1. Svaka država ugovornica koja, pre ili u toku krivičnog postupka za krivično delo koje se ne smatra ni krivičnim delom političke, ni čisto vojne prirode, dođe do saznanja da se postupak koji predstoji u drugoj državi odnosi na isto krivično delo protiv istog lica, razmotriće da li može odustati ili obustaviti sopstveni postupak, ili ga preneti na drugu državu.
Zakon o potvrđivanju Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda (mp)(c) U slučajevima oružanog sukoba koji nije međunarodnog karaktera, ozbiljna kršenja člana 3. zajedničkog za četiri Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. naime, bilo koje od dole navedenih krivičnih dela počinjenih protiv lica koja nisu uzimala aktivno učešće u neprijateljstvima, uključujući pripadnike vojnih snaga koji su položili oružje i one koji su van borbe zbog bolesti, ranjavanja, lišenja slobode ili ma kog drugog razloga, kao što su:
zločina, da bi odbranilo imovinu koja je neophodna za njegov opstanak ili opstanak drugog lica, ili kako bi odbranilo imovinu koja je od važnosti za izvršenje vojnog zadatka protiv preteće ili nezakonite upotrebe sile, na način koji je proporcionalan stepenu opasnosti po to lice, drugo lice ili imovinu koje se štiti. Okolnost da je lice u vreme izvršenja krivičnog dela učestvovalo u odbrambenoj operaciji vojnih snaga, samo po sebi ne predstavlja osnov za isključenje krivične ...