvo staraoca koji se razrešava, novog staraoca, odnosno lica koje u ime organa starateljstva ili društvenog pravnog lica neposredno obavlja dužnosti staraoca i štićenika ako je u stanju da shvati o čemu se radi.

Član 253.

Štićenik koji je u mogućnosti da to učini, njegovi srodnici, društveno-političke organizacije, mesne zajednice njegovog prebivališta ili boravišta, organizacije udruženog rada i druge samoupravne organizacije i zajednice i građani mogu stavljati prigovor na rad staraoca.
Prigovor na rad staraoca, odnosno organa starateljstva upućuje se organu starateljstva, odnosno organu nadležnom da u drugom stepenu rešava u stvarima starateljstva.

Član 254.

Organ starateljstva ispituje prigovore koji su mu upućeni i ako nađe da su osnovani određuje mere koje će se preduzeti.
Ako drugostepeni organ nađe da je prigovor osnovan daje uputstvo organu starateljstva kako da postupi. Organ starateljstva po primljenom uputstvu odlučuje koje će mere preduzeti i o tome obaveštava drugostepeni organ.

IV. NADLEŽNOST I POSTUPAK

Član 225.

Mesan nadležnost organa koji prema odredbama ovog zakona vrši i ostvaruje poslove i zadatke starateljstva određuje se prema prebivalištu, a ako ovog nema, prema mestu boravišta lica koje treba staviti pod starateljstvo.
Mesna nadležnost iz prethodnog stava određuje se prema prebivalištu, odnosno boravištu lica pod starateljstvom u vreme kada su se stekli uslovi za stavljanje pod starateljstvo.

Član 256.

Ako se promeni prebivalište, odnosno boravište štićenika menja se i mesna nadležnost organa starateljstva.
Novi nadležni organ odlučiće da li će se menjati staralac i da li će se menjati mere koje je odredio ranije nadležni organ.

Član 257.

Postupak za stavljanje pod starateljstvo pokreće se i vodi po službenoj dužnosti.

Član 258.

O potrebi da se neko lice stavi pod starateljstvo ili da se na njega primeni neki vid starateljske zaštite, odnosno o potrebi prestanka starateljstva, dužni su da obaveste organ starateljstva:
1. matičar, pravosudni organi, organi uprave i drugi državni organi, kada u vršenju dužnosti saznaju za takav slučaj;
2. srodnici, članovi domaćinstva i građani;
3. organizacije udruženog rada, mesne zajednice, druge samoupravne organizacije i zajednice.

Član 259.

Kada organ starateljstva sazna da neko lice treba staviti pod starateljstvo, preduzima odmah potrebne mere za zaštitu ličnosti, imovine, prava i interesa takvog lica i pokreće postupak za njegovo stavljanje pod starateljstvo, postavlja staraoca, određuje njegove dužnosti i obim njegovih ovlašćenja, odnosno donosi odluku da dužnosti staraoca vrši neposredno ili poverava njihovo vršenje određenom društvenom pravnom licu.
Nakon postavljanja, organ starateljstva uvodi staraoca u dužnost na taj način, što službeno lice organa starateljstva u prisustvu staraoca, štićenika, ukoliko je u stanju da razume o čemu je reč, članova porodice u kojoj živi štićenik, upoznaje prisutne sa dužnostima i ovlašćenjima staraoca i štićenika kao i sa zadacima i svrhom starateljstva. Predajom imovine staraocu na upravljanje prema odredbama ovog zakona, staralac se smatra uvedenim u dužnost staraoca i u pogledu imovine štićenika.
Ako je štićenik zbrinut ili na čuvanju i vaspitavanju u socijalnoj ili nekoj drugoj organizaciji, ili je u pitanju starateljstvo za posebne slučajeve, staralac se smatra uvedenim u dužnost staraoca u pogledu svih poslova staraoca, sem poslova upravljanja i raspolaganja imovinom danom pravosnažnosti rešenja kojim je postavljen za staraoca, odnosno danom uručenja drugostepenog rešenja kojim se potvrđuje prvostepeno rešenje o postavljanju za staraoca, ako je na ovo rešenje bila uložena žalba.
Organ starateljstva može u slučajevima iz prethodnog stava da odredi i duži rok sa čijim se protekom, odnosno nastupanjem smatra da je staralac uveden u dužnost, a može ga uvesti u dužnost uz njegovu saglasnost odmah ili u određenom roku pre pravosnažnosti rešenja o postavljenju.

Član 260.

Prilikom odlučivanja o obliku zaštite koji će se primeniti na štićenika organ starateljstva će se rukovoditi prvenstveno interesima štićenika, savremenim stručnim metodama socijalnog rada i socijalne zaštite i materijalnim mogućnostima koje mu stoje na raspolaganju.

Član 261.

Organ starateljstva postupa po odredbama Zakona o opštem upravnom postupku kada odlučuje o pravima i interesima lica kojima se pomoć pruža, poveravanju deteta na čuvanje i vaspitavanje jednom od roditelja, drugom licu ili organizaciji, upućivanju deteta u vaspitnu ili drugu organizaciju, stavljanju pod starateljstvo, postavljenju, smenjivanju i razrešenju staraoca od dužnosti i obimu ovlašćenja staraoca.
U ostalim slučajevima organ starateljstva vodi postupak na najcelishodniji način, zavisno od prirode starateljske mere koju određuje.
Odredbe prethodnih stavova ovog člana primenjivaće se ukoliko za pojedine slučajeve i po pojedinim pitanjima zakonom nije drukčije određeno.
Organ starateljstva promeniće svoju raniju odluku kada to zahtevaju interesi lica kome se pruža zaštita i ako se time ne vređaju prava trećih lica.

Član 262.

Akt o stavljanju lica pod starateljstvo, kao i akt o prestanku starateljstva, dostavlja se u roku od 15 dana po pravnosnažnosti nadležnom matičaru.
Ako lice ima nepokretnu imovinu, akt iz stava 1. ovog člana dostavlja se i nadležnom sudu u istom roku radi zabeležbe ove činjenice u zemljišne knjige.

Član 263.

Organ starateljstva dužan je da vodi evidenciju o licima pod starateljstvom, posebno za slučajeve starateljstva nad maloletnicima, starateljstva nad punoletnim licima i starateljstva za posebne slučajeve.

Član 264.

Izdaci za sprovođenje određenih mera koje se preduzimaju u interesu lica kome se pruža određeni vid zaštite prema odredbama ovog zakona podmiruju se:
1. iz prihoda lica kome se pruža zaštita;
2. iz sredstava dobijenih od roditelja i drugih lica koja su obavezna da daju izdržavanje licu kome se pruža zaštita;
3. iz osnovne imovine navedenog lica;
4. iz sredstava dobijenih po osnovu socijalne zaštite i drugih oblika društvene zaštite i pomoći;
5. iz drugih izvora.
Sredstva ostvarena po osnovu socijalne zaštite i drugih oblika društvene zaštite i pomoći mogu se upotrebiti za preduzimanje određenih mera u interesu lica kome treba pružiti određeni vid zaštite prema odredbama ovog zakona i kada to lice ima dovoljno svojih sredstava i potraživanja prema onima koji su dužni da ga izdržavaju, ako bi teškoće oko upotrebe tih sredstava i potraživanja dovele do odlaganja u podmirenju potreba ovog lica kojim bi se ugrozili njegov život, zdravlje ili redovno školovanje.
Organ starateljstva preduzeće mere da se iznos sredstava utrošenih prema odredbi stava 2. ovog člana nadoknadi iz sredstava lica čije su potrebe podmirene, odnosno njegovih potraživanja prema onima koji su dužni da ga izdržavaju.

V. STARATELjSTVO NAD MALOLETNICIMA

Član 265.

Organ starateljstva stavlja pod starateljstvo maloletno lice koje nije pod roditeljskim staranjem.

Član 266.

Staralac maloletnog lica dužan je da se savesno stara o ličnosti maloletnika, naročito o njegovom zdravlju, vaspitavanju, obrazovanju i osposobljavanju za samostalni život.

Član 267.

Maloletnik pod starateljstvom koji je navršio 14 godina života može vršiti sam svoje pravne poslove ali je za punovažnost tih pravnih poslova, izuzev poslovanja manjeg značaja potrebno odobrenje njegovog staraoca, a za one poslove koje staralac ne može sam da preduzme potrebno je odobrenje organa starateljstva.
Maloletnik pod starateljstvom koji zasnuje radni odnos, može sam da raspolaže svojim ličnim dohotkom i imovinom koju je stekao svojim radom, pri čemu je dužan da doprinosi za svoje izdržavanje, vaspitavanje i obrazovanje.

Član 268.

Maloletnik koji je navršio 14 godina ima pravo žalbe protiv odluke organa starateljstva i drugih organa kojima mu se uskraćuje davanje odobrenja, koje je potrebno da bi mogao punovažno da zaključi neki pravni posao.

Član 269.

Staralac može samo sa odobrenjem organa starateljstva:
1. poveriti maloletnika dečjem domu ili nekoj drugoj organizaciji za decu i maloletnike na čuvanje, vaspitavanje i obrazovanje, poveriti ga nekom licu na vaspitavanje, negu i staranje ili ga smestiti na duže vreme u zdravstvenu organizaciju na lečenje;
2. prekinuti školovanje maloletnika ili promeniti školu;
3. odlučiti o izboru zanimanja ili vršenju zanimanja maloletnika;
4. preduzimati i druge važnije mere u pogledu ličnosti i interesa maloletnika određene zakonom.

Član 270.

Maloletni štićenik može se samo na osnovu odluke organa starateljstva uputiti, zbog poremećaja u ponašanju, u neku organizaciju za vaspitavanje.
Organ starateljstva dužan je da pre donošenja odluke iz prethodnog stava pribavi mišljenje socijalnog radnika, pedagoga i psihologa o ličnosti maloletnog štićenika i njegovim socijalnim prilikama i potrebi da se uputi u organizaciju za vaspitavanje.
Organ starateljstva obustaviće izvršenje mere upućivanja maloletnika u organizaciju za vaspitavanje čim prestane potreba za daljim izvršenjem ove mere, a najkasnije u roku od tri godine od dana kada je maloletnik upućen. Zadržavanje se može produžiti preko toga roka samo na osnovu novog rešenja organa starateljstva donetog na osnovu pribavljenog mišljenja od stručnjaka iz stava 2. ovog člana.
Lica upućena u organizacije iz stava 1. ovog člana odlukom organa starateljstva ne mogu se protiv svoje volje zadržati da u njima borave nakon navršene osamnaeste godine života.

Član 271.

Socijalna i druga organizacija kojoj je maloletni štićenik poveren ili organizacija u koju je upućen, kao i lice kome je poveren na čuvanje i vaspitavanje i zdravstvena organizacija u kojoj je smešten na lečenje, dužni su da obaveste staraoca i organ starateljstva o svim važnim problemima u pogledu života, zdravlja, vaspitavanja i obrazovanja štićenika, otpuštanja iz organizacije i njegovog novog boravišta.
Lica i organizacije iz prethodnog stava dužni su da pre otpuštanja maloletnog štićenika obaveste blagovremeno o tome organ starateljstva kako bi mogao da na vreme preduzme mere za prihvatanje i zbrinjavanje maloletnika.

Član 272.

Starateljstvo nad maloletnicima prestaje njihovim punoletstvom, zaključenjem braka pre punoletstva, njihovim usvojenjem ili povraćajem roditeljskog prava njihovim roditeljima koji su toga prava bili prema njima lišeni ili kada u drugim slučajevima roditelji preuzimaju vršenje roditeljskog prava.

Član 273.

U slučaju prestanka starateljstva, organ starateljstva poziva staraoca da u određenom roku podnese izveštaj o svom radu i o stanju štićenikove imovine i da preda imovinu na upravljanje štićeniku, odnosno roditelju ili usvojiocu. Predaja se obavlja u prisustvu staraoca, štićenika, odnosno roditelja ili usvojioca i predstavnika organa starateljstva.

VI. STARATELjSTVO NAD LICIMA LIŠENIM POSLOVNE SPOSOBNOSTI

Član 274.

Punoletno lice koje nije sposobno za normalno rasuđivanje (duševna bolest, duševna zaostalost ili koji drugi uzrok) te zbog toga nije u stanju samo da se brine o svojim pravima i interesima potpuno se lišava poslovne sposobnosti.
Punoletno lice koje svojim postupcima ugrožava svoja prava i interese ili prava i interese drugih lica zbog duševne bolesti, duševne zaostalosti, zloupotrebe alkohola ili opojnih sredstava, staračke iznemoglosti ili drugih sličnih razloga, delimično se lišava poslovne sposobnosti.
Odluku o lišenju poslovne sposobnosti donosi nadležni sud u vanparničnom postupku.

Član 275.

Lica koja su odlukom suda delimično ili potpuno lišena poslovne sposobnosti, organ starateljstva staviće pod starateljsto.
Pravnosnažnu odluku o lišenju poslovne sposobnosti sud je dužan da dostavi bez odlaganja nadležnom organu starateljstva koji će u roku od 30 dana od dana prijema odluke, lice lišeno poslovne sposobnosti staviti pod starateljstvo.

Član 276.

Staralac lica koje je lišeno poslovne sposobnosti dužan je naročito da se stara o ličnosti štićenika, vodeći računa o uslovima njegovog smeštaja, njegovom zdravlju i uzrocima zbog kojih je ono lišeno poslovne sposobnosti.
Staralac će posebno nastojati da se uzroci zbog kojih je lice lišeno poslovne sposobnosti otklone i da se štićenik osposobi za samostalan život.
Ako staralac smatra da su se kod lica lišenog poslovne sposobnosti stekle okolnosti koje upućuju na potrebu vraćanja poslovne sposobnosti, odnosno izmenu ranije odluke, dužan je da bez odlaganja o tome izvesti organ starateljstva.

Član 277.

Staralac lica koje je potpuno lišeno poslovne sposobnosti ima dužnosti i prava staraoca maloletnog lica koje nije navršilo 14 godina života.
Staralac lica koje je delimično lišeno poslovne sposobnosti ima dužnosti i prava maloletnog lica koje je navršilo 14 godina života, ali organ starateljstva može, kada je to potrebno, odrediti poslove koje lice lišeno poslovne sposobnosti može da preduzima samostalno i bez odobrenja.

Član 278.

Sud kod koga je pokrenut postupak da se neko lice liši poslovne sposobnosti dužan je da o tome odmah izvesti nadležni organ starateljstva, koji će, ako je potrebno, postaviti tom licu privremenog staraoca.
Na ovlašćenja i dužnosti privremenog staraoca iz prethodnog stava primenjuju se odredbe o starateljstvu nad maloletnicima koji su navršili 14 godina života, ali organ starateljstva, može, ako je to potrebno, proširiti na njega primenu odredbi o starateljstvu nad maloletnicima koji nisu navršili 14 godina života.
Dužnost privremenog staraoca prestaje kada se postavi stalni staralac ili kada odluka suda, da nema mesta lišenju poslovne sposobnosti, postane pravosnažna.

Član 279.

Organ starateljstva dužan je da ostvaruje stalan uvid u uslove pod kojima živi lice lišeno poslovne sposobnosti, u njegovo zdravstveno stanje, a posebno u odnosu na uzroke zbog kojih je ono lišeno poslovne sposobnosti. U tom cilju organ starateljstva redovno pribavlja izveštaj od staraoca, organizacije u koju je štićenik smešten, odnosno zdravstvene organizacije kod koje se štićenik leči ili je u nju smešten radi lečenja.
Organ starateljstva po službenoj dužnosti pokreće postupak kod nadležnog suda za vraćanje poslovne sposobnosti štićenika, odnosno izmenu ranije odluke, ako utvrdi da postoje uslovi za to.

Član 280.

Na starateljstvo nad licima lišenim poslovne sposobnosti primenjuju se shodno odredbe o starateljstvu nad maloletnicima.

VII. STARALAC ZA POSEBNE SLUČAJEVE

Član 281.

Organ starateljstva postaviće staraoca za pojedine poslove ili određenu vrstu poslova odsutnom licu čije prebivalište, odnosno boravište nije poznato, a koje nema zastupnika, nepoznatom sopstveniku imovine kada je potrebno da se neko o toj imovini stara, kao i u drugim slučajevima kada je to potrebno radi zaštite prava i interesa pojedinih lica.
Staraoca licima iz stava 1. ovog člana može, pod uslovima određenim zakonom, postaviti sud i drugi organ pred kojim se vodi postupak. Ovi organi dužni su da o tome bez odlaganja izveste nadležni organ starateljstva.
Organ starateljstva ima prema staraocu postavljenom u smislu stava 2. ovog člana sva ovlašćenja kao i prema staraocu koga je sam postavio.

Član 282.

Posebni staralac postaviće se licu nad kojim roditelji vrše roditeljsko pravo za vođenje spora između njega i njegovih roditelja, za zaključenje pojedinih pravnih poslova između njih, kao i u drugim slučajevima kada su njihovi interesi u suprotnosti.
Licu pod starateljstvom postaviće se posebni staralac za vođenje spora između njega i staraoca, za zaključenje pravnih poslova između njih, kao i u drugim slučajevima kada su njihovi interesi u suprotnosti.
Kad među maloletnicima nad kojima isto lice vrši roditeljsko pravo ili među licima koja imaju istog staraoca treba da se vodi spor ili zaključi pravni posao u kome su interesi maloletnika, odnosno štićenika u suprotnosti postaviće se svakom od njih posebni staralac za vođenje spora, odnosno za zaključenje poslova.
Kad roditelji, usvojioci, staraoci, organi društveno-političkih zajednica i državni organi u vršenju dužnosti, organizacije udruženog rada, mesne zajednice i druge samoupravne organizacije i zajednice, srodnici, članovi domaćinstva i susedi saznaju za slučajeve iz st. 1 do 3. ovog člana, dužni su to prijaviti organu starateljstva.

Član 283.

Organ starateljstva u slučajevima predviđenim ovim zakonom preduzima mere za zaštitu prava i interesa koji se tiču ličnosti i imovine stranog državljanina dok organ države čiji je on državljanin ne donese potrebnu odluku i ne preduzme određene mere.

Član 284.

Na zahtev poslovno sposobnih lica organ starateljstva može tim licima postaviti staraoca za obavljanje određenih poslova ako ona nisu u stanju da se sama staraju o svojim pravima i interesima iz zdravstvenih ili nekih drugih opravdanih razloga.

Član 285.

Prilikom postavljanja staraoca za poseban slučaj organ starateljstva odrediće obim, dužnosti i prava staraoca imajući u vidu okolnosti svakog konkretnog slučaja.
Odredbe o pravima, dužnostima i odgovornosti staraoca primenjuju se shodno i na staraoca za poseban slučaj.
Staralac za poseban slučaj dužan je da na zahtev organa starateljstva podnese izveštaj o svom radu.

Član 286.

Odredbe čl. 270. i 271. ovog zakona shodno se primenjuju i u pogledu maloletnika pod roditeljskim staranjem.

ŠESTI DEO

IZDRŽAVANjE

I. IZDRŽAVANjE BRAČNOG DRUGA

Član 287.

Bračni drug koji nema dovoljno sredstava za izdržavanje, nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog druga srazmerno njegovim mogućnostima.
Sud može, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, odbiti zahtev za izdržavanje ako izdržavanje traži bračni drug koji je zlonamerno ili bez opravdanog razloga napustio svog bračnog druga.

Član 288.

Pod uslovima iz člana 287. stav 1. ovog zakona neobezbeđeni bračni drug ima pravo da zahteva da mu se presudom kojom se brak razvodi dosudi izdržavanje na teret drugog bračnog druga, srazmerno njegovim materijalnim mogućnostima.
Izuzetno, bračni drug koji u brakorazvodnoj parnici nije tražio da mu se dosudi izdržavanje na teret drugog bračnog druga, može iz opravdanih razloga takav zahtev postaviti u odvojenoj parnici u roku od dve godine posle razvoda braka, ali samo ako su pretpostavke za izdržavanje nastale pre razvoda braka i trajale neprekidno do zaključenja glavne rasprave u parnici za izdržavanje, ili ako je u ovome roku nastupila nesposobnost za rad kao posledica telesne povrede ili narušenog zdravlja iz vremena pre razvoda braka.
Ako su se u slučaju razvoda braka, bračni drugovi sporazumeli o izdržavanju ili je jedan bračni drug bez izričitog sporazuma učestvovao u izdržavanju drugog bračnog druga plaćanjem određenih iznosa, ostavljajući mu na korišćenje svoju imovinu ili na drugi način, rok iz prethodnog stava za sticanje zahteva za izdržavanje teče od dana kad je učinjeno poslednje davanje na ime izdržavanja, odnosno od dana kada je bračnom drugu vraćena njegova imovina.
Sud može odbiti zahtev za izdržavanje ako izdržavanje traži bračni drug koji se bez ozbiljnog povoda od strane drugog bračnog druga grubo ili nedolično ponašao u bračnoj zajednici ili ako bi njegov zahtev predstavljao očiglednu nepravdu za drugog bračnog druga.

Član 289.

Ako je zajednica života bračnih drugova trajno prestala i ako su bračni drugovi dugi niz godina bili upućeni da potpuno samostalno obezbeđuju sredstva za izdržavanje, pa je takvo stanje trajalo sve do razvoda braka sud može, ceneći sve okolnosti slučaja, odbiti zahtev da dosudi izdržavanje u korist takvog bračnog druga.

Član 290.

Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja traje određeno vreme kada je tražilac izdržavanja u mogućnosti da u dogledno vreme na drugi način obezbedi sredstva za izdržavanje.
U slučaju kad je brak kratko trajao sud može, ceneći sve okolnosti, odlučiti da obaveza izdržavanja traje određeno vreme, ili zahtev za izdržavanje u celini odbiti, nezavisno od mogućnosti tražioca izdržavanja da u dogledno vreme na drugi način obezbedi sredstva za izdržavanje, ukoliko tražilac izdržavanja ne podiže zajedničko maloletno dete. Pri tome će sud posebno ceniti da li su se imovinske prilike bračnog druga izmenile u vezi sa stupanjem u brak.
U opravdanim slučajevima sud može obavezu plaćanja izdržavanja produžiti.
Tužba za produženje plaćanja izdržavanja može se podneti samo do isteka vremena za koje je izdržavanje dosuđeno.

Član 291.

Pravo razvedenog bračnog druga na izdržavanje prestaje kad prestanu uslovi iz člana 287. stav 1. ovog zakona, kad istekne vreme za koje je dosuđeno, kad razvedeni bračni drug koji ga uživa stupi u novi brak ili zasnuje vanbračnu zajednicu.

Član 292.

U slučaju poništenja braka, bračni drug koji u vreme zaključenja braka nije znao za uzrok ništavosti može zahtevati da mu se na teret drugog bračnog druga dosudi izdržavanje, pod uslovima pod kojima razvedeni bračni drug može da ostvaruje pravo na izdržavanje.

II. IZDRŽAVANjE VANBRAČNOG DRUGA

Član 293.

Ako je prestala vanbračna zajednica žene i muškarca, svako od njih pod uslovima iz člana 287. stav 1. ovog zakona, ima pravo na izdržavanje od drugog, ako je zajednica života trajala duže vremena ili ako je kraće trajala, a imaju zajedničku decu, odnosno dete.
Tužba za izdržavanje može se podneti najkasnije u roku od godinu dana od prestanka zajednice života, ali samo pod uslovom da su pretpostavke za izdržavanje nastale pre prestanka zajednice i trajale neprekidno do zaključenja glavne rasprave u parnici za izdržavanje.
Ako su se u slučaju prestanka vanbračne zajednice vanbračni drugovi sporazumeli o izdržavanju ili je jedan vanbračni drug bez izričitog sporazuma učestvovao u izdržavanju drugog plaćanjem određenih iznosa, ostavljajući mu na korišćenje svoju imovinu ili na drugi način, rok iz stava 2. ovog člana za isticanje zahteva za izdržavanje teče od dana kada je učinjeno poslednje davanje na ime izdržavanja, odnosno od dana kada je vanbračnom drugu vraćena njegova imovina.
Sud može odbiti zahtev za izdržavanje ako izdržavanje traži vanbračni drug koji se bez ozbiljnog povoda od strane drugog vanbračnog druga grubo ili nedolično ponašao u vanbračnoj zajednici, ako je zlonamerno ili bez opravdanog razloga napustio zajednicu života ili ako bi njegov zahtev predstavljao očiglednu nepravdu za drugog vanbračnog druga.

Član 294.

Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja traje određeno vreme, posebno u slučaju kad je tražilac izdržavanja u mogućnosti da u dogledno vreme na drugi način obezbedi sredstva za izdržavanje.
U slučaju kada je vanbračna zajednica sa decom, odnosno detetom kratko trajala sud može, ceneći sve okolnosti, odlučiti da obaveza izdržavanja traje određeno vreme ili zahtev za izdržavanje odbiti, nezavisno od mogućnosti tražioca izdržavanja da u dogledno vreme na drugi način obezbedi sredstva za izdržavanje ukoliko tražiocu izdržavanja nije povereno zajedničko maloletno dete.
U opravdanim slučajevima sud može obavezu plaćanja izdržavanja produžiti.
Tužba za produženje plaćanja izdržavanja može se podneti samo do isteka vremena za koje je izdržavanje dosuđeno.

Član 295.

Pravo vanbračnog druga na izdržavanje prestaje kad prestanu uslovi iz člana 287. stav 1. ovog zakona, kad istekne vreme za koje je dosuđeno, kad vanbračni drug koji ga uživa stupi u brak ili novu vanbračnu zajednicu.

Član 296.

Odricanje od prava na izdržavanje između vanbračnih drugova nema pravnog dejstva.

Član 297.

Nezavisno od činjenice da li je između roditelja deteta koje je rođeno van braka postojala zajednica života, otac je dužan da pod uslovima iz člana 287. stav 1. ovog zakona srazmerno svojim mogućnostima učestvuje u izdržavanju majke deteta za vreme od tri meseca pre porođaja i godinu dana posle porođaja.
Odredba stava 1. ovog člana primenjuje se i u slučaju ako je dete mrtvo rođeno ili umre posle porođaja, za vreme nesposobnosti za rad izazvane porođajem ali najduže do godinu dana od dana rođenja deteta.

III. IZDRŽAVANjE DECE, RODITELjA I DRUGIH SRODNIKA

Član 298.

Roditelji su dužni da izdržavaju svoju maloletnu decu.
Ako dete do punoletstva nije završilo školovanje, roditelji su dužni da ga prema svojim mogućnostima izdržavaju do isteka vremena trajanja školovanja u odgovarajućoj školi, odnosno fakultetu, a ako je školovanje iz opravdanih razloga produženo najkasnije do navršene 26-te godine života.

Član 299.

Ako je punoletno dete zbog bolesti, telesnih ili duševnih nedostataka nesposobno za rad, nema dovoljno sredstava za izdržavanje ili ih ne može ostvariti iz postojeće imovine, roditelji su dužni da ga izdržavaju dok to stanje traje.

Član 300.

Dete koje je navršilo 15 godina života i svojim radom ostvaruje prihod, dužno je da doprinosi za svoje izdržavanje, a ako je to potrebno i za izdržavanje porodice u kojoj živi.

Član 301.

Roditelj koji je lišen roditeljskog prava ne oslobađa se dužnosti da izdržava svoju decu.

Član 302.

Deca su dužna da izdržavaju svoje roditelje koji su nesposobni za rad, a nemaju dovoljno sredstava za izdržavanje, ili ih ne mogu ostvariti iz postojeće imovine.
Izuzetno, sud može odbiti zahtev za izdržavanje kad izdržavanje traži roditelj koji je bio lišen roditeljskog prava i nije izdržavao dete iako je za to imao mogućnosti, ili ako sud, ceneći sve okolnosti slučaja, nađe da bi to predstavljalo očiglednu nepravdu za dete.

Član 303.

Očuh i maćeha su dužni da izdržavaju svoje maloletne pastorke, ako ovi nemaju srodnike koji su ih po ovom zakonu dužni da izdržavaju ili srodnici nemaju mogućnosti za to.
Obaveza očuha i maćehe da izdržavaju svoje maloletne pastorke postoji i posle smrti njihovog roditelja sa kojim je očuh odnosno maćeha bio u braku, ako je do smrti tog roditelja između njega i očuha, odnosno maćehe i pastorka postojala porodična zajednica.
Ako je brak između roditelja i očuha, odnosno maćehe deteta poništen ili je razveden, obaveza očuha, odnosno maćehe da izdržava pastorke prestaje.

Član 304.

Pastorčad su dužna da izdržavaju svog očuha i maćehu ako su ih ovi duže izdržavali i starali se o njima. Ako očuh i maćeha imaju dece ova obaveza je zajednička sa tom decom.

Član 305.

Braća i sestre dužni su da izdržavaju svoju maloletnu braću i sestre koji nemaju sredstva za izdržavanje, a roditelji nisu živi ili nemaju mogućnosti da ih izdržavaju.

Član 306.

Obaveza izdržavanja postoji i između ostalih srodnika u pravoj ushodnoj i nishodnoj liniji.

Član 307.

Pravo na izdržavanje od krvnih srodnika ostvaruje se onim redom kojim su pozvani na nasleđivanje.
Ako je više lica zajedno dužno da daje izdržavanje, obaveza izdržavanja između njih deli se prema njihovim mogućnostima.

Član 308.

Odricanje od prava na izdržavanje od srodnika između kojih po ovom zakonu postoji obaveza izdržavanja nema pravnog dejstva.

IV. ODREĐIVANjE IZDRŽAVANjA

Član 309.

U sporu za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potreban za izdržavanje.
Obaveza članova porodice koji su dužni da daju izdržavanje utvrđuje se srazmerno njihovim mogućnostima, a u granicama potreba tražioca izdržavanja.

Član 310.

Prilikom ocenjivanja potreba izdržavanog lica sud uzima u obzir njegovo imovno stanje, stepen sposobnosti za rad, mogućnosti za zaposlenje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi odluka o izdržavanju.
Kad se izdržavanje traži za dete sud uzima u obzir i uzrast deteta, kao i potrebe za njegovo stručno obrazovanje.
Prilikom ocenjivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče zaradu, kao i njegove sopstvene potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.

Član 310a.

Sud određuje obavezu izdržavanja u novcu.
Ako je obveznik izdržavanja u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje druga stalna mesečna primanja, sud određuje buduće iznose izdržavanja procentualno u odnosu na zaradu, penziju ili drugo stalno novčano primanje.
Ako obveznik izdržavanja ne ostvaruje stalna mesečna novčana primanja, sud određuje buduće iznose izdržavanja procentualno u odnosu na iznos minimalne zarade u republici za prethodni mesec.
Novčani iznos izdržavanja koji se, u smislu st. 1. i 2. ovog člana, određuje u odnosu na zaradu, odnosno minimalnu zaradu ne može biti manji od 7% za svako izdržavano lice niti veći od 22% od mesečne zarade obveznika izdržavanja, odnosno minimalne zarade.
Novčani iznos izdržavanja koji se, u smislu st. 1. i 2. ovog člana, određuje u odnosu na penziju ili drugo stalno novčano primanje, ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice niti veći od 50% od mesečnog iznosa penzije ili drugog stalnog mesečnog primanja obveznika izdržavanja.

Član 310b.

Sud je dužan da hitno rešava sporove o izdržavanju.
Sud po službenoj dužnosti dostavlja pravnosnažnu presudu izvršnom sudu.

Član 311.

U sporu roditelja o izdržavanju deteta, roditelju kome je dete povereno na čuvanje i vaspitavanje sud posebno uzima kao njegov doprinos u izdržavanju deteta rad i staranje tog roditelja koje svakodnevno ulaže u negu i podizanje deteta.

Član 312.

Organ starateljstva može, u ime maloletnog deteta da pokrene i vodi spor o izdržavanju, odnosno za povećanje izdržavanja, ako roditelj kod koga se dete nalazi na čuvanju i vaspitavanju, iz neopravdanih razloga ne vrši to pravo.
Ako roditelj ne traži izvršenje odluke kojom je dosuđeno izdržavanje, organ starateljstva može u ime maloletnog deteta podneti sudu predlog za izvršenje odluke po odredbama Zakona o izvršnom postupku.

Član 313.

Organ starateljstva dužan je da evidentira izdržavanu decu i roditelje, obveznike izdržavanja i da preduzima mere da se roditelji vansudski sporazumeju o izdržavanju deteta, odnosno da se iznos dosuđen na ime izdržavanja uskladi sa izmenjenim potrebama deteta i sa izmenjenim mogućnostima roditelja.

Član 314.

Organ starateljstva može u ime starog i samohranog lica po njegovom predlogu ili po svojoj inicijativi da pokrene i vodi postupak za ostvarivanje njegovog prava na izdržavanje od srodnika koji su po ovom zakonu dužni da ih izdržavaju. Ako se ovo lice tome protivi organ starateljstva nije ovlašćen da u njegovo ime pokreće postupak.

Član 315.

Lice koje je dužno da daje izdržavanje drugom licu, osim slučaja obaveze roditelja da izdržavaju svoju maloletnu decu, može po svom izboru da plaća određene iznose na ime izdržavanja, ili da ga primi na izdržavanje kod sebe, ili da obezbedi izdržavanje na drugi način.
Lice koje ima pravo na izdržavanje može iz opravdanih razloga da traži da mu se izdržavanje plaća u novčanim iznosima.

Član 316.

Sud može na predlog izdržavanog lica ili obveznika izdržavanja da povuče, snizi, ukine ili izmeni način izdržavanja koji je dosuđen ranijom odlukom suda, ako su se okolnosti na osnovu kojih je doneta odluka kasnije izmenile.

Član 317.

(Brisan prema "Sl. glasniku RS", br. 22/93)

Član 318.

Ako roditelj, koji je na osnovu sudske odluke dužan da plaća određeni iznos za izdržavanje deteta, ne izvršava svoju obavezu redovno, organ starateljstva, na predlog drugog roditelja ili po službenoj dužnosti, preduzima mere da se detetu obezbedi privremeno izdržavanje po propisima o socijalnoj i dečjoj zaštiti sve dok roditelj ne počne da izvršava svoju obavezu.

Član 319.

Fizičko ili pravno lice koje je snosilo troškove izdržavanja nekog lica može tužbom tražiti naknadu tih troškova od onoga, ko je po ovom zakonu dužan da daje izdržavanje, ukoliko su učinjeni troškovi bili potrebni.
Ako je više lica zajednički dužno da daje izdržavanje, oni solidarno odgovaraju trećem licu za učinjene troškove izdržavanja, do visine svojih materijalnih mogućnosti.
U slučaju smrti lica koje je ostvarivalo stalnu novčanu pomoć po propisima o socijalnoj zaštiti, troškovi ove pomoći mogu se naplatiti iz njegove zaostavštine bez obzira da li su njegovi naslednici lica koja su po zakonu bila dužna da ga izdržavaju.

SEDMI DEO

IMOVINSKI ODNOSI

I. IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH DRUGOVA

Član 320.

Imovina koju jedan bračni drug ima u vreme zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.
Kao posebna imovina smatra se i ona imovina koja je stečena u toku braka nasleđem, poklonom ili drugim oblicima bezteretnog sticanja.
Posebnom imovinom postaje i imovina koja pripadne bračnom drugu na osnovu izvršene deobe zajedničke imovine.
Svaki bračni drug samostalno upravlja i raspolaže svojom posebnom imovinom.

Član 321.

Imovina koju su bračni drugovi stekli radom u toku bračne zajednice jeste njihova zajednička imovina.
Zajedničku imovinu čine sva stvarna i tražbena prava, uključujući i prihode sa posebne imovine koji su ostvareni radom bračnih drugova.
Imovina stečena igrom na sreću predstavlja zajedničku imovinu, osim ako je jedan bračni drug ulagao u ovu igru posebnu imovinu.

Član 322.

Prava bračnih drugova na nepokretnostima koje su njihova zajednička imovina u smislu člana 321. ovog zakona upisuju se u zemljišne ili druge javne knjige na ime oba bračna druga kao njihova zajednička imovina sa neopredeljenim delovima.
Ako je u zemljišne ili druge javne knjige upisan kao vlasnik na zajedničkoj imovini samo jedan bračni drug, smatraće se kao da je upis izvršen na ime oba bračna druga, ukoliko do upisa nije došlo na osnovu pismenog ugovora zaključenog između bračnih drugova.
Ako su u zemljišne ili druge javne knjige upisana oba bračna druga kao suvlasnici na opredeljenim delovima, smatraće se da su na ovaj način izvršili deobu zajedničke imovine.

Član 323.

Svojim delom u nepodeljenoj zajedničkoj imovini ne može bračni drug ni raspolagati, niti ga može opteretiti pravnim poslom među živima.

Član 324.

Zajedničkom imovinom bračni drugovi u toku braka upravljaju i raspolažu zajednički i sporazumno.

Član 325.

Bračni drugovi mogu ugovoriti da upravljanje i raspolaganje celokupnom zajedničkom imovinom ili njenim delovima, vrši jedan od njih. Ugovor se može ograničiti i samo na upravljanje ili samo na raspolaganje. Kada drukčije nije ugovoreno, upravljanje obuhvata i raspolaganje u okviru redovnog poslovanja.
Ugovor može da se odnosi na sve poslove upravljanja i raspolaganja ili samo na poslove redovnog upravljanja, ili na pojedine određene poslove.
Svaki bračni drug može raskinuti ugovor o upravljanju ili raspolaganju zajedničkom imovinom u svako doba.

Član 326.

Bračni drugovi mogu međusobno sklapati sve ugovore i njima zasnivati prava i obaveze.
Oni ne mogu međusobno sklapati samo one ugovore kojima se menja imovinski režim utvrđen ovim zakonom, kao i ugovore kojima se unapred odriču prava koja im po ovom zakonu pripadaju (na primer na zakonsko izdržavanje, na udeo u zajedničkoj imovini i drugo).

II. DEOBA ZAJEDNIČKE IMOVINE BRAČNIH DRUGOVA

Član 327.

Bračni drugovi mogu u svako doba sporazumno izvršiti deobu zajedničke imovine.
Deoba zajedničke imovine može se izvršiti i na taj način da bračni drugovi odrede ili traže da im se odrede delovi u zajedničkoj imovini tako da u toj imovini postanu suvlasnici na određene delove.
Sporazum iz st. 1 i 2. ovog člana mora biti sačinjen u pismenoj formi.

Član 328.

U slučaju da do sporazuma ne dođe, koliki je udeo svakog bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu, procenjujući sve okolnosti. Pri tome će se voditi računa ne samo o ličnom dohotku i drugim prihodima svakog bračnog druga, već i o pomoći jednog bračnog druga drugome, staranju o deci, o njihovom vođenju domaćih poslova, staranju i održavanju imovine i o svakom drugom obliku rada i saradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.
U slučaju spora o udelu bračnih drugova iz ovog člana odlučuje nadležni sud.

Član 329.

Udeo bračnih drugova određuje se u istoj srazmeri u svim stvarima i pravima u zajedničkoj imovini prema stanju stvari, odnosno prava u momentu prestanka bračne zajednice i prema ukupnom doprinosu za vreme trajanja bračne zajednice.
Veći udeo bračnog druga u pojedinoj stvari, odnosno pravu može se odrediti samo ako je ta stvar, odnosno pravo ekonomski samostalno u odnosu na ostale stvari i prava u zajedničkoj imovini, a bračni drug je u sticanju te stvari, odnosno prava u znatnijem obimu učestvovao i prihodima od svoje posebne imovine.
Bračni drug koji ulaganjem izvršenim posle prestanka bračne zajednice uveća vrednost stvari iz zajedničke imovine ima pravo zahtevati da mu drugi bračni drug naknadi deo nužnih i korisnih izdataka srazmerno svom udelu u toj stvari. Drugi bračni drug može se osloboditi te obaveze ako mu prizna veći udeo u stvari srazmerno izvršenim ulaganjima.

Član 329.

Deoba zajedničke imovine bračnih drugova može se tražiti za vreme braka i posle njegovog prestanka.
Pravo da traže deobu zajedničke imovine imaju bračni drugovi, naslednici umrlog bračnog druga ili bračnog druga koji je proglašen za umrlog, kao i poverilac jednog bračnog druga ukoliko svoje potraživanje ne može da ostvari iz posebne imovine tog bračnog druga.

Član 331.

Pri deobi zajedničke imovine svakom bračnom drugu uračunaće se u deo ono što duguje zajedničkoj imovini.
Na zahtev bračnog druga u njegov će se deo prilikom deobe prvenstveno uneti oni predmeti zajedničke imovine koji služe za vršenje njegovog zanata ili zanimanja.
Ako je vrednost stvari označenih u stavu 2. ovog člana nesrazmerno velika u odnosu na vrednost celokupne zajedničke imovine, izvršiće se deoba i tih stvari, osim ako bračni drug kome ove stvari treba da pripadnu ne obezbedi drugom bračnom drugu isplatu odgovarajuće vrednosti ili ne ustupi drugom bračnom drugu, po njegovom pristanku, druge stvari odgovarajuće ili približne vrednosti.
Pri deobi će se na zahtev bračnog druga izdvojiti iz deobne mase i njemu predati pored njegovog dela oni predmeti zajedničke imovine koji služe isključivo za njegovu ličnu upotrebu. Tako izdvojeni predmeti ne uzimaju se u račun pri izračunavanju njegovog dela imovine ako njihova vrednost nije nesrazmerna u odnosu na ukupnu vrednost zajedničke imovine ili u odnosu na vrednost predmeta koji služe za ličnu upotrebu drugog bračnog druga.

Član 332.

U slučaju kad je udeo jednog bračnog druga u zajedničkoj imovini nesrazmerno manji od udela drugog bračnog druga, sud može na zahtev jednog ili drugog bračnog druga, uzimajući u obzir sve okolnosti, tome bračnom drugu dosuditi naknadu u novcu prema vrednosti njegovog udela.

Član 333.

Svaki od bračnih drugova može zahtevati da se pokretne stvari koje predstavljaju zajedničku imovinu dodele na ime udela u zajedničkoj imovini bračnom drugu koji je te stvari zadržao posle prekida zajednice života i bio u njihovoj neprekidnoj mirnoj državini najmanje tri godine.
U slučaju iz prethodnog stava drugi bračni drug ima pravo zahtevati da mu se u ostalim pokretnim stvarima dosudi odgovarajući udeo, a ako vrednost tih stvari nije dovoljna, ima pravo da mu se razlika isplati u novcu.

Član 334.

Bračnom drugu kome je povereno zajedničko dete na čuvanje i vaspitavanje, dodeljuju se povrh njegovog dela i stvari koje služe samo detetu ili su namenjene njegovoj neposrednoj upotrebi, osim ako je njihova vrednost nesrazmerno velika u odnosu na vrednost celokupne zajedničke imovine. U tom slučaju postupiće se na isti način kao i u odredbama člana 333. stav 2. ovog zakona.

Član 335.

Za obaveze koje je jedan bračni drug imao pre stupanja u brak, kao i za obaveze koje primi posle stupanja u brak, ne odgovara drugi bračni drug.

Član 336.

Za svoje lične obaveze odgovaraju bračni drugovi svojom posebnom imovinom i svojim udelom u zajedničkoj imovini.
Za obaveze koje jedan bračni drug primi prema trećim licima radi podmirenja tekućih potreba bračne zajednice, kao i za obaveze koje po opštim propisima terete oba bračna druga, odgovaraju bračni drugovi solidarno kako zajedničkom, tako i svojom posebnom imovinom.
Bračni drug koji iz svoje posebne imovine ispuni solidarnu obavezu ima pravo zahtevati da mu drugi bračni drug naknadi deo obaveze koji pada na njega.

Član 337.

Kada je u postupku izvršenja na opredeljenom delu bračnog druga u zajedničkoj imovini već pravosnažno određena prodaja, drugi bračni drug ima pravo preče kupovine tog dela.

III. IMOVINSKI ODNOSI VANBRAČNIH DRUGOVA

Član 338.

Imovina stečena radom muškarca i žene u vanbračnoj zajednici jeste njihova zajednička imovina.

Član 339.

Na imovinske odnose vanbračnih drugova shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o deobi zajedničke imovine bračnih drugova.

IV. IMOVINSKI ODNOSI ČLANOVA PORODIČNE ZAJEDNICE

Član 340.

Kad u porodičnoj zajednici sa bračnim drugovima, odnosno vanbračnim drugovima žive njihova deca i drugi srodnici koji rade na poljoprivrednom imanju ili zajednički vrše druge delatnosti, ili na drugi način zajednički privređuju, imovina stečena u toku trajanja te zajednice je zajednička imovina svih članova porodične zajednice koji su učestvovali u njenom sticanju.

Član 341.

Zajedničkom imovinom članovi porodične zajednice upravljaju i raspolažu zajednički i sporazumno.
Maloletni članovi porodične zajednice koji su navršili 15 godina života učestvuju u upravljanju i raspolaganju zajedničkom imovinom samostalno.
Upravljanje zajedničkom imovinom može se saglasnom voljom svih članova poveriti jednom broju članova porodične zajednice u kom slučaju se odluke u vršenju prava upravljanja donose većinom glasova.
Svaki član porodične zajednice može zahtevati da se odluka o poveravanju upravljanja zajedničkom imovinom opozove, a ako se sa tim ne saglase ostali članovi porodične zajednice, odluku donosi sud u vanparničnom postupku.

Član 342.

Prava članova porodične zajednice na nepokretnostima koje su njihova zajednička imovina u smislu člana 340. ovog zakona upisuju se u zemljišne i druge javne knjige na ime svih članova porodične zajednice koji su svojim radom učestvovali u sticanju, sa neopredeljenim delovima.
Ako je u zemljišne ili druge javne knjige upisan kao vlasnik jedan član porodične zajednice ili pojedini članovi porodične zajednice, smatraće se da je vlasnik lice koje je upisano sve dok se po predlogu ostalih članova porodične zajednice u zemljišne, odnosno druge javne knjige ne upiše zabeležba o pravu zajedničke svojine.
Ugovor kojim član porodične zajednice koji je kao vlasnik upisan u zemljišne, odnosno druge javne knjige izvrši otuđenje ili opterećenje nepokretnosti stečene u porodičnoj zajednici, ostali članovi porodične zajednice mogu pobijati samo ako je u vreme zaključenja ugovora u zemljišne, odnosno druge javne knjige bila upisana zabeležba o pravu zajedničke svojine ili ako su u vreme zaključenja ugovora trećem licu sa kojim je ugovor zaključen na nesumnjiv način stavili do znanja da se radi o predmetu zajedničke svojine.
Neovlašćeno otuđenje pokretne stvari u zajedničkoj svojini može se pobijati samo ako je pribavilac bio nesavestan.
Ako član porodične zajednice neovlašćeno otuđi stvar zajednički stečenu u porodičnoj zajednici, ostali članovi porodične zajednice imaju pravo zahtevati da im se u ostalim stvarima i potraživanjima dosudi odgovarajući deo ili da im član porodične zajednice koji je otuđenje izvršio isplati naknadu u novcu prema veličini njihovih delova.

Član 343.

Ako zakonom nije drukčije određeno na imovinske odnose članova porodične zajednice iz člana 340. ovog zakona shodno se primenjuju odredbe ovog zakona o imovinskim odnosima bračnih drugova.

Član 344.

Članovi porodične zajednice mogu ugovorom na drugi način urediti međusobne imovinske odnose.
Ugovor iz prethodnog stava punovažan je samo ako je sačinjen u pismenom obliku, ako su ugovorom obuhvaćeni svi članovi porodične zajednice koji svojim radom učestvuju u sticanju imovine i ako je overen od sudije.
Prilikom overe sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovornike na posledice ugovora.
Ako u zaključenju ugovora učestvuju maloletni članovi porodične zajednice sud će pre overe ugovora zatražiti mišljenje organa starateljstva.

Član 345.

Na imovinske odnose članova porodice koji nisu uređeni ovim zakonom primenjuju se opšta pravila imovinskog prava.

OSMI DEO

I. POSTUPAK U BRAČNIM SPOROVIMA

Član 346.

U bračnim sporovima mesno je nadležan pored suda opšte mesne nadležnosti i sud na čijem području su bračni drugovi imali svoje poslednje zajedničko prebivalište.

Član 347.

Postupak u bračnim sporovima u prvom stepenu vodi i odluke donosi veće sastavljeno od jednog sudije i dvojice sudija porotnika, a u drugom stepenu veće od trojice sudija.

Član 348.

Postupak u bračnim sporovima pokreće se tužbom.
Postupak za sporazumni razvod braka pokreće se zajedničkim predlogom bračnih drugova (predlog za sporazumni razvod).
Ako jedan bračni drug podnese tužbu za razvod braka a drugi najkasnije do zaključenja glavne rasprave izričito izjavi da ne osporava osnovanost tužbenog zahteva, smatraće se da su bračni drugovi podneli predlog za sporazumni razvod braka.

Član 349.

Za duševno obolelog bračnog druga, odnosno lice nesposobno za rasuđivanje, tužbu za razvod braka može podneti njegov staralac samo po prethodnoj dozvoli organa starateljstva.

Član 350.

Ako tužbu za poništenje ili razvod braka podnosi punomoćnik stranke, u punomoćju se mora izričito navesti osnov za podnošenje tužbe.
Punomoćje iz stava 1. ovog člana mora biti overeno.

Član 351.

U postupku u bračnim sporovima isključena je javnost.

Član 352.

U sporovima za razvod braka prethodno se sprovodi postupak mirenja bračnih drugova, izuzev u slučajevima:
1. ako je jedan od bračnih drugova nesposoban za rasuđivanje;
2. ako jedan ili oba bračna druga žive u inostranstvu;
3. ako je boravište jednog od bračnih drugova nepoznato.
Ako je postupak pokrenut tužbom za razvod braka tužba se uručuje tuženoj stranci tek posle okončanja postupka mirenja i to samo ako mirenje nije uspelo.

Član 353.

Ako bračni drugovi imaju jedno ili više zajedničke maloletne dece postupak mirenja sprovodi organ starateljstva primenom metoda socijalnog rada i drugih stručnih metoda zasnovanih na dobrovoljnosti i saradnji, uz korišćenje usluga savetovališta za brak i porodicu i drugih stručnih organizacija.
U ostalim slučajevima postupak mirenja bračnih drugova sprovodi sud, ako predsednik veća ne oceni da bi bilo celishodno da se mirenje ustupi organu starateljstva.
U pismenu kojim se mirenje ustupa organu starateljstva navešće se imena i adrese bračnih drugova, podatak kad je postupak za razvod braka pokrenut i osnovni razlozi zbog kojih se razvod braka traži. Ako u braku ima maloletne dece navešće se i podaci o deci.

Član 354.

Za postupak mirenja bračnih drugova nadležan je pored organa starateljstva na čijem se području nalazi prebivalište ili boravište tuženog i organ starateljstva na čijem području su bračni drugovi imali poslednje zajedničko prebivalište.
Kad je postupak pokrenut predlogom za sporazumni razvod braka za postupak mirenja bračnih drugova nadležan je organ starateljstva na čijem području ima prebivalište ili boravište jedan od bračnih drugova, kao i organ starateljstva na čijem području su bračni drugovi imali poslednje zajedničko prebivalište.

Član 355.

U postupku mirenja bračnih drugova organ starateljstva utvrđuje u kakvim se uslovima za život i razvoj nalaze zajednička deca bračnih drugova i preduzima što je potrebno da se obezbedi njihovo vaspitavanje, zbrinjavanje i izdržavanje, nastojeći pri tome da se između bračnih drugova postigne sporazum koji zaštićuje interese dece.

Član 356.

Postupak mirenja pred organom starateljstva ne može trajati duže od tri meseca ukoliko se bračni drugovi ne saglase da se postupak nastavi i po isteku tog roka.
Organ starateljstva dužan je da bez odlaganja dostavi sudu pismeno izveštaj o ishodu postupka mirenja.

Član 357.

Kad postupak mirenja bračnih drugova sprovodi sud zakazaće se posebno ročište za pokušaj mirenja. Ovo ročište održava se samo pred predsednikom veća parničnog suda.
Na ročište za pokušaj mirenja pozivaju se oba bračna druga da lično pristupe.
Punomoćnici ne mogu na ročištu za pokušaj mirenja da zastupaju bračne drugove niti mogu prisustvovati ročištu.
Ako jedan ili oba bračna druga, iako su uredno pozvani, izostanu sa ročišta za pokušaj mirenja, sud će s obzirom na sve okolnosti oceniti da li će zakazati novo ročište za pokušaj mirenja ili će smatrati da mirenje nije uspelo.
Ako sa ročišta za pokušaj mirenja izostane jedan ili oba bračna druga koji su zajedničkim predlogom pokrenuli postupak za sporazumni razvod braka, a nijedan od njih ne živi u inostranstvu, smatraće se da su predlog povukli.

Član 358.

Ako na prvom ročištu za pokušaj mirenja ne dođe do izmirenja bračnih drugova, sud može odrediti jedno ili više novih ročišta za pokušaj mirenja, sve dok ne oceni da nema izgleda da bi do izmirenja moglo doći.

Član 359.

U toku celog postupka za razvod braka sud je dužan da sarađuje sa organima starateljstva i drugim stručnim službama koje se bave pitanjima braka i porodice, posebno kad bračni drugovi imaju zajedničku maloletnu decu.

Član 360.

U toku postupka u bračnim sporovima sud može rešenjem odrediti privremene mere radi davanja izdržavanja bračnom drugu, kao i za njegov smeštaj, po njegovom predlogu.
Žalba protiv rešenja iz stava 1. ovog člana ne zadržava izvršenje rešenja.

Član 361.

Činjenice na kojima stranka zasniva svoj zahtev u bračnim sporovima sud može utvrđivati i kad te činjenice nisu među strankama sporne.
U bračnim sporovima ne može se izreći presuda zbog izostanka ili presuda na osnovu priznanja.

Član 362.

Kad je postupak pokrenut predlogom bračnih drugova za sporazumni razvod braka ne ispituju se činjenice na kojima je predlog zasnovan, ali sud može odlučiti da se sprovede dokazni postupak, kao po tužbi za razvod braka, ako u postupku mirenja oceni da opravdani interesi zajedničke maloletne dece zahtevaju da se brak održi.
Ako predlagači imaju zajedničku decu sud može ispitivati činjenice i sprovoditi dokazni postupak o delu predloga bračnih drugova koji se odnose na čuvanje, vaspitavanje i izdržavanje dece, ako dođe do uverenja da sporazum roditelja o ovim pitanjima ne pruža dovoljno garancije, da će interesi njihove maloletne ili nesposobne dece biti ovim sporazumom u dovoljnoj meri zaštićeni.

Član 363.

Okolnosti koje isključuju pravo bračnog druga na izdržavanje iz čl. 288. stav 4. i 292. mogu se isticati samo u sporu za razvod braka, odnosno u sporu za poništenje braka.
O zahtevu iz prethodnog stava odlučuje se izrekom presude kojom se brak razvodi, odnosno poništava.

Član 364.

U parnicama za razvod braka tužilac može tužbu povući do zaključenja glavne rasprave bez pristanka tuženog, a sa pristankom tuženog dok postupak nije pravosnažno završen.
Zajednički predlog za sporazumni razvod braka mogu bračni drugovi povući do pravosnažnosti presude o razvodu braka. Smatraće se da je predlog povučen i kad od predloga odustane jedan bračni drug.
U parnicama za razvod braka odricanje od tužbenog zahteva ima isto dejstvo kao i kad tužilac samo povuče tužbu.

Član 365.

Presuda kojom je brak razveden po predlogu bračnih drugova za sporazumni razvod braka u delu o razvodu braka može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ili zbog toga što je predlog dat u zabludi, ili pod uticajem prinude, ili prevare.

Član 366.

Ako je pravosnažnom presudom brak razveden ili poništen, odluka o razvodu braka, odnosno poništenju braka ne može se pobijati vanrednim pravnim lekovima.

II. POSTUPAK U SPOROVIMA IZ ODNOSA RODITELjA I DECE

Član 367.

U sporovima radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva ili materinstva maloletno dete može podneti tužbu bilo pred sudom opšte mesne nadležnosti bilo pred sudom na čijem području ima prebivalište, odnosno boravište. Pred sudom svog prebivališta, odnosno boravišta dete može podneti takvu tužbu i posle punoletstva, ali samo ako tuženi nema prebivalište, odnosno boravište u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.
Odredba prethodnog stava primenjuje se i u slučajevima kad dete podnosi tužbu zajedno sa drugim licem.

Član 368.

Postupak u sporovima iz odnosa roditelja i dece u prvom stepenu vodi i odluke donosi veće sastavljeno od jednog sudije i dvojice sudija porotnika, a u drugom stepenu veće od trojice sudija.

Član 369.

Stranke u sporu radi utvrđivanja očinstva su lica čije se očinstvo utvrđuje, dete i majka deteta.
Stranke u sporu radi osporavanja očinstva lica koje se po zakonu smatra ocem deteta su to lice, dete i majka deteta.
Kad lice koje sebe smatra ocem deteta osporava očinstvo licu koje je to dete priznalo za svoje, stranke u sporu su lice koje osporava priznato očinstvo, lice čije se očinstvo osporava, dete i majka deteta.

Član 370.

Ako tužbom za utvrđivanje, odnosno osporavanje očinstva nisu kao tužioci i tuženi obuhvaćena sva lica iz člana 369. ovog zakona sud će pozvati tužioca da proširi tužbu na ostala lica. Ta lica ne mogu se protiviti proširenju tužbe.
Ako u sporu radi osporavanja očinstva tužilac u roku koji je sud odredio ne proširi tužbu na lica koja tužbom nisu obuhvaćena ili ako ta lica u istom roku ne pristupe tužbi kao novi tužioci, tužba će se odbaciti.
Ako u sporu radi utvrđivanja očinstva tužilac u roku koji je sud odredio ne proširi tužbu na lica koja tužbom nisu obuhvaćena ili ako ta lica u istom roku ne pristupe tužbi kao novi tužioci, sud će o tome obavestiti organ starateljstva i odrediti mu rok u kome može proširiti tužbu na lica koja tužbom nisu obuhvaćena. Ako u tom roku tužba ne bude proširena, sud će tužbu odbaciti.

Član 371.

Stranke koje zajedno podnose tužbu za utvrđivanje ili osporavanje očinstva, odnosno koje su tužene istom tužbom smatraju se kao jedna parnična stranka tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, dejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu preduzeli.

Član 372.

Ako dete i roditelj koji po zakonu zastupa dete zajedno podnesu tužbu radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva, odnosno ako su tuženi istom tužbom, taj će roditelj zastupati dete i u parnici, ali organ starateljstva može detetu da postavi posebnog staraoca ako između roditelja i deteta postoje u toj parnici suprotni interesi.
Ako su dete i roditelj, koji po zakonu zastupa dete, u parnici u oprečnim stranačkim ulogama tužioca i tuženog, organ starateljstva postaviće detetu posebnog staraoca.

Član 373.

U postupku u sporovima radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva, kao i u sporovima radi poveravanja maloletne dece na čuvanje i vaspitavanje, isključena je javnost.

Član 374.

U sporovima iz porodičnih odnosa između roditelja i maloletne dece, i u sporovima radi utvrđivanja ili osporavanja očinstva i kad su deca punoletna, sud može da utvrđuje i činjenice koje među strankama nisu sporne.
U tim sporovima ne može se izreći presuda zbog izostanka ni presuda na osnovu priznanja niti se može zaključiti sudsko poravnanje.
Odricanje od tužbenog zahteva u sporovima ove vrste ima dejstvo kao kad tužilac povuče tužbu.
Ako u sporu radi utvrđivanja očinstva tuženi prizna očinstvo, postupak će se obustaviti, a sud će overeni prepis zapisnika sa izjavom o priznanju očinstva odmah dostaviti matičaru nadležnom za upis deteta u matičnu knjigu rođenih.

Član 375.

U sporovima iz porodičnih odnosa između roditelja i maloletne dece sud će obavestiti organ starateljstva ako ustanovi da zakonski zastupnik ne pokazuje potrebnu pažnju u zastupanju bilo zbog neznanja ili zbog nemarnosti.
Organ starateljstva ima pravo da učestvuje u takvoj parnici uvek kada oceni da to zahtevaju opravdani interesi deteta koje je stranka u sporu.
Kao učesnik u postupku organ starateljstva je ovlašćen da stavlja predloge radi zaštite prava i interesa dece, da iznosi i činjenice koje stranke nisu navele i da predlaže da se izvedu potrebni dokazi, da ulaže pravne lekove i da preduzima druge parnične radnje. Sud je dužan da organ starateljstva, koji učestvuje u postupku, poziva na sva ročišta i da mu dostavlja sve odluke.
Za učestvovanje u postupku nadležan je, pored organa starateljstva na čijem području dete ima prebivalište ili boravište i organ koji ima sedište na području suda pred kojim se vodi postupak.

Član 376.

O troškovima postupka sud odlučuje po slobodnoj oceni.

Član 377.

U sporovima radi utvrđivanja očinstva, sporovima radi osporavanja očinstva, kao i sporovima radi čuvanja, vaspitavanja i izdržavanja maloletnog deteta, u postupku po žalbi drugostepeni sud po službenoj dužnosti vodi računa o interesima maloletnog deteta i u ispitivanju prvostepene presude nije ograničen razlozima žalbe.
U sporovima iz stava 1. drugostepeni sud ispituje presudu i u delu koji se žalbom ne pobija.

Član 378.

U postupku u sporovima radi poveravanja dece na čuvanje i vaspitavanje, sud po službenoj dužnosti određuje privremene mere radi zaštite i smeštaja dece.
Privremene mere sud može odrediti bez obzira da li o čuvanju i vaspitavanju dece odlučuje u posebnoj parnici ili u bračnom sporu.
Žalba protiv rešenja kojim se određuje privremena mera ne zadržava izvršenje rešenja.

Član 379.

U sporovima iz odnosa roditelja i dece dozvoljena je revizija.

III. Postupak u sporovima za izdržavanje

Član 380.

Za suđenje u sporovima za zakonsko izdržavanje, ako je tužilac lice koje traži izdržavanje, odnosno povećanje izdržavanja, nadležan je pored suda opšte mesne nadležnosti i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.

Član 381.

Postupak u sporovima za izdržavanje u prvom stepenu vodi i odluke donosi veće od jednog sudije i dvojice sudija porotnika a u drugom stepenu veće od trojice sudija.

Član 382.

U bračnim sporovima o čuvanju i vaspitavanju dece sud po službenoj dužnosti odlučuje o izdržavanju maloletne dece i punoletne dece nad kojima je produženo roditeljsko pravo.
Sporazum roditelja o izdržavanju deteta sud će prihvatiti samo ako je u skladu sa odredbama ovog zakona o određivanju izdržavanja.
Sud po službenoj dužnosti odlučuje o izdržavanju deteta, kad u sporu za utvrđivanje očinstva utvrdi da je tuženi otac deteta, ili kad u sporu za utvrđivanje materinstva utvrdi da je tužena majka deteta.

Član 383.

Kad sud utvrdi da roditelji ni pojedinačno ni zajednički nisu u mogućnosti da podmire potrebe izdržavanja maloletnog deteta u visini predviđenoj ovim zakonom, obaveštava o tome organ starateljstva a po potrebi zastaje sa postupkom do isteka roka koji je ostavljen organu starateljstva za izjašnjenje.
Organ starateljstva može u tom slučaju u ime maloletnog deteta da proširi tužbu za izdržavanje na druga lica koja su po zakonu dužna da daju izdržavanje. Ta lica se ne mogu protiviti proširenju tužbe.
Pravo na proširenje tužbe pod uslovima iz prethodnog stava pripada i zakonskom zastupniku maloletnog deteta.
Ako se u daljem postupku utvrdi da ni drugi srodnici nisu u mogućnosti da podmire potrebe izdržavanja deteta, organ starateljstva preduzima potrebne mere radi osiguranja sredstava za izdržavanje deteta po propisima o socijalnoj zaštiti.

Član 384.

U sporovima za izdržavanje maloletne dece i dece nad kojom je produženo roditeljsko pravo, kao i u drugim sporovima u kojima se po službenoj dužnosti odlučuje o izdržavanju ove dece, sud po službenoj dužnosti određuje privremene mere radi davanja izdržavanja, ako u izdržavanju deteta ne učestvuju oba roditelja sa odgovarajućim doprinosom.
U sporovima za zakonsko izdržavanje punoletnih sposobnih lica sud može odrediti privremene mere za njihovo izdržavanje samo na zahtev tražioca izdržavanja.
Privremene mere iz prethodnih stavova sud određuje ako se učine verovatnim činjenice od kojih zavisi pravo na izdržavanje, a u sporovima za utvrđivanje očinstva, odnosno materinstva i ako se učini verovatnim da je tuženi otac deteta, odnosno da je tužena majka deteta.

Član 385.

Organ starateljstva dužan je na zahtev suda da prikupi sve podatke važne za donošenje sudske odluke o izdržavanju.
U sporovima u kojima se odlučuje o zakonskom izdržavanju maloletne dece i dece nad kojom je produženo roditeljsko pravo postupak se sprovodi po odredbi člana 375. ovog zakona.

Član 386.

U sporovima za izdržavanje revizija je dozvoljena.

Član 387.

Kad obvezniku izdržavanja, prema kome se sprovodi izvršna sudska odluka o izdržavanju prestane radni odnos, organ, organizacija ili zajednica, odnosno poslodavac, čijoj je isplatnoj blagajni izdat nalog za prinudnu naplatu doprinosa za izdržavanje, dužni su podatke o izvršnoj ispravi i dozvoli izvršenja, kao i ime i adresu lica kome se vrši isplata, da dostave organu, organizaciji ili zajednici, odnosno poslodavcu kod koga se obveznik izdržavanja zaposlio.
Organ, organizacija ili zajednica, odnosno poslodavac kod koga se obveznik izdržavanja zaposlio dužan je da o tome odmah obavesti lice kome se po sudskoj odluci vrši isplata izdržavanja.

IV. PRIMENA ZAKONA O PARNIČNOM POSTUPKU

Član 388.

U postupku u bračnim sporovima, sporovima iz odnosa roditelja i dece, sporovima za izdržavanje, kao i u imovinskim sporovima između članova porodice primenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

V. PRIMENA PRAVILA VANPARNIČNOG POSTUPKA

Član 389.

U pravnim stvarima za koje je ovim zakonom propisano da će se rešavati u vanparničnom postupku primenjuju se pravila vanparničnog postupka.

VI. IZVRŠNI POSTUPAK

Član 390.

Za odlučivanje o predlogu za izvršenje odluke suda kojom se naređuje predaja deteta roditelju ili drugom licu, odnosno organizaciji kojoj je dete povereno na čuvanje i vaspitavanje, nadležan je sud koji je opšte mesno nadležan za stranku koja zahteva izvršenje, kao i sud na čijem se području zatekne dete.
Za sprovođenje izvršenja mesno je nadležan sud na čijem se području zatekne dete.

Član 391.

Prilikom sprovođenja prinudnog izvršenja sud vodi računa o hitnosti postupka i o potrebi da se u najvećoj meri zaštiti ličnost deteta.
Sud, pošto oceni sve okolnosti slučaja, odlučuje da li će izvršenje sprovesti izricanjem novčanih kazni protiv lica kod koga se dete nalazi ili oduzimanjem deteta od tog lica.
Ako se svrha izvršenja ne može postići izricanjem i izvršenjem odluka u novčanim kaznama, izvršenje će se sprovesti oduzimanjem deteta od lica kod koga se dete nalazi i predajom deteta roditelju, odnosno drugom licu ili organizaciji kojoj je ono povereno na čuvanje i vaspitavanje.
U postupku izvršenja sud će zatražiti pomoć organa starateljstva.

Član 392.

U postupku izvršenja i obezbeđenja odluke o zaštiti prava utvrđenih ovim zakonom primenjuju se odredbe Zakona o izvršnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

DEVETI DEO

LIČNO IME

I. OPŠTE ODREDBE

Član 393.

Lično ime je lično pravo građanina.
Lično ime stiče se upisom u matičnu knjigu rođenih.
Svako je dužan da se služi svojim ličnim imenom.

Član 394.

Lično ime sastoji se od imena i prezimena.
Lice čije se ime ili prezime, ili ime i prezime sastoji od više reči, dužno je da se u pravnom saobraćaju služi izabranim ličnim imenom.

II. ODREĐIVANjE LIČNOG IMENA

Član 395.

Lično ime deteta određuju roditelji sporazumno.
Dete dobija prezime prema prezimenu jednog ili oba roditelja.
Zajedničkoj deci roditelji ne mogu odrediti različita prezimena.
Ako roditelji ne postignu sporazum o ličnom imenu deteta, lično ime detetu određuje, u skladu sa odredbama stava 2. ovog člana, organ starateljstva, pošto sasluša oba roditelja.

Član 396.

Ako jedan roditelj nije u životu, ili je u nemogućnosti da vrši roditeljska prava, ili je nepoznat, lično ime deteta određuje drugi roditelj.
Ako roditelji deteta nisu u životu ili su u nemogućnosti da vrše roditeljska prava, ili su nepoznati, lično ime deteta određuje organ starateljstva.

Član 397.

Maloletnom detetu kome je određeno lično ime, posle izmene porodičnog statusa priznanjem očinstva, zaključivanjem braka između roditelja, utvrđivanjem očinstva ili materinstva, odnosno osporavanjem očinstva ili materinstva, može se odrediti novo lično ime, u roku od dva meseca po izmeni statusa.
Ako se novo lično ime određuje detetu starijem od deset godina, potreban je i njegov pristanak.
Izjava o određivanju novog ličnog imena podnosi se matičaru koji vodi matičnu knjigu rođenih za dete ili matičaru po mestu prebivališta davaoca izjave.

Član 398.

Nije dozvoljeno određivanje pogrdnih imena, imena kojima se vređa moral ili su u suprotnosti sa običajima i shvatanjima sredine.
Ukoliko roditelji detetu ne odrede drugo ime, ime detetu određuje organ starateljstva, pošto sasluša oba roditelja.

Član 399.

Usvojenik zadržava svoje ime.
Prilikom zasnivanja usvojenja, usvojeniku se može odrediti novo ime.
Ako je usvojenik stariji od deset godina za promenu imena potreban je i njegov pristanak.

Član 400.

Usvojenik dobija prezime usvojioca, ako prilikom zasnivanja usvojenja ne zadrži svoje prezime ili svom prezimenu ne doda prezime usvojioca.
Ako je usvojenik stariji od deset godina, za promenu prezimena potreban je i njegov pristanak.

Član 401.

Po raskidu usvojenja usvojenik može uzeti prezime koje je imao pre usvojenja.
Za maloletnog usvojenika izjavu o uzimanju ranijeg prezimena daju roditelji ili staralac, uz saglasnost organa starateljstva.
Ako je maloletni usvojenik stariji od deset godina za uzimanje ranijeg prezimena potreban je i njegov pristanak.
Izjava o uzimanju ranijeg prezimena daje se u roku od dva meseca po raskidu usvojenja.
Izjava se podnosi matičaru koji vodi matičnu knjigu rođenih za usvojenika ili matičaru po mestu prebivališta davaoca izjave.

III. LIČNO IME BRAČNIH DRUGOVA

Član 402.

Bračni drugovi mogu se prilikom zaključenja braka sporazumeti da za zajedničko prezime uzmu prezime jednog ili drugog bračnog druga, ili da zadrže svaki svoje prezime ili da svom prezimenu doda prezime drugog bračnog druga, ili da jedan bračni drug uzme prezime drugog bračnog druga i tom prezimenu doda svoje prezime.

Član 403.

Bračni drug koji je prilikom zaključenja braka promenio prezime, posle prestanka braka može uzeti prezime koje je ranije nosio.
Izjava o uzimanju ranijeg prezimena daje se u roku od šest meseci po prestanku braka.
Izjava se podnosi matičaru koji vodi matičnu knjigu venčanih za mesto u kome je brak zaključen ili matičaru po mestu prebivališta davaoca izjave.

IV. PROMENA LIČNOG IMENA

Član 404.

Građanin ima pravo da promeni lično ime.
Maloletnom licu promeniće se lično ime na zahtev oba roditelja ili usvojioca, a na zahtev staraoca uz saglasnost organa starateljstva.
Ako bi se promenjeno prezime maloletnog lica razlikovalo od prezimena njegovih roditelja ili usvojioca, promena se ne može odobriti.
Ako se roditelji nisu sporazumeli o promeni ličnog imena deteta, o zahtevu odlučuje organ starateljstva pošto prethodno sasluša oba roditelja.
Ako se promena ličnog imena traži za dete starije od deset godina, potreban je i njegov pristanak.

Član 405.

Licu protiv koga se vodi postupak za krivično delo za koje se goni po službenoj dužnosti ili licu koje je osuđeno za takvo krivično delo, dok kazna nije izvršena ili dok traju pravne posledice osude, kao ni licu za koje se utvrdi da je zahtev podnelo radi izbegavanja zakonom utvrđenih obaveza, neće se odobriti promena ličnog imena.
Promenu imena u pogrdno ime ili prezime, u ime ili prezime kojim se vređa moral ili koje je u suprotnosti sa običajima i shvatanjima sredine, nadležni organ uprave odbiće, po prethodno pribavljenom mišljenju organa starateljstva.

Član 406.

O zahtevu za promenu ličnog imena rešava nadležni opštinski organ uprave po mestu prebivališta podnosioca zahteva.
O promeni ličnog imena, obaveštava se nadležni matičar radi upisa promene ličnog imena u matičnu knjigu rođenih i venčanih, organ koji vodi evidenciju o vojnim obveznicima i drugi organi koji vode evidenciju o prebivalištu građana, radi upisa promene ličnog imena u tim evidencijama.

DESETI DEO

PRELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 407.

Brak zaključen pre 9. maja 1946. godine punovažan je ako je zaključen saglasno propisima koji su bili na snazi u vreme zaključenja braka.

Član 408.

Brak zaključen u vremenu od 6. aprila 1941. godine do 9. maja 1946. godine pred vojnim organima, narodnooslobodilačkim odborima ili narodnim odborima priznaje se punovažnim ako su bili u vreme zaključenja braka ispunjeni uslovi iz čl. 41-46. ovog zakona i ako je uveden u matične knjige ili je traženo to uvođenje do 9. maja 1947. godine.
Ako brak iz stava 1. ovog člana nije uveden u matičnu knjigu venčanih ili ako u roku iz tog stava nije traženo uvođenje braka u matičnu knjigu, brak se smatra ništavim.

Član 409.

Brakovi zaključeni posle 9. maja 1946. godine do 5. maja 1955. godine sklopljeni uz sudelovanje matičara ili drugog službenika narodnog odbora, a bez sudelovanja predsednika narodnog odbora, odnosno određenog člana narodnog odbora priznaju se punovažnim ako su ispunjeni ostali uslovi za punovažnost tih brakova po Osnovnom zakonu o braku ("Službeni list SFRJ", broj 29/64).
Brakovi iz stava 1. ovog člana smatraju se punovažnim od dana njihovog zaključenja.
Odredbe ovog člana ne primenjuju se na brakove koji su do stupanja na snagu tih odredaba pravosnažnom sudskom presudom oglašeni za nepostojeće.

Član 410.

Odredbe ovog zakona o ličnim pravima i dužnostima supruga, o njihovim imovinskim odnosima i prestanku braka primenjivaće se i na postojeće brakove zaključene po ranijim propisima.

Član 411.

Odredbe ovog zakona o lično-imovinskim i imovinskim pravima i dužnostima lica u vanbračnoj zajednici primenjuju se samo na one vanbračne zajednice koje budu postojale u vreme početka primene ovog zakona.

Član 412.

Ugovori kojima su pre stupanja na snagu Osnovnog zakona o braku ("Službeni list SFRJ", broj 29/64) regulisani imovinski bračni odnosi, ostaju na snazi ukoliko nisu bili u suprotnosti sa odredbama tog zakona.

Član 413.

Imovina koja je data mužu u miraz od strane žene, njenih roditelja ili nekog drugog lica, pre stupanja na snagu Osnovnog zakona o braku, ženina je posebna imovina.

Član 414.

Rokovi propisani ovim zakonom za podnošenje tužbe primenjivaće se na sve one slučajeve kod kojih rokovi nisu istekli po odredbama ovog zakona.
U slučaju da su rokovi po dosadašnjim propisima povoljniji za stranku, mogu se oni primeniti.

Član 415.

Ovlašćuje se republički organ uprave nadležan za poslove državne uprave da donese bliže propise o:
1) radu matičara u postupku zaključenja braka,
2) o postupku za određivanje i promenu ličnog imena.

Član 416.

Ovim zakonom ne dira se u lična imena građana određena po dosadašnjim propisima.

Član 417.

Ovlašćuje se republički organ za poslove zdravlja i socijalne politike da u roku od jedne godine od stupanja na snagu ovog zakona donese propise o načinu vršenja poslova starateljstva, propise o načinu vođenja evidencije o licima stavljenim pod starateljstvo i propise o načinu vođenja evidencije o usvojenim licima.

Član 418.

Danom početka primene ovog zakona prestaju da važe: Zakon o braku ("Službeni glasnik SRS", broj 52/74), Zakon o odnosima roditelja i dece ("Službeni glasnik SRS", broj 52/74), Zakon o usvojenju ("Službeni glasnik SRS", broj 17/76), Zakon o starateljstvu ("Službeni glasnik SRS", broj 44/75), Zakon o smeštaju dece u drugu porodicu ("Službeni glasnik SRS", broj 19/69 i 1/77) i Zakon o ličnom imenu ("Službeni glasnik SRS", broj 45/71).

Član 419.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku SRS", a primenjivaće se od 1. januara 1981. godine.