Na osnovu člana 73. stav 2. Zakona o železnici ("Službeni glasnik RS", broj 18/05) i člana 42. stav 1. Zakona o Vladi ("Službeni glasnik RS", br. 55/05, 71/05 - ispravka, 101/07 i 65/08),
Vlada donosi
UREDBU
O METODOLOGIJI ZA UTVRIVANjE OPRAVDANE PUNE CENE KOŠTANjA PREVOZA
(Objavljena u "Sl. glasniku RS", br. 76 od 16. septembra 2009)
Član 1.
Ovom uredbom propisuje se Metodologija za utvrđivanje opravdane pune cene koštanja prevoza, koja je odštampana uz ovu uredbu i čini njen sastavni deo.
Član 2.
Ova uredba stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srbije".
05 broj 110-5576/2009
U Beogradu, 10. septembra 2007. godine
Vlada
Predsednik, dr Mirko Cvetković, s.r.
METODOLOGIJA ZA UTVRIVANjE OPRAVDANE PUNE CENE KOŠTANjA PREVOZA
1. Predmet Metodologije
Ovom metodologijom se utvrđuje način izračunavanja opravdane pune cene koštanja prevoza (u daljem tekstu: OJP) i tako obezbeđuje izračunavanje različitih vrsta troškova prevoza koji su predmet ugovora o obavezi javnog prevoza.
Cilj ove metodologije je da utvrdi model pomoću koga se izračunava puna cena koštanja prevozne usluge, koju će Vlada ili jedinica lokalne samouprave odrediti prevozniku kao obavezu prevoza sa utvrđenom cenom i za koju se, kao obavezu javnog prevoza, vrši nadoknada između utvrđene cene do pune cene koštanja prevozne usluge.
Cilj ove metodologije je i da:
1) Vladi ili jedinici lokalne samouprave koristi za ugovaranje OJP sa prevoznikom, kao i za odlučivanje o relacijama koje će biti predmet finansiranja iz sredstava namenjenih javnom prevozu;
2) Javnom preduzeću "Železnice Srbije" (u daljem tekstu: ŽS) koristi u procesu ugovaranja prevoza obuhvaćenih Ugovorom OJP sa nadležnim organom i omogući da se definišu sve nerentabilne vrste prevoza;
3) Direkciji za železnice posluži kao mehanizam kontrole korišćenja sredstava opredeljenih prevozniku za obavljanje javnog prevoza prema ugovoru, kao i u svrhu kontrole kvaliteta usluga obuhvaćenih ugovorom OJP.
Obračun troškova opravdane pune cene koštanja prevoza vrši se za narednu godinu na osnovu računovodstvenih podataka ŽS iz prethodne poslovne godine, u momentu utvrđivanja visine troškova za obavljanje OJP, osim za 2010. godinu za koju je utvrđena na osnovu podataka iz 2006. i 2007. godine.
2. Metodološki pristup
Ovom metodologijom se utvrđuje način izračunavanja troškova različitih vrsta prevoza (putnički i robni) i način alokacije na pojedinačne prevozne relacije, na osnovu proporcije saobraćaja izraženo na tim relacijama.
Troškovi prevoza procenjeni u ovom dokumentu zasnovani su na računovodstvenim podacima ŽS i alociraju ove troškove po vrsti prevoza na osnovu predloženih ključeva u zavisnosti od prirode aktivnosti. Pored toga, ovi troškovi se zatim alociraju na pojedinačne pruge (24 pruge) + pruge Beovoza na osnovu proporcije saobraćaja na tim prugama (vozni km).
U praksi se troškovi mogu alocirati prvo na vrste prevoza, a zatim prema voznim km na pojedinačne pruge.
Metodologija za alociranje troškova prevoza sastoji se iz sledećih koraka:
1) podaci za input;
2) alokacija zajedničkih troškova na prevoz putnika i prevoz robe uz pomoć predloženih ključeva, što vodi do ukupnih (globalnih) troškova (posle raspodele);
3) alokacija globalnih troškova na pojedinačne pruge prema voznim km, i
4) početni rezultati.
3. Osnovni (primarni) podaci i ključevi za raspodelu
Različiti "operativni" podaci iz ŽS upotrebljeni su kao polazna osnova za raspodelu troškova. Odabrani podaci iz 2006. i 2007. godine, upotrebljeni su kao referenca.
Vozni km je polazna postavka, odnosno "default" ključ za raspodelu, jer računovodstvene troškove direktno povezuje sa ostvarenim prevozom (bilo putnika ili robe). Ostali ključevi se koriste, na primer časovi rada zaposlenih, da bi se izvršila raspodela određenih režijskih troškova.
Ovi podaci se koriste, zajedno sa ŽS računovodstvenim podacima za sve prevoze (putnika i robe) plus režijski troškovi na nivou direkcija (uključujući logistiku) da bi se dala prva procena ukupnih troškova po prevozu.
4. Opšti ciljevi i predloženi ključevi
ŽS računovodstveni sistem razlikuje određene troškove na prevoz putnika i prevoz robe, dok su ostali troškovi "zajednički" ili nisu izričito propisani. U daljem tekstu su navedeni principi raspodele i predlozi koje može primeniti ŽS. To su preporuke koje se mogu razvijati kako se menjaju uslovi u Republici Srbiji.
U praksi, ŽS može koristiti ključeve koji se već koriste za određene kalkulacije - model raspodele troškova (vidi odeljak 3) omogućava korisnicima da direktno menjaju ključeve.
1) Osnovne kategorije troškova i ključevi za raspodelu
Postoje tri osnovne kategorije troškova za koje će se koristiti ključevi za raspodelu na prevoz putnika i prevoz robe. Ovo se konkretno odnosi na troškove infrastrukture koje dele prevoz putnika i prevoz robe, naročito onaj prevoz koji se odnosi na obavljanje javnog prevoza, kao i na troškove vuče koji se dele. Ovo se takođe odnosi na oblasti gde podela između prevoza putnika i prevoza robe nije jasna:
(1) Troškovi infrastrukture: Ovi troškovi se zasnivaju na troškovima infrastrukture koje sastavlja Direkcija za infrastrukturu i koji će se na kraju snositi tokom saobraćanja vozova.1Kako je navedeno u prethodnom poglavlju, nekoliko pristupa se koristi za raspodelu ovih fiksnih i varijabilnih troškova infrastrukture između prevoza putnika i prevoza robe. Obično je to veza između preovladavajuće vrste saobraćaja na mreži i sekcije koja će snositi trošak. U Republici Srbiji, pošto je prevoz putnika dominantna vrsta saobraćaja u smislu voznih km i takođe zahteva prugu opremljenu sofisticiranim elementima radi obezbeđivanja kvaliteta/brzine i bezbednosti, čini se da je raspodela većine fiksnih troškova infrastrukture na ovaj prevoz opravdana. Naknada za pristup za putnički saobraćaj bi se zasnivala na fiksnim i varijabilnim troškovima infrastrukture uzimajući u obzir putničke vozne km. Štaviše, ova raspodela bi omogućila razvoj železničkog robnog saobraćaja na koridoru Dž, čime bi ova trasa postala privlačna u odnosu na ostale trase, imajući u vidu da saobraćanje