Na temelju članka 174. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" 75/95., 11/94 i 1/97) i članka 14. Statuta Hrvatske liječničke komore, Skupština Komore na svojoj sjednici održanoj 20. lipnja 2002. godine donijela je Kodeks medicinske etike i deontologije, na temelju članka 45. Zakona o liječništvu ("Narodne novine" 121/03) na sjednici održanoj 29. listopada 2003. godine Skupština Hrvatske liječničke komore donijela je Izmjene i dopune članka 10. Kodeksa medicinske etike i deontologije te utvrdila pročišćeni tekst koji glasi

KODEKS

MEDICINSKE ETIKE I DEONTOLOGIJE

(Objavljeno u "Narodnim novinama", br. 47 od 13 travnja 2004)

1. Temeljna načela

Članak 1.

(1) Liječniku je časna dužnost svoje životno usmjerenje i svoju struku posvetiti zdravlju čovjeka.
(2) U tom smislu on će poštovati ljudski život od njegova početka do smrti, promicati zdravlje, sprječavati i liječiti bolest te poštivati ljudsko tijelo i osobnost i nakon smrti.
(3) Liječničku će pomoć pružati jednako svima bez obzira na dob, spol, rasu, narodnost, vjersko ili političko uvjerenje, društveni položaj, poštujući pri tom ljudska prava i dostojanstvo osoba.
(4) Svim svojim sposobnostima čuvat će plemenitu tradiciju liječničkog poziva održavajući visoke standarde stručnog rada i etičkog ponašanja prema bolesniku i njegovim bližnjima te zdravim osobama.
(5) U svojem će djelovanju čuvati ugled i dostojanstvo liječničkog staleža i časno se odnositi prema kolegama.
(6) Svoje znanje i umijeće uvijek će odgovorno primjenjivati u skladu s načelima ovog Kodeksa.
(7) Genetski testovi i preinake genoma dozvoljene su isključivo u zdravstvene svrhe.

2. Dužnost prema bolesniku

Članak 2.

(1) Liječnik će smatrati dobrobit bolesnika svojom prvom i osnovnom brigom.
(2) Svoj će posao obavljati stručno i etički besprijekorno, ne iskorištavajući bolesnika niti emotivno, niti tjelesno, niti materijalno.
Osim redovne nagrade za liječnički rad, u obliku plaće ili honorara i zadovoljstva da je pomogao bolesniku, stjecanje materijalne i druge koristi iz njegova liječničkog rada nije u skladu s ovim Kodeksom.
(3) Poštovat će pravo duševno sposobnog i svjesnog bolesnika da dobro obaviješten slobodno prihvati ili odbije pojedinog liječnika, odnosno preporučenu liječničku pomoć. Kad bolesnik nije sposoban o tom odlučivati o tome odlučuje njegov zastupnik, a ako zastupnik nije prisutan, liječnik će, ako s odlukom ne može pričekati, primijeniti po svom znanju najbolji način liječenja.
(4) Pregled i pružanje liječničke pomoći djeci i malodobnim osobama, liječnik će učiniti uz suglasnost roditelja ili skrbnika, odnosno starijih najbližih punoljetnih članova obitelji, osim u hitnim slučajevima. On će primijeniti najprikladniji postupak, a otkloniti zahtjeve laika koji bi mogli ugroziti zdravlje ili život malodobne osobe. Pri sumnji na zloporabu ili zlostavljanje djece, liječnik je dužan upozoriti odgovorna tijela, obazrivo čuvajući privatnost i interes djeteta odnosno malodobne osobe općenito.
(5) Liječnik će predlagati i provoditi samo one dijagnostičke postupke koji su nužni za pouzdanu dijagnozu te samo ono liječenje koje je u skladu s provjerenim standardima suvremene medicinske znanosti.
(6) U svojem postupku s bolesnikom liječnik će postupati ekonomično, sukladno racionalnoj medicinskoj praksi: nepotrebne preglede i liječenje neće provoditi, bez obzira tko snosi troškove skrbi za bolesnika.
(7) Liječnik će na prikladan način obavijestiti bolesnika o dijagnostičkim postupcima i pretragama, njihovim rizicima i opasnostima te rezultatima, kao i svim mogućnostima liječenja i njihovim izgledima na uspjeh te mu primjereno pružiti potrebne obavijesti kako bi bolesnik mogao donijeti ispravne odluke o dijagnostičkom postupku i predloženom liječenju. U slučaju malodobnih osoba ili onih koji ne mogu donositi odluke o sebi, liječnik će se obratiti bolesnikovim roditeljima ili pravnim zastupnicima, odnosno, ako to nije moguće, odgovornost će podijeliti savjetujući se s drugim liječnicima.
(8) Obveza je liječnika da pokaže razumijevanje za zabrinutost bolesnikovih bližnjih, da ih o bolesnikovu stanju ispravno obavješćuje te da s njima surađuje u bolesnikovu korist.
(9) Bolesnik ima pravo saznati istinu, kao i dobiti na uvid cjelokupnu medicinsku dokumentaciju o svojoj bolesti. Iznimno od ovog pravila, ako liječnik ocijeni da će time bolesnik doći u težu zdravstvenu situaciju, nije dužan bolesniku reći istinu niti mu dati na uvid medicinsku dokumentaciju. Isto tako uvažit će se želja bolesnika da ne bude obaviješten o svojoj bolesti.
(10) Za vrijeme svoje odsutnosti liječnik je dužan pobrinuti se za stalnu medicinsku skrb svojih bolesnika.
(11) Ako potrebe liječenja bolesnika prelaze liječnikove mogućnosti, znanje ili vještine, on će se pobrinuti da bolesnika preda na skrb drugom liječniku koji takve uvjete može ostvariti. Ako sam bolesnik isto zatraži predat će ga na skrb drugom liječniku. Ako liječnik ocijeni da su mu u brizi za bolesnika potrebni stručni savjeti drugih liječnika, predložit će sazivanje liječničkog konzilija.
(12) Ako se bolesnik, koji je dobro upoznat sa svojim stanjem, a sposoban je da samostalno odlučuje, ne ponaša sukladno s potrebama liječenja i prevencije bolesti, liječniku je iznimno dopušteno takvoj osobi odbiti daljnju skrb, pod uvjetom da ga prethodno uputi na drugog liječnika ili zdravstvenu ustanovu. Jednako tako može liječnik postupiti prema bolesniku koji se svjesno ponaša nedolično, uvredljivo ili prijeteći, osim ako u ovakvim slučajevima prijeti bolesniku opasnost za život, tada mu je liječnik dužan pomoći.
(13) Sve ono što je liječnik obavljajući svoju dužnost saznao smatra se liječničkom tajnom. Liječnik ju je dužan čuvati i pred bolesnikovim bližnjima, ako to bolesnik želi, a i nakon njegove smrti, osim u slučaju kad bi čuvanjem liječničke tajne ugrozio život i zdravlja drugih ljudi. Čuvanje liječničke tajne proteže se i na informatičke sustave u kojima se pohranjuju podaci.
(14) Liječnik ima pravo na priziv savjesti, ako time ne dovodi u opasnost život bolesnika.
(15) Liječnik se ne smije upuštati u osobne ili obiteljske probleme bolesnika, niti pokušavati utjecati na njega izvan onoga što zahtijeva njegovo liječenje.

3. Planiranje obitelji i regulacija ljudske plodnosti

Članak 3.

(1) Obveza je liječnika da prihvaćene suvremene postupke antenatalne i postnatalne skrbi primjenjuje sa svrhom da pomogne rađanje, rast i razvoj zdrava djeteta.
(2) U planiranju obitelji, liječnik će promicati ponajprije odgojne i prirodne metode, a zatim one metode planiranja obitelji koje su u skladu s medicinskim spoznajama i moralnim stavovima žene i muškarca. Liječnikova je dužnost upoznati ženu i muškarca s načinom djelovanja i štetnosti pojedinih kontraceptivnih sredstava, odnosno postupaka.
(3) U okviru liječenja neplodnosti liječnik mora znati da primjena metoda asistirane reprodukcije, uključujući i izvantjelesnu oplodnju, pretpostavlja razumijevanje biti takvih postupaka i osoba koje im se podvrgavaju. Dužnost je liječnika poznavati etičko vrednovanje pojedinih metoda prema prihvaćenim suvremenim stavovima.
(4) Nije dozvoljeno korištenje postupaka medicinski pomognute reprodukcije u svrhu odabiranja spola osim za izbjegavanje ozbiljne nasljedne bolesti vezane za spol.

4. Umirući bolesnik

Članak 4.

(1) Ublažavanje patnje i boli jedna je od osnovnih zadaća liječnika. To je posebno važno u skrbi oko umirućeg bolesnika, kada će liječnik bolesniku uz lijekove nastojati pružiti i svu