ZAKON
O PREBIVALIŠTU I BORAVIŠTU GRAANA
(Objavljeno u "Narodnim novinama", br. 53 od 08 listopada 1991)
Članak 1.
Svaki hrvatski državljanin koji se nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima prebivalište u Republici Hrvatskoj, a može imati i boravište.
Članak 2.
Prebivalište je mjesto u kojem se građanin naselio s namjerom da u njemu stalno živi i u kojem ima osigurano stalno stanovanje.
U smislu ovoga zakona smatra se da građanin ima osigurano stalno stanovanje ako ima useljiv stan po osnovi vlasništva, ugovora o najmu, podnajmu, ili drugoj valjanoj pravnoj osnovi.
Članak 3.
Hrvatskom državljaninu koji nema prebivalište u smislu članka 2. ovoga zakona u Republici Hrvatskoj policijska uprava ili policijska stanica Ministarstva unutarnjih poslova (u daljem tekstu: nadležno tijelo) utvrdit će prebivalište u mjestu:
1. u kojem se naselio s namjerom da se u njemu stalno nastani, ako su ispunjeni i drugi uvjeti propisani zakonom;
2. njegovog uobičajenog boravišta, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbi točke 1. ovoga stavka;
3. prebivališta njegovog bračnog druga, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. i 2. ovoga stavka;
4. prebivališta njegovih roditelja, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. do 3. ovoga stavka;
5. u kojem je upisan u matičnu knjigu rođenih, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. do 4. ovoga stavka:
6. u kojem je upisan u knjigu državljana u Republici Hrvatskoj, ako se prebivalište ne može odrediti prema odredbama točaka 1. do 5. ovoga stavka.
Žalba protiv rješenja o utvrđivanju prebivališta ne zadržava izvršenje rješenja.
Članak 4.
Maloljetnicima koji nisu zaključili brak, prebivalište se utvrđuje prema posljednjem zajedničkom prebivalištu njihovih roditelja.
Kada roditelji takvih osoba nemaju zajedničko prebivalište ili nisu u braku, njihovo prebivalište utvrđuje se prema prebivalištu roditelja koji vrši roditeljsko pravo.
Osobama iz stavka 1. ovoga članka nad kojima roditelji ne vrše roditeljsko pravo, prebivalište se utvrđuje prema prebivalištu njihovog zakonskog zastupnika.
Prebivalište drugih poslovno nesposobnih osoba utvrđuje se prema prebivalištu njihovog zakonskog zastupnika.
Članak 5.
Boravište građana može biti uobičajeno i privremeno.
Uobičajeno boravište je mjesto u kojem građanin trajnije boravi, bez namjere da se u tom mjestu naseli.
Privremeno boravište je mjesto u kojem se građanin zadržava do 30 dana.
Članak 6.
Građani su dužni prijaviti i odjaviti prebivalište, prijaviti uobičajeno boravište te prijaviti promjenu adrese stanovanja.
Prijave iz stavka 1. ovoga članka za osobe bez poslovne sposobnosti podnose njihovi roditelji odnosno zakonski zastupnici.
Vojne osobe koje stanuju u vojarnama, ili drugim vojnim ustanovama, osobe smještene u objektima posebne namjene Ministarstva unutarnjih poslova te osobe smještene u zdravstvenim ili sličnim ustanovama i u kazneno-popravnim domovima nisu dužne postupiti u smislu stavka 1. ovoga članka.
Članak 7.
Građani podnose prijave i odjave prebivališta, prijave uobičajenog boravišta i promjene adrese stanovanja nadležnom tijelu prema mjestu u kojem žele prijaviti ili odjaviti prebivalište odnosno prijaviti uobičajeno boravište ili promjenu adrese stanovanja.
O prebivalištu i boravištu te promjenama adrese stanovanja nadležno tijelo vodi evidenciju.
Evidencija prebivališta može se voditi i u evidenciji o izdanim osobnim kartama.
Članak 8.
Prijava prebivališta i promjene adrese stanovanja podnosi se u roku od 8 dana od dana odjave ranijeg prebivališta odnosno promjene adrese stanovanja.
Službena osoba izdaje potvrdu o prebivališlu, te promjeni adrese stanovanja.
Članak 9.
Nadležno tijelo kod kojeg je prijavljeno prebivalište građana dužno je odmah nakon obavljene prijave prebivališta o tokme izvjestili nadležna državna tijela koja vode evidenciju o građanskim stanjima.
Članak 10.
Građani su dužni prijaviti uobičajeno boravište u mjestu u kojemu namjeravaju boraviti duže od 30 dana.
Uobičajeno boravište se mora prijaviti najkasnije osam dana od dana