Na osnovu člana 82 stav 1 tač. 2 i 17 i člana 91 stav 2 Ustava Crne Gore, Skupština Crne Gore 24. saziva, na sedmoj sjednici drugog redovnog (jesenjeg) zasijedanja u 2011. godini, dana 20. decembra 2011. godine, donijela je

Zakon

o potvrđivanju Konvencije o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, izvršenju i saradnji u pogledu roditeljske odgovornosti i mjera za zaštitu djece

(Objavljeno u "Sl. listu cg - međunarodni ugovori", br. 17 od 28 decembra 2011)

Član 1

Potvrđuje se Konvencija o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, izvršenju i saradnji u pogledu roditeljske odgovornosti i mjera za zaštitu djece, sačinjena u Hagu, 19. oktobra 1996. godine, u originalu na engleskom i francuskom jeziku.

Član 2

Tekst Konvencije iz člana 1 ovog zakona, u originalu na engleskom i u prevodu na crnogorski jezik glasi:
KONVENCIJA O NADLEŽNOSTI, MJERODAVNOM PRAVU, PRIZNANjU, IZVRŠENjU I SARADNjI U POGLEDU RODITELjSKE ODGOVORNOSTI I MJERA ZA ZAŠTITU DJECE
Države potpisnice ove Konvencije,
Uzimajući u obzir potrebu da se poboljša zaštita djece u međunarodnim situacijama,
U želji da izbjegnu sukobe između svojih pravnih sistema u pogledu nadležnosti, mjerodavnog prava, priznavanja i sprovođenja mjera za zaštitu djece,
Podsjećajući na značaj međunarodne saradnje za zaštitu djece,
Potvrđujući da najbolji interesi djeteta moraju biti u primarnom razmatranju,
Imajući u vidu da je Konvenciji od 5. oktobra 1961. godine u vezi ovlašćenja organa i zakona u primjeni u pogledu zaštite maloljetnika potrebna revizija,
Želeći da uspostave zajedničke odredbe u tom smislu, uzimajući u obzir Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima djeteta od 20. novembra 1989. godine,
Dogovorili su se o sljedećim odredbama:

POGLAVLjE I - CILj KONVENCIJE

Član 1

(1) Ciljevi ove Konvencije su:
a) da odredi državu čiji organi imaju nadležnosti da preduzmu mjere usmjerene na zaštitu lica ili imovine djeteta;
b) da odredi koje pravo se primjenjuje od strane tih organa u vršenju svoje nadležnosti;
c) da se utvrdi pravo mjerodavno za roditeljsku odgovornost;
d) da obezbijedi priznavanje i izvršenje ovih mjera zaštite u svim državama ugovornicama;
e) da uspostavi takvu saradnju između organa država ugovornica koje može biti neophodna u cilju postizanja ciljeva ove Konvencije.
(2) Za svrhe ove Konvencije, termin "roditeljska odgovornost" obuhvata roditeljsko pravo, ili bilo koji sličan odnos ovlašćenja koji utvrđuje prava, ovlašćenja i odgovornosti roditelja, staratelja ili drugih pravnih zastupnika u odnosu na lica ili imovine djeteta.

Član 2

Konvencija se primjenjuje na djecu od trenutka njihovog rođenja sve dok ne dostignu starost od 18 godina.

Član 3

Mjere iz člana 1 mogu se odnositi na:
a) povjeravanje, ostvarivanje, prestanak ili ograničenje roditeljske odgovornosti, kao i njeno prenošenje;
b) pravo na starateljstvo, uključujući i prava koja se odnose na brigu o ličnosti djeteta i posebno, pravo da se odredi mjesto boravišta djeteta, kao i prava pristupa, uključujući i pravo da se dijete za ograničeni vremenski period odvede u mjesto koje nije djetetovo uobičajeno boravište;
c) starateljstvo, tutorstvo i slične institucije;
d) određivanje i djelovanje svakog lica ili organa nadležnog za brigu o ličnosti djeteta ili imovine, koji predstavljaju ili pomažu djetetu;
e) smještanje djeteta u hraniteljsku porodicu ili u institucije za njegu, ili pružanje zaštite putem kafala ili neke druge slične institucije;
f) nadzor od strane organa ovlašćenog za zaštitu djeteta nad svakim licem kojem je dijete povjereno;
g) upravljanje, čuvanje i raspolaganje imovinom djeteta.

Član 4

Konvencija se ne primjenjuje na:
a) utvrđivanje ili osporavanje odnosa roditelj - dijete;
b) odluke o usvajanju, pripremnim mjerama za usvojenje, ili poništenje ili ukidanje usvajanja;
c) ime i prezime djeteta;
d) osamostaljenje;
e) obaveze izdržavanja;
f) povjerenje ili nasljeđivanje;
g) socijalno osiguranje;
h) javne mjere opšte prirode po pitanjima obrazovanja ili zdravlja;
i) mjere peduzete kao posljedica krivičnog djela koje su počinila djeca;
j) odluke o pravu na azil i imigraciju.

POGLAVLjE II - NADLEŽNOST

Član 5

(1) Sudski ili upravni organi države ugovornice uobičajenog boravišta djeteta imaju nadležnost da preduzmu mjere usmjerene na zaštitu ličnosti djeteta ili imovine.
(2) Shodno članu 7, u slučaju promjene uobičajenog boravišta djeteta u drugu državu ugovornicu, vlasti države novog uobičajenog boravišta imaju nadležnost.

Član 6

(1) Za djecu izbjeglice i djecu koja su, usljed nastalih poremećaja u njihovoj zemlji, međunarodno raseljeni, vlasti države ugovornice, na čijoj teritoriji se nalaze ove djeca kao rezultat njihovog raseljenja, imaju nadležnost predviđenu u stavu 1 člana 5.
(2) Odredbe prethodnog stava odnose se i na djecu čije uobičajeno boravište se ne može pronaći.

Član 7

(1) U slučaju protivpravnog odvođenja ili zadržavanja djeteta, vlasti države ugovornice u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije nego što je odvedeno ili zadržano, zadržavaju svoju nadležnost sve dok dijete stekne uobičajeno boravište u drugoj državi, i
a) svaka osoba, institucija ili drugo tijelo koje ima pravo starateljstva je pristalo na odvođenjenje ili zadržavanje ili
b) dijete je boravilo u toj drugoj državi u periodu od najmanje godinu dana nakon što je lice, institucija ili drugo tijelo starateljstva steklo saznanja o tome gdje se nalazi dijete, nijedan zajhtev za povratak podnešen u toku tog perioda nije u procesu, a dijete se nalazi u njegovom ili njenom novom okruženju.
(2) Odvođenje ili zadržavanje djeteta se smatra protivpravnim kada:
a) predstavlja kršenje prava starateljstva dodijeljenog licu, instituciji ili bilo kojem drugom organu, bili zajedno ili individualno, po zakonu države u kojoj je dijete imalo uobičajeno boravište neposredno prije odvođenja ili zadržavanja i
b) u vrijeme razmještanja ili zadržavanja ova prava su ostvarivana, bilo zajedno ili individualno, ili bi se ostvarivala, ali za odvođenje ili zadržavanje.
Prava starateljstva navedene u tački gore, mogu nastati naročito po sili zakona ili zbog sudske ili administrativne odluke, ili zbog sporazuma koji ima pravo dejstvo prema zakonu te države.
(3) Sve dok organi prvi put pomenuti u stavu 1 zadržavaju svoju nadležnost, organi države ugovornice u koju je dijete odvedeno ili zadržano može preduzeti samo one hitne mjere iz člana 11 ako su neophodne za zaštitu lica ili imovine djeteta.

Član 8

(1) Izuzetno, organ države ugovornice koji je nadležan na osnovu čl. 5 ili 6, ako smatra da će organi neke druge države ugovornice biti u boljem položaju u konkretnom slučaju da procijene najbolji interes djeteta, može ili
- zahtijevati da drugi organ, direktno ili uz pomoć Centralnog organa svoje države, preuzme nadležnost da preduzme takve mjere zaštite koje se smatraju neophodnim, ili
- obustaviti dalje razmatranje slučaja i pozvati stranke da podnesu takav zahtjev pred organom vlasti u toj drugoj državi.
(2) Države ugovornice čijim se organima upućuje zahtjev iz prethodnog stava su:
a) država čije je dijete državljanin,
b) država u kojoj se nalazi imovine djeteta,
c) država čiji organi su rješavali zahtjev za razvod ili pravno razdvajanje roditelja djeteta, odnosno za poništenje braka,
d) država sa kojom dijete ima najbližu vezu.
(3) Nadležni organi vlasti mogu nastaviti sa razmjenom mišljenja.
(4) Organ kojem je upućen zahtjev, kao što je predviđeno u stavu 1 može preuzeti nadležnost, umjesto organa koji je nadležan na osnovu čl. 5 ili 6, ako smatra da je to u najboljem interesu djeteta.

Član 9

(1) Ako organi države ugovornice iz člana 8 stav 2, smatraju da su oni u boljoj poziciji u konkretnom slučaju da procijene najbolji interes djeteta, oni mogu:
- zahtijevati od nadležnog organa države ugovornice uobičajenog boravišta djeteta, direktno ili uz pomoć Centralnog organa te države, da oni budu ovlašćeni da vrše