ZAKON

O OBLIGACIONIM ODNOSIMA

(Objavljen u "Sl. listu CG", br. 47 od 7. avgusta 2008, 4/11)

DIO PRVI

OPŠTI DIO

GlavaI

OSNOVNA NAČELA

Sadržaj zakona

Član 1

Ovim zakonom uređuju se obligacioni odnosi koji nastaju iz ugovora, prouzrokovanja štete, sticanja bez osnova, poslovodstva bez naloga, jednostrane izjave volje i drugih zakonom utvrđenih činjenica.

Strane u obligacionim odnosima

Član 2

(1) Strane u obligacionim odnosima mogu biti fizička i pravna lica.
(2) Strane u obligacionim odnosima su ravnopravne.

Sloboda uređivanja obligacionih odnosa

Član 3

Strane u obligacionim odnosima su slobodne, u granicama prinudnih propisa i morala društva, da svoje odnose urede po svojoj volji.

Savjesnost i poštenje

Član 4

(1) U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.
(2) Načelo sasvjesnosti i poštenja strane ne mogu isključiti ili ograničiti.

Dužnost saradnje

Član 5

Strane u obligacionim odnosima dužne su da sarađuju radi potpunog i urednog izvršenja obaveza i ostvarivanja prava u tim odnosima.

Zabrana zloupotrebe prava

Član 6

Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

Zabrana stvaranja i iskorišćavanja monopolskog položaja

Član 7

U zasnivanju obligacionih odnosa strane ne mogu ustanovljavati prava i obaveze kojima se za bilo koga stvara ili iskorišćava monopolski položaj na tržištu.

Načelo jednake vrijednosti davanja

Član 8

(1) U zasnivanju i ispunjenju dvostrano obaveznih ugovora strane se pridržavaju načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.
(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanje tog načela povlači pravne posljedice.

Zabrana prouzrokovanja štete

Član 9

Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.

Dužnost ispunjenja obaveza

Član 10

(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorne su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

Dužna pažnja

Član 11

(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da u izvršavanju svojih obaveza postupaju sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog domaćina, odnosno pažnja dobrog privrednika).
(2) Strane u obligacionom odnosu dužne su da u izvršavanju obaveza iz svoje profesionalne djelatnosti postupaju sa povećanom pažnjom prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
(3) Strane u obligacionom odnosu dužne su da se u ostvarivanju svog prava uzdržavaju od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze druge strane.

Rješavanje sporova na miran način

Član 12

Strane u obligacionom odnosu nastojaće da sporove rješavaju usaglašavanjem, posredovanjem ili na drugi miran način.

Dispozitivni karakter odredaba zakona

Član 13

Strane mogu svoj obligacioni odnos urediti drukčije nego što je ovim zakonom određeno, ako iz pojedine odredbe ovog zakona ili iz njenog smisla ne proizlazi što drugo.

Primjena dobrih poslovnih običaja

Član 14

(1) Strane u obligacionim odnosima dužne su da u pravnom prometu postupaju u skladu sa dobrim poslovnim običajima i praksom koju su međusobno razvili.
(2) Na obligacione odnose se primjenjuju uzanse ako su strane u obligacionim odnosima ugovorile njihovu primjenu ili ako iz okolnosti proizilazi da su njihovu primjenu htjeli.

Postupanje u skladu sa opštim aktima

Član 15

(1) Pravna lica u zasnivanju obligacionog odnosa postupaju u skladu sa svojim opštim aktima.
(2) Ugovor koji je zaključen ili druga pravna radnja koja je preduzeta suprotno opštim aktima ostaje na snazi, osim ako je za to druga strana znala ili morala znati ili ako je ovim zakonom drukčije određeno.

Primjena drugih posebnih zakona

Član 16

Na obligacione odnose koji se uređuju drugim posebnim zakonima primjenjuju se odredbe ovog zakona u pitanjima koja nijesu uređena tim zakonima.

Primjena pojedinih odredaba

Član 17

(1) Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore primjenjuju se na sve vrste ugovora, osim ako za ugovore privrednih društava i preduzetnika nije izričito drukčije određeno (ugovori u privredi).
(2) Ugovori privrednih društava i preduzetnika su, u smislu ovog zakona, ugovori koje privredna društva i druga pravna lica koja obavljaju privrednu djelatnost, kao i preduzetnici zaključuju među sobom u obavljanju djelatnosti koje sačinjavaju predmete njihovog poslovanja ili su u vezi sa tim djelatnostima.

Primjena pravila na druge pravne poslove

Član 18

Odredbe ovog zakona koje se odnose na ugovore shodno se primjenjuju i na druge pravne poslove.

GlavaII

NASTANAK OBAVEZA

ODJELjAK 1.

UGOVOR

Odsjek 1

ZAKLjUČIVANjE UGOVORA

I. SAGLASNOST VOLjA

Kad je ugovor zaključen

Član 19

Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.

Obavezno zaključenje i obavezna sadržina ugovora

Član 20

(1) Ako je neko po zakonu obavezan da zaključi ugovor, zainteresovano lice može zahtijevati da se takav ugovor bez odlaganja zaključi.
(2) Odredbe propisa kojima se, djelimično ili u cjelini, određuje sadržina ugovora sastavni su djelovi tih ugovora, upotpunjavaju ih ili stupaju na mjesto ugovornih odredaba koje nijesu u saglasnosti sa njima.

Izjava volje

Član 21

(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju.
(2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.

Dozvola i odobrenje

Član 22

(1) Kad je za zaključenje ugovora potrebna saglasnost trećeg lica, ova saglasnost može biti data prije zaključenja ugovora, kao dozvola, ili poslije njegovog zaključenja, kao odobrenje, ako zakonom nije propisano što drugo.
(2) Dozvola, odnosno odobrenje moraju biti dati u obliku propisanom za ugovore za čije se zaključenje daju.

Pregovori

Član 23

(1) Pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne obavezuju i svaka ih strana može prekinuti kad god hoće.
(2) Strana koja je vodila pregovore bez namjere da zaključi ugovor odgovara za štetu nastalu vođenjem pregovora.
(3) Strana koja je vodila pregovore u namjeri da zaključi ugovor, pa odustane od te namjere bez osnovanog razloga i time drugoj strani prouzrokuje štetu, odgovara za štetu.
(4) Ako se drukčije ne sporazumiju, svaka strana snosi svoje troškove oko priprema za zaključenje ugovora, a zajedničke troškove snose na jednake djelove.
(5) Ako je jedna strana u pregovorima dala drugoj