Na osnovu člana 23 Statuta Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine, Skupština Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine na 5. sjednici održanoj 28.jula 2000.god., usvaja
ZAKON
O UPRAVNOM POSTUPKU BRČKO DISTRIKTA BOSNE I HERCEGOVINE
(Objavljeno u "Sl. glasniku Brčko Distrikta", br. 3 od 28 avgusta 2000; 5/00, 8/03)
PRVI DIO
OPŠTE ODREDBE I OSNOVNA NAČELA
1. Važenje zakona
Član 1.
(1) Po ovom zakonu dužni su postupati Odjeli Vlade Brčko Distrikta (u daljem tekstu: Odjeli), i drugi organi (u daljem tekstu: organi), kad u upravnim stvarima, neposredno primjenjujući propise rješavaju o pravima, obavezama ili pravnim interesima fizičih ili pravnih lica ili drugih stranaka.
(2) Po ovom zakonu dužna su postupati i preduzeća , ustanove i druga pravna lica kad u obavljanju javnih ovlasti (u daljem tekstu: institucije koje imaju javne ovlasti) koje su im povjerene zakonom ili ugovorom, rješavaju u upravnim stvarima.
2. Poseban postupak
Član 2.
Pojedina pitanja postupka za određenu upravnu oblast mogu se samo izuzetno, posebnim zakonom, urediti drukčije nego što su uređena ovim zakonom, ako je to nužno za drugačije postupanje u tim pitanjima, s tim da ne mogu biti suprotna načelima ovog zakona.
3. Supsidijarna primjena Zakona
Član 3.
U upravnim oblastima za koje je zakonom propisan poseban postupak, postupa se po odredbama tog zakona, s tim da se po odredbama ovog zakona postupa u svim pitanjima koja nisu uređena posebnim zakonom.
4. Načelo zakonitosti
Član 4.
(1) Organi i institucije koje imaju javne ovlasti kada postupaju u upravnim stvarima dužni su da te stvari rješavaju na osnovu zakona i drugih propisa.
(2) U upravnim stvarima u kojima je organ, odnosno institucija koja ima javne ovlasti po zakonu, ili ugovoru, ovlašten da rješava po slobodnoj ocjeni, rješenje mora biti doneseno u granicama ovlaštenja i u skladu s ciljem s kojim je ovlaštenje dato.
5. Zaštita prava građana i zaštita javnog interesa
Član 5.
(1) Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti vode postupak i rješavaju, dužni su da strankama omoguće da što lakše ostvare svoja prava, vodeći pritom računa da ostvarivanje njihovih prava ne bude na štetu prava drugih lica niti u suprotnosti sa zakonom utvrđenim javnim interesom.
(2) Kad službena lica koja postupa u nekoj upravnoj stvati, s obzirom na postojeće činjenično stanje, ocjeni da određena stranka ima osnova za ostvarenje nekog prava, dužna je upozoriti je na to.
(3) Ako se na osnovu zakona strankama nalažu kakve obaveze, prema njima će se primjenjivati one mjere predviđene propisima koje su za njih povoljnije, ako se takvim mjerama postiće cilj zakona.
6. Načelo efikasnosti
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća, ustanova i drugih pravnih lica.
7. Načelo materijalne istine
Član 7.
U postupku se mora utvditi pravo stanje stvari i u tom cilju moraju se utvrditi sve činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
8. Načelo saslušanja stranke
Član 8.
(1) Prije donošenja rješenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rješenja.
(2) Rješenje se može donijeti bez prethodnog izjašnjenja stranke samo u slučajevima kad je to zakonom dopušteno.
9. Ocjena dokaza
Član 9.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
10. Samostalnost u rješavanju
Član 10.
(1) Organ vodi upravni postupak i donosi rješenje samostalno, u okviru ovlasti datih zakonom, drugim propisima.
(2) Ovlaštena službena lica organa nadležnog za vođenje postupka samostalno utvrđuje činjenice i okolnosti i na osnovu utvrđenih činjenica i okolnosti primjenjuje propise na konkretni slučaj.
11. Pravo žalbe
Član 11.
(1) Stranka ima pravo žalbe protiv prvostepenog rješenja Apelaciona komisija. Samo zakonom može se propisati da u pojedinim upravnim stvarima žalba nije dopuštena, i to ako se na drugi način osigura zaštita prava i zakonitosti.
(2) Pod uslovima iz ovog zakona stranka ima pravo žalbe Apelacionom vijeću i u slučaju kad prvostepeni organ nije u propisanom roku donio rješenje o njenom zahtjevu.
(3) Protiv rješenja Apelacione komisije žalba nije dopuštena.
12. Konačnost rješenja
Član 12.
Rješenje protiv kojeg se ne može izjaviti redovno pravno sredstvo (žalba) u upravnom postupku (konačno rješenje), može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni.
13. Pravomoćnost rješenja
Član 13.
Rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor (pravomoćno rješenje), a kojim je stranka stekla određena prava, odnosno kojim su stranci određene neke obaveze, može se poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u slučajevima koji su ovim ili drugim zakonom predviđeni.
14. Ekonomičnost postupka
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druga lica koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
15. Pomoć neukoj stranci
Član 15.
Organ koji vodi postupak starat će se da neznanje i neukost stranke i drugih lica koje učestvuju u postupku ne bude na štetu prava koja im po zakonu pripadaju.
16. Upotreba jezika i pisma
Član 16.
(1) Bosanski, hrvatski i srpski jezik, te latinično i ćirilično pismo se ravnopravno koriste u upravnom postupku.
(2) Pojedinačna rješenja o pravima i obavezama građana biće obezbjeđeni na bilo kom od jezika i pisama iz stava 1 ovog člana, prema zahtjevu stranke.
(3) Stranke i drugi učesnici u postupku koji nisu državljani BiH, a ne znaju jezik na kojem se vodi postupak, imaju pravo da tok postupka prate preko tumača (prevodioca).
17. Upotreba izraza "organ"
Član 17.
Pod organom u smislu ovog Zakona podrazumijevaju se Odjeli Vlade (u daljem tekstu: Odjeli), Skupština Distrikta i drugi organi, institucije i druga pravna lica iz člana 1 ovog Zakona, koja rješavaju u upravnim stvarima.
Pod službenom evidencijom podrazumjeva se evidencija koja je ustanovljena zakonom ili drugim propisom, a kojom se organizovano registruju podaci ili činjenice za određene namjene, odnosno potrebe korisnika.
IINADLEŽNOST
1. Stvarna i mjesna nadležnost
Član 18.
Stvarna nadležnost za rješavanje u upravnom postupku određuje se propisima kojima se uređuje određena upravna oblast ili po propisima kojima se određuje nadležnost pojedinih organa.
Član 19.
Ako propisima iz stava 1 ovog člana nije određeno koji je organ stvarno nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari, a to se ne može utvrditi ni po prirodi stvari, takva stvar spada u nadležnost Odjela za stručne administracijske poslove.
Član 20.
Organ nadležan za rješavanje u određenoj upravnoj stvari može samo na osnovu izričitog zakonskog ovlaštenja prenijeti rješavanje u toj stvari na drugi