Na osnovu člana 82 stav 1 tač. 2 i 17 i člana 91 stav 2 Ustava Crne Gore, Skupština Crne Gore 24. saziva, na petoj sjednici prvog redovnog (proljećnjeg) zasijedanja u 2011. godini, dana 26. maja 2011. godine, donijela je

Zakon

o potvrđivanju Konvencije o izvođenju dokaza u inostranstvu u građanskim i privrednim stvarima

(Objavljeno u "Sl. listu cg - međunarodni ugovori", br. 7 od 08 juna 2011)

Član 1

Potvrđuje se Konvencija o izvođenju dokaza u inostranstvu u građanskim i privrednim stvarima, sačinjena u Hagu, 18. marta 1970. godine, u originalu na engleskom i francuskom jeziku.

Član 2

Tekst Konvencije iz člana 1 ovog zakona, u originalu na engleskom jeziku i u prevodu na crnogorski jezik glasi:
KONVENCIJA O IZVOĐENjU DOKAZA U INOSTRANSTVU U GRAĐANSKIM I PRIVREDNIM STVARIMA
Države potpisnice ove konvencije
U želji da olakšaju dostavljanje i izvršenje zamolnica i da unaprijede usaglašavanje različitih načina koji se u te svrhe koriste,
U želji da poboljšaju uzajamnu sudsku saradnju u građanskim i privrednim stvarima,
Odlučile su da u tu svrhu zaključe Konvenciju i složile su se o sljedećim odredbama:

Glava I

ZAMOLNICE

Član 1

U građanskim i privrednim stvarima sudski organ države ugovornice može se, u skladu sa svojim zakonodavstvom, obraćati nadležnom organu druge države ugovornice zamolnicom za pribavljanje dokaza ili sprovođenje druge sudske radnje.
Ne može se zahtijevati izvođenje dokaza koji nijesu namijenjeni za korišćenje u sudskom postupku koji se već vodi ili tek treba da bude pokrenut.
Izraz "druge sudske radnje" ne obuhvata dostavljanje sudskih akata niti sprovođenje bilo kakvog postupka izvršenja presuda ili naredbi ili naredbi za privremene mjere i mjere obezbjeđenja.

Član 2

Svaka država ugovornica imenovaće centralni organ koji će biti zadužen da prima zamolnice koje potiču od sudskog organa druge države ugovornice i da ih dostavlja nadležnom organu radi izvršenja. Svaka država će organizovati centralni organ u skladu sa svojim zakonodavstvom.
Zamolnice se dostavljaju centralnom organu zamoljene države bez posredovanja drugih organa te države.

Član 3

Zamolnica treba da sadrži podatke o:
a) organu države molilje i, ako mu je poznat, podatke o zamoljenom organu,
b) imenima i adresi stranaka u postupku i, ako ih imaju, njihovih punomoćnika,
c) prirodi postupka za koji se zahtijeva izvođenje dokaza sa svim potrebnim objašnjenjima u vezi sa tim, sa kratkim pregledom činjeničnog stanja,
d) izvođenju dokaza ili druge sudske radnje koju treba preduzeti.
Zamolnica, ako je potrebno, sadrži i:
e) imena i adrese lica koja treba saslušati,
f) pitanja koja treba da budu postavljena licima koja će biti saslušana ili opis predmeta o kome treba da se saslušaju,
g) dokumenta ili druge stvari, pokretne ili nepokretne, koje treba pregledati,
h) zahtjev da se dokazi izvedu pod zakletvom ili potvrđivanjem i da se sprovede neki poseban postupak,
i) neki poseban metod ili postupak u skladu sa članom 9.
Zamolnica može sadržati i podatke koji su potrebni radi primjene člana 11.
Ne može se zahtijevati legalizacija ili slična formalnost.

Član 4

Zamolnica se sastavlja na jeziku zamoljenog organa ili je propraćena sa prevodom na taj jezik.
Pored toga, država ugovornica će prihvatiti zamolnicu sastavljenu na francuskom ili engleskom jeziku, ili sa prevodom na jedan od ovih jezika, ukoliko nije stavila rezervu u skladu sa članom 33.
Svaka država ugovornica koja ima više od jednog službenog jezika, a prema svojim unutrašnjim propisima ne može da prima na cijeloj teritoriji zamolnice sastavljene na jednom od ovih jezika, će putem izjave precizirati na kom jeziku treba da budu sastavljene ili prevedene zamolnice koje treba da budu izvršene na pojedinim djelovima njene teritorije. U slučaju postupanja koje nije u skladu sa izjavom, bez opravdanih razloga, troškove prevoda na odgovarajući jezik će snositi država molilja.
Država ugovornica može, putem izjave, da odredi jezik, ili jezike, koji nisu predviđeni u prethodnim stavovima, na kojima zamolnica treba da bude upućena njenom centralnom organu.
Svaki prevod upućen uz zamolnicu se ovjerava kao pravilan od strane diplomatskog ili konzularnog predstavnika ili zakletog sudskog tumača ili od strane bilo kog drugog lica koje je za to ovlašćeno u jednoj od država.

Član 5

Ako centralni organ smatra da zamolnica nije u skladu sa odredbama Konvencije, o tome bez odlaganja obavještava organ države molilje koji je uputio zamolnicu, navodeći prigovore na zamolnicu.

Član 6

Ukoliko državni organ kome je dostavljena zamolnica nije nadležan za postupanje po njoj, zamolnica će odmah biti dostavljena nadležnom organu iste države, u skladu sa njenim zakonodavstvom.

Član 7

Organ molilac se obavještava, ako je to tražio, o vremenu i mjestu postupanja po zamolnici, kako bi zainteresovane stranke i njihovi punomoćnici, mogli tome da prisustvuju. Ovo obavještenje se neposredno dostavlja strankama ili njihovim punomoćnicima, ako to zahtijeva organ države molilje.

Član 8

Država ugovornica može izjaviti da sudski službenici države molilje mogu da prisustvuju izvršenju zamolnice. Zamoljena država može zahtijevati prethodnu saglasnost koju daje nadležni organ koga je odredila.

Član 9

Sudski organ postupa pri izvršenju zamolnice u skladu sa pravilima postupka koje predviđa pravo njegove države.
Međutim, udovoljiće se zahtjevu organa molioca da se postupi u posebnoj formi osim ako to nije u suprotnosti sa zakonodavstvom zamoljene države ili ako njena primjena nije moguća u zamoljenoj državi zbog unutrašnje prakse i postupaka ili praktičnih teškoća.
Zamolnica se izvršava po hitnom postupku.

Član 10

Zamoljeni organ u postupku izvršenja zamolnice primjenjuje odgovarajuća sredstva prinude u slučajevima i u istom obimu koja su predviđena njegovim unutrašnjim zakonodavstvom za izvršenje naredbi izdatih od organa njegove države ili zahtjeva postavljenih u tom cilju od zainteresovanih stranaka u unutrašnjim postupcima.

Član 11

U izvršenju zamolnice lice na koje se ona odnosi može odbiti da svjedoči ako ima pravo ili dužnost da odbije svjedočenje na osnovu:
a) zakona zamoljene države,
b) zakona države molilje a koja je pravo odbijanja i zabranu svjedočenja posebno naznačila u zamolnici ili ih naknadno potvrdila na zahtjev zamoljene vlasti.
Osim toga, država ugovornica može izjaviti da priznaje prava i dužnosti koje predviđaju propisi drugih država koje nijesu ni država molilja ni zamoljena država, u onoj mjeri u kojoj je to naznačeno u toj izjavi.

Član 12

Izvršenje zamolnice može se odbiti ako:
a) izvršenje takve zamolnice u zamoljenoj državi ne spada u sudsku nadležnost ili
b) zamoljena država smatra da to utiče na njen suverenitet i njenu bezbjednost.
Izvršenje se ne može odbiti samo iz razloga što zakon zamoljene države predviđa isključivu sudsku nadležnost u toj stvari ili ne poznaje pravna sredstva koja odgovaraju predmetu zahtjeva koji upućuje organ države molilje.

Član 13

Zamoljeni organ dostavlja dokumenta o izvršenju zamolnice organu države molilje istim putem koji je ovaj posljednji koristio.
Kad zamolnici nije udovoljeno u cjelini ili delimično, zamoljena država će o tome bez odlaganja istim putem obavijestiti državu molilju navodeći razloge za neudovoljenje.

Član 14

Izvršenje zamolnica ne povlači naplatu taksa, niti troškova bilo koje vrste.
Međutim, zamoljena država ima pravo da od države molilje zahtjeva naknadu troškova za vještake i tumače, kao i troškove koji nastanu u vezi primjene posebnog postupka koji je, shodno članu 9 stav 2 zatražila država molilja.
Zamoljeni organ, čiji zakon prepušta strankama brigu oko obezbjeđenja dokaza, a koji nije u mogućnosti da sam postupi po zamolnici, može da zaduži za to ovlašćeno lice, pošto dobije pristanak organa molioca. Zahtevajući ovaj pristanak, zamoljeni organ naznačuje približni iznos troškova koji će nastati prilikom izvršenja ove radnje. Pristanak uključuje obavezu države molilje da nadoknadi ove troškove, a bez tog pristanka, organ države molilje nije dužan da pokrije nastale troškove.

Glava II

PRIBAVLjANjE DOKAZA OD STRANE DIPLOMATSKIH ILI KONZULARNIH PREDSTAVNIKA I OD STRANE PUNOMOĆNIKA

Član 15

Diplomatski ili konzularni predstavnik jedne strane ugovornice može, u građanskim i privrednim stvarima, na teritoriji druge strane ugovornice i u okviru svog jurisdikcionog područja da izvodi dokaze prema državljanima države koju predstavlja u vezi sa postupkom koji se vodi pred sudom države koju on predstavlja bez primjene prinude.
Država ugovornica može