ZAKON

O PSIHOLOŠKOJ DJELATNOSTI

(Objavljeno u "Narodnim novinama", br. 47 od 25 ožujka 2003)

I. OPĆE ODREDBE

Članak 1.

Ovim se Zakonom uređuje sadržaj, područje primjene, uvjeti i načini obavljanja te organizacija i nadzor psihološke djelatnosti u Republici Hrvatskoj.

Članak 2.

Psihološka djelatnost je sustav pojedinačno ili skupno usmjerenih stručnih postupaka, mjera i sredstava utemeljen na načelima i spoznajama psihološke znanosti i prakse koji obuhvaća:
(a) psihološku dijagnostiku – odnosno utvrđivanje psihičkih i psihomotoričkih svojstava i potencijala pojedinaca te psihosocijalnih karakteristika skupina i organizacija u svrhu objašnjavanja i predviđanja njihovog ponašanja, pronalaženja uzroka nedjelotvornosti ili poremećaja te planiranja i provođenja psiholoških tretmana,
(b) psihološke tretmane i savjetodavni rad – odnosno postupke namijenjene zaštiti, održavanju i poboljšanju mentalnog zdravlja pojedinaca i skupina, te poboljšanju kvalitete života i rada, optimalnom iskorištavanju osobnih potencijala i poboljšanju skupne i organizacijske djelotvornosti,
(c) edukacijske aktivnosti – koje uključuju izobrazbu pojedinaca i skupina u ovladavanju općim i specifičnim psihološkim znanjima i vještinama s ciljem stjecanja psihološke naobrazbe, poboljšavanja osobne djelotvornosti i djelotvornosti u radu s ljudima,
(d) psihološka stručna istraživanja – psihičkih i psihosocijalnih procesa i stanja pojedinaca i skupina u cilju produbljivanja spoznaja o zakonitostima psihičkog i psihosocijalnog djelovanja te procjeni društvenih potreba i posljedica ekonomskih ili društvenih inicijativa,
(e) psihološku evaluaciju – svih psiholoških i drugih postupaka i tretmana koji se tiču pojedinca, grupe ili organizacije i koji mogu imati psihičke ili psihosocijalne posljedice.

Članak 3.

Opći cilj psihološke djelatnosti je unapređivanje kvalitete života pojedinaca, skupina i ljudske zajednice.
Psihološka djelatnost uključena je u sva područja ljudskog života, a posebice u ona koja se odnose na rad i organizaciju rada, zapošljavanje i profesionalnu orijentaciju, komunikaciju i tržište, odgoj i obrazovanje, istraživanje, zdravstvo, šport, socijalnu skrb, promet, pravosuđe, vojsku i policiju.

Članak 4.

Riječ psiholog i njezina izvedenica u pravnom prometu mogu se upotrebljavati samo sukladno odredbama ovoga Zakona.

II. UVJETI ZA OBAVLjANjE PSIHOLOŠKE DJELATNOSTI

Članak 5.

Psihološkom djelatnošću kao zanimanjem mogu se baviti samo psiholozi.

Članak 6.

Psiholog je osoba koja je završila dodiplomsko obrazovanje namijenjeno izobrazbi psihologa.
Psihološku djelatnost iz članka 2. ovoga Zakona mogu obavljati psiholozi na temelju osnovne i posebne dopusnice koju na zahtjev psihologa izdaje Hrvatska psihološka komora (u daljnjem tekstu: Komora).
Osnovna dopusnica izdaje se psihologu nakon položenoga stručnog ispita.

Članak 7.

Za obavljanje psihološke djelatnosti koja nije obuhvaćena dodiplomskim obrazovanjem i obuhvaća stručno zahtjevnije oblike rada u područjima kliničke, zdravstvene, penološke, forenzičke, vojne, pedagoške i školske psihologije, te psihologije rada, športa, socijalne skrbi, profesionalne orijentacije i medicine rada, psiholog uz osnovnu mora steći i posebnu dopusnicu.
Posebna dopusnica može se steći na temelju završenoga odgovarajućeg osposobljavanja u ustanovi s odgovarajućim programom.
Uvjete i kriterije za stjecanje i obnavljanje osnovne i posebne dopusnice te poslove za koje je potrebna posebna dopusnica propisuje Komora.

Članak 8.

Opće i posebne dopusnice izdaju se na vrijeme od šest godina i obnavljaju na zahtjev psihologa uz predočenje dokaza o stručnom usavršavanju tijekom proteklog razdoblja.
Komora može oduzeti psihologu opću ili posebnu dopusnicu ako:
– u propisanom roku ne obnovi dopusnicu,
– povrijedi odredbe ovoga Zakona,
– povrijedi Kodeks psihološke etike,
– obavlja psihološku djelatnost nestručno uslijed neznanja i nehaja,
– u obavljanju psihološke djelatnosti učini kazneno djelo za koje mu je pravomoćnom presudom izrečena kazna zatvora.

Članak 9.

Rješenje o izdavanju, obnavljanju i oduzimanju dopusnice donosi Komora.
Protiv rješenja iz stavka 1. ovoga članka psiholog može podnijeti žalbu Ministarstvu rada i socijalne skrbi.
Žalba odgađa izvršenje rješenja.
Protiv rješenja o žalbi može se pokrenuti upravni spor.

Članak 10.

Sadržaj i obrazac dopusnice propisuje Komora.

III. NAČIN OBAVLjANjA PSIHOLOŠKE DJELATNOSTI

Članak 11.

Psiholog može obavljati psihološku djelatnost u privatnoj praksi ili po osnovi ugovora s drugim pravnim osobama.
Psihološku djelatnost u privatnoj praksi može zajednički obavljati više psihologa (grupna privatna psihološka praksa).

Članak 12.

Psiholog može obavljati privatnu psihološku praksu pod sljedećim uvjetima:
– da ima odgovarajuću dopusnicu,
– raspolaže odgovarajućim prostorom i opremom,
– ima poslovnu sposobost,
– da je radno sposoban za obavljanje privatne psihološke prakse,
– da nije u radnom odnosu s punim radnim vremenom, odnosno da ne obavlja neku drugu samostalnu djelatnost.
Zahtjev za obavljanje privatne psihološke prakse podnosi se Komori koja rješenjem izdaje odobrenje za rad nakon što utvrdi da su ispunjeni uvjeti iz stavka 1. ovoga članka.

Članak 13.

Komora vodi imenik psihologa koji obavljaju privatnu psihološku praksu.
Sadržaj i način vođenja evidencije iz stavka 1. ovoga članka propisat će Komora.

Članak 14.

Pravo na obavljanje privatne prakse prestaje:
– odjavom privatne psihološke prakse,
– po sili zakona,
– i rješenjem Komore.
Rješenje o prestanku odobrenja za obavljanje privatne prakse donosi Komora.

Članak 15.

Psiholozi koji obavljaju privatnu praksu mogu privremeno obustaviti poslovanje zbog bolesti, vojne obveze ili drugoga opravdanog razloga.
O privremenoj obustavi poslova mora se obavijestiti Komora.

Članak 16.

Odobrenje za obavljanje privatne prakse prestaje po sili Zakona ako psiholog koji ima odobrenje za rad:
– umre,
– izgubi potpuno ili djelomično poslovnu sposobnost,
– zasnuje radni odnos s punim radnim vremenom,
– bude pravomoćnom sudskom presudom osuđen za kazneno djelo učinjeno u toj djelatnosti ili u svezi s tom djelatnošću,
– izgubi opću ili posebnu zdravstvenu sposobnost za obavljanje poslova.

Članak 17.

Protiv rješenja o davanju, odnosno prestanku odobrenja za obavljanje privatne prakse žalba se podnosi Ministarstvu rada i socijalne skrbi.
Žalba odgađa izvršenje rješenja.
Protiv rješenja o žalbi može se pokrenuti upravni spor.

Članak 18.

Psiholozi koji obavljaju privatnu psihološku praksu mogu privremeno obustaviti poslovanje zbog bolesti, vojne obveze ili drugog razloga propisanog ovim Zakonom i propisima Komore.

Članak 19.

Cijenu psiholoških usluga u privatnoj psihološkoj praksi utvrđuje Komora.

Članak 20.

Pri obavljanju psihološke djelatnosti psiholog je obvezan djelovati sukladno Kodeksu etike psihološke djelatnosti.

Članak 21.

Korisnik psiholoških usluga ima pravo upoznati se s rezultatima procjene vlastitoga psihičkog stanja, u skladu s Kodeksom etike psihološke djelatnosti.

Članak 22.

Podatke o psihičkom i zdravstvenom stanju korisnika psiholoških usluga, uzrocima, okolnostima i posljedicama tog stanja psiholog je dužan čuvati kao profesionalnu tajnu.
Podatke iz stavka 1. ovoga članka dužne su čuvati kao profesionalnu tajnu i druge osobe kojima su ti podaci dostupni u njihovoj djelatnosti.

Članak 23.

O podacima za koje postoji obveza profesionalne tajne psiholog može izvijestiti stručnjake kojima su isti potrebni za osiguravanje dobrobiti korisnika ili općeg dobra, naznačujući da je riječ o zakonski zaštićenim podacima. Pri tome treba voditi računa da oblik i opseg iznesenih podataka bude sukladan načelima struke i odredbama Kodeksa etike psihološke djelatnosti.
U cilju zaštite prava korisnika psiholoških usluga Komora će svojim propisima odrediti kojim stručnjacima, u kojim postupcima i u kojem obliku se mogu